Blagoslovljeno ramazansko vrijeme i raznovrsni ibadeti koji ga karakteriziraju jačaju kod muslimana stanje duhovnog i fizičkog mira i stabilnosti koje se odvija paralelno s odbacivanjem ružnih postupaka i ružnog govora. Muhammed, a.s., je preporučio da u slučaju uznemiravanja, vrijeđanja i psovke musliman kaže: „Ja postim!“ To je muslimanski odgovor, jer muslimanima, pogotovo u vremenu posta i ramazana, ne dolikuje da se spuštaju na razinu trivijalnosti i vulgarnosti. Drugim riječima, ignorirajte, okrenite se od provokatora i idite svojim putem duhovnog rasta i moralnog usavršavanja.

Upravo stoga muslimanima na ličnoj ravni ramazan dođe kao posebni duhovni učitelj za ignoriranje provokatora i svadljivaca. No, unatoč želji za mirom i sigurnošću, radost ramazana muslimanima ovdašnjih prostora nastoje umanjiti oni koji ih svjesno uznemiravaju. Nažalost ti svjesni i permanentni uznemirivači dolaze ih njihovog komšiluka. Zašto je to tako? Kako se nositi sa iskušenjem takvog komšiluka?

Pored stanja permanentnog uznemiravanja u nekim dijelovima naše zemlje, ni ovog ramazana ne manjka događaja koji unose nemir i zebnju širih razmjera. Muslimani u Doboju su se početkom ramazana okupili na zajedničkom iftaru, međutim s druge strane policijskog kordona okupila se srpska omladina koja je skandirala ime haškog optuženika Ratka Mladića, veličala četništvo i upućivala mnoge zastrašujuće prijetnje, a one na društvenim mrežama lede krv u žilama.

U Vlasenici je nana Fahira Osmanlić, povratnica koja živi sama u centru grada, nakon povratka s teravije na vratima zatekla ispisanu poruku u formi četiri „S“, kao simbol srpstva.

Šehidsko spomen obilježje i harem Atik džamije u Janji je oskrnavljeno. U Zvorniku je grupa mladića, dok su muslimani klanjali sabah namaz u Riječanskoj džamiji, vrijeđala i psovala islamske svetosti, džamiju i ramazan.

U Mokronogama kod Tomislavgrada na bošnjačkoj kući ispisan je uvredljivi grafit koji je džematlije podsjetio na ratni zločin u ovom selu iz augusta 1993. god., kada su pripadnici HVO iz kuće izveli i pobili devetero bošnjačkih civila iz porodica Bešlaga, Đuliman i Tiro.

Jedan od ramazanskih dana je u nekim dijelovima općine Srebrenica osvanuo sa grafitima „Smrt Naseru Oriću“, „11. juli pobjeda“. Jedan od povratnika u Srebrenicu ističe: „Nemamo riječi za ovo šta se radi. Svako jutro se pitamo šta će nas sljedeće dočekati kad izađemo iz svoje kuće.“

Kada je u pitanju Srebrenica, a nakon sramnog hapšenja ratnog heroja Nasera Orića, svojom izjavom interesantno pitanje je pokrenuo srbijanski premijer Aleksandar Vučić konstatacijom da će doći na 20. godišnjicu genocida u Srebrenicu, ako to Bošnjaci žele. Da li će, zaista, uraditi Vučić ono što Bošnjaci žele? Bez imalo sumnje, Bošnjaci žele mir, sigurnost, žele pravdu, žele procesuiranje ratnih zločinaca, žele da se ne negira genocid, da se ne veličaju ubice Bošnjaka, žele da uopće, a posebno 12. jula, Srebrenicom niti drugim dijelovima BiH, ne paradiraju četničke horde zla. To je ono što Bošnjaci žele. Ako želiš, gosp. Vučiću, raditi ono što Bošnjaci žele, bujrum! Osiguraj da srpska strana spriječi ovakve pojave, ali i osiguraj da Milorad Dodik ne terorizira Bošnjake, da sramno ne poriče genocid i drsko ne odriče pravo Bošnjacima na samoimenovanje svog jezika. Skandal s nepriznavanjem bosanskog jezika je pokušaj teškog nasrtaja na nacionalno biće Bošnjaka, kojima se, s druge strane, Vučić nudi kao dušebrižnik. Koraci koji će osigurati da se ovakve pojave među Srbima adekvatno osuđuju i eliminiraju dat će najjači kredibilitet dolasku srbijanskih visokih državnih i političkih zvaničnika u Srebrenicu i tada će, bez posebne najave i medijske pompe, uvijek biti dobrodošli na mjesta odavanja poštovanja žrtvama genocida.

Nije moralno jednom rukom grliti, a drugom daviti. Bošnjačke žrtve očekuju iskren i ljudski odnos, bez uvjetovanja i političkih interesa. Ako nema skrušenosti i poniznosti, suosjećanja i predanog suprotstavljanja ideologiji zla i njenim promotorima, zaista, svaki dolazak političkih lidera na mjesta zločina gubi smisao. Bošnjaci žele da na takav način svako, pa i Vučić, dođe u Srebrenicu. Inače, samo očekivati od žrtve da ga, tek tako, pozove je, u najmanju ruku, jako uvredljivi cinizam.

Dakako, odgovor „Ja postim“, ne može biti opravdanje da se na kolektivnoj razini pravimo da nema prijetnji koje mogu bitno određivati život i položaj muslimana i njihovih institucija na ovim prostorima. I kada se pitamo zašto nas naše komšije uznemiravaju u ramazanu ili im ispostavljamo zahtjev da nas puste na miru u ramazanu, opet ne smijemo biti nemarni i bježati od ovih problema. Čak i kada apeliramo na njihove intelektualne i moralne elite, na njihove crkve i kada tražimo recipročan odnos, kao recimo kada je IZ sve učinila da katolici u radosti uživaju u pohodu pape Franje u Sarajevu, opet je potrebna naša budnost i angažiranost. Makar upitati: Šta činite da nas se ne uznemirava u ramazanu?

Pored svih ramazanskih blagodati i bogatih aktivnosti u džematima širom IZ, nažalost nije moguće pobjeći od ovih mučnih i teških pojava, a mi u Redakciji, usto, moramo razmišljati kako riješiti jedno sasvim rutinsko pitanje: dostavljanje Preporoda u Foču, jer nam Pošte Srpske ili lokalni poštar u Foči vrate neotpakovanu pošiljku za Medžlis Foča. Kako riješiti ovu tihu i sustavnu opstrukciju? Ove vrste uznemiravanja i prijetnji jesu razlog da ovdje ne pišem o velikom i značajnom događaju, to što je IZ u periodu od desetak dana postala bogatija za ukupno 11 magistara i doktora nauka. Takvo što se prvi put dešava u njenoj povijesti. A nije tako davno bilo kada su se svi mogli na prste jedne ruke nabrojati, ili ih nije nikako bilo u organima IZ.