Taman kada smo pomislili da ćemo u miru i rahatluku obaviti obveze vezane za Kurban bajram, jer smo bili zatečeni i uznemireni bolnom viješću o rušenju krana u Haremu u Mekki, kada je stradalo više od stotinu hadžija, ponovo iz najsvetijeg mjesta na Dunjaluku, tj. iz Mekke na prvi blagdanski dan stigla nam je nova, još bolnija vijest i kao mačem sasjekla našu bajramsku radost - vijest o smrti, pogibiji i ubistvu gotovo osam stotina umornih hadžiji na Mini. Nismo mogli odmah u tu vijest povjerovati, kao što smo jedva povjerovali da se deset dana prije Bajrama srušio kran koji je usmrtio preko stotinu hadžija u samom centru Zaštićenog Hrama. 

Mnogo je primjera koji ukazuju na to da te smrti,

ubistva i pogibije jesu posljedice ljudske greške i nemara i ne mogu se

samo podvoditi pod Božiju Volju i odredbu.

Paradoks je očit - ta su mjesta sveta, tj. to su hurumati - mjesta u kojima su zaštićeni ljudi, njihovi životi, porodice, imovina i čast. Pa otkud onda da je na najsvetijim mjestima stradalo blizu hiljadu ljudi i još toliko da je teško povrijeđeno?! Šta nam to dragi Allah poručuje s ovih gotovo hiljadu ubijenih ljudi na ovogodišnjem hadžu i isto toliko još teško povrijeđenih?! Šta bi mogla biti poruka i pouka ovih stradalih i ubijenih ljudi na svetim mjestima u svetim danima?! 

Pa nedvosmisleno i bjelodano nam se poručuje da nam itekako fali dobre organizacije i discipline, da smo traljavi i aljkavi, poprilično loši menadžeri i procjenitelji pa da postavimo kran na kamionu u sred Harema u sred hadžskih dana, umisleći i procjenjujući kao da tuda vjetar nikad neće zapuhati. A puhali su i mnogo jači vjetrovi od ovih posljednjih, samo zaboravljamo i nećemo da vodimo računa o tome.  

A s ovim novim ubistvima i stradanjima na Mini, poručuje nam se da nam itekako još uvijek fali edeba i osjećaja za drugog, pažnje i samilosti, jer se još uvijek ponašamo "divlje", kao beduni, koji ponešeni vjerskim zanosom, bolje reći - opijeni, gazimo sve pred sobom. Ili, pak, ubijamo. Ako, pak, ne možemo puškom i kamama kao u Siriji i Iraku, onda možemo gaziti i mljeti ljudska tijela do iznemoglosti i smrti. Jer, šta nas briga, bitno je da mi obavimo "svoje" obrede, u zanosu, u žaru, u poletu, a za ostale šta nas briga. Dakako, riječ je i o egoizmu, koji nas do koske demaskira i precizno opisuje: samo smo mi u pravu i niko više ne može biti. Ali, treba kazati, ovdje se ponajprije gazi muslimansko dostojanstvo. Jer, pogazit ćemo sve svoje, uglavnom svoje, jer drugi svoje ne daju, oni odmah bodljikavu žicu podignu i bacaju suzavac: odbij! 

No, isto tako, jasno je da su ubijene i zgažene hadžije na Mini šehidi, a ko su onda ovi što su gazili i ubijali?! To (nam) nije jasno. Dakako, i ovo je pitanje: ko će platiti krvarinu?! U čuvenom djelu Fikhus-sunneh stoji da se krvarina plaća i za onog čovjeka koji je ubijen tako što se u snu na njega naslonio i navalio čovjek, koji je spavao, pa ga tako ubio; obaveza je platiti krvarinu i za onoga koji je iskopao neku jamu pa je neko u nju upao i poginuo; krvarina se plaća i za čovjeka koji je umro od posljedica gužve i guranja. (4. tom, 304.) Također, sjetimo se slučaja kada su stradala četiri čovjeka padom (zbog gužve i naguravanja) u jamu u kojoj je bio lav, pa kako je hz. Alija riješio taj slučaj a Allahov Poslanik, a.s., je samo potvrdio Alijinu presudu. Mnogo je primjera koji ukazuju na to da te smrti, ubistva i pogibije jesu posljedice ljudske greške i nemara i ne mogu se samo podvoditi pod Božiju Volju i odredbu. Traži se i ukazuje na ljudsku odgovornost. (I uvaženi alim dr. Selman El-Aude je u vezi tragedije na Mini, u svome komentaru, kazao da ne možemo se pravdati Božijom odredbom za naše propuste.)

Ali, nama prvenstveno treba biti jasno da Allah traži da se red uspostavlja i da se red poštuje. Jer, obredi funkcionišu u redu, a ne u neredu. Red je baza i platforma za obrede i njihovo izvršavanje. Allah ne voli nered. Zato, itekako treba uspostavljati red i težiti ka redu, kako u našim privatnim životima tako i u komunitarnom i džematskom/ummetskom smislu.  Konačno, možemo zaključiti da muslimanima danas u svijetu generalno fali edeba, kulture i osjećaja za drugoga - brata i sestru, čovjeka, ljudsko biće, Allahovo stvorenje. Potražimo knjige o edebu i lijepom ponašanju, citirajmo tekstove i dokaze iz tih knjiga, tu se takmičimo, a u isto vrijeme treba da se zapitamo jesmo li (a nismo vajda?!) islam osudili da bude religija ognja i vjera mača, gaženja i ubijanja. 

To nije islam! Nikako! Islam (u praksi) je edeb i lijepo ponašanje.