Poštovani Čitaoče. Ti, koji ovo čitaš i ja koji ovo pišem, kao i svi oni koji su bili, koji jesu i koji će biti, živimo život kojeg nam je podario naš Gospodar, Allah dž.š. Taj naš život On je opisao kao „igru i zabavu“  i kao „varljivo naslađivanje“. Njegovu dužinu koju mi obično izražavamo godinama, On je izrazio kao „dan ili dio dana“. Prostor u kome se taj život odvija nazivamo ovim svijetom, tj. Dunjalukom, a kojeg njegov Tvorac  upoređuje sa biljkom koja buja, pa se onda neminovno osuši.

Dunjaluk je karakterističan po tome što nudi svoje svekolike ukrase pa ga čovjek zbog tih ukrasa  i zavoli. A tih ukrasa je uistinu mnogo; zdravlje, mladost, imetak, djeca, žene, različiti društveni položaji, vlast  itd. Svi oni pružaju različite užitke čovjeku zbog kojih ih on voli i zbog kojih se za njih bori. Ali bez obzira na to, ovi užici su  omeđeni  nedostacima koji sprječavaju valjano uživanje i naslađivanje u njima, pa makar oni bili i halal, od Boga dozvoljeni. Ti nedostaci sadržani su u njihovoj prolaznosti prije svega, ali i ljudskoj brizi i strahu da se oni steknu ili da se ne izgube, te u tuzi ako se ne steknu ili ako se izgube. Zato je Dunjaluk poput ćilima satkanog od brige, tuge i straha, jer čovjek svake večeri liježe sa stotinu briga, a budi se sa stotinu i jednom. Zbilja, zdravlje jednog dana mora poprimiti svoju suprotnost zvanu bolest; mladost će biti zamijenjena starošću, a bore će „unakaziti“ naše lice kojeg „svježim“ održavamo skupocijenim kremama protiv njih; djeca će otići i ostaviti nas same; imetak će izgubiti svoju svrhu jer nam u godinama starosti neće dati potrebno zadovoljstvo; vlast će uzeti neko drugi...  Dunjalučki ukrasi imaju lažnu vrijednost. Jedne prilike halifa Harun Er-rešid imao je mokraćni zatvor koji mu je za svega nekoliko sati stvorio nesnošljive bolove pod kojima je zavapio i zamalio jednog pobožnjaka sa svoga dvora da prouči dovu ne bi li ga Allah izliječio. Ako dova bude kabul, u zamjenu je Harun obećao dati svu vlast ovom pobažnjaku. Dova bi proučena i bi kabul te je Harun poslije ozdravljenja prijesto ponudio pobožnjaku, a ovaj ga odbi riječima: „Zar da uzmem nešto što ne vrijedi niti jednog običnog mokrenja?“

Nasuprot Ovog svijeta i njegovih užitaka ili patnji, postoji i Onaj svijet, Ahiret, sa svojim užicima ili patnjama. On se od Dunjaluka razlikuje i po opisu (drugačiji je) i po dužini trajanja (vječan je, za razliku od Dunjaluka koji je prolazan). Kada uživanja ova dva svijeta Allah dž.š. poredi onda kaže: „Dunjalučko uživanje u odnosu na ahiretsko je – ništa.“ Naš život na Ahiretu počet će onda kada se završi naš život na Dunjaluku. A kada on nastupi, svaki čovjek će naći plod onog što je na Dunjaluku posijao, jer, „Dunjaluk je ahiretska njiva“ kako reče naš Poslanik a.s. Od te naše sjetve, ali i Božije milosti koja na tu sjetvu utječe, ovisi i naš život u tom svijetu. A on može biti ili život patnje (Džehennem), ili život suprotan njemu - Džennet.

Džennet nije samo bašča puna cvijeća, niti samo vrt pun zelenila. On je posebno namijenjeni i pripremljeni prostor za njegove stanovnike, džennetlije, koji bijahu vjernici. Njegove su dimenzije ali i vrijeme trajanja beskrajne. Pun je različitih blagodati, mada je sam od sebe blagodat. Neke njegove blagodati su veće, neke manje, ali i najmanja njegova blagodat je veća od najveće dunjalučke, upravo zbog toga što je odlikuje vječnost, u odnosu na dunjalučku prolaznost. Kada se na nekim od njegovih osam (8) vrata pojavi džennetlija biće upitan da li je na Dunjaluku  ikada osjetio bol ili tugu, on će, opčaran onim što pred sobom ugleda zauvjek zaboraviti svoj dunjalučki život i reći: „Ne, nikada.“ Među najvećim džennetskim blagodatima je ta da njegovi stanovnici neće živjeti pod bremenom brige, straha  a ni tuge, za bilo čim kao što je to bilo na dunjaluku. Oni neće imati nikakvog napora osim jednog. Naime, njihov najveći napor biće zaželjeti želju, koja će odmah postati dostupna, tu, nadohvat ruke onog koji ju je zaželio. Njihov dunjalučki strah od starosti i smrti u džennetu će biti zamijenjen vječnom mladošću koja nikada neće proći i vječnim životom po kojeg smrt nikada neće doći. Priča o Harunu Er-rešidu s početka ovog kazivanja  dobro je podsjećanje na to da u Džennetu niko neće imati fiziološke potrebe, mada će jesti i piti šta hoće i kad hoće, čašćeni iz zlatnog i srebrenog posuđa. Jedino će izlučivati znoj, ali znoj koji miriše kao misk, ili još ljepše. Ni gojaznosti u njemu biti neće. Džennetlijke će biti pošteđene menstrualnih ciklusa, jer je džennet trajno čisto mjesto. Zaboravit će džennetlije na rad i zarađivanje kako bi ugodno živjeli, jer sama činjenica da su Džennet zaradili dovoljna je. Zaboravit će na krize i ratove. Biće spašeni beskorisna govora. Njihov govor biće Selam – Mir, a tim govorom pozdravljat će ih meleki u svakom džennnetskom budžaku, pred svakim džennetskim dvorcem koji im je namijenjen za stanovanje, na svakoj džennetskoj obali rijeka od meda i mlijeka, kraj svakog džennetskoga izvora, u svakom društvu kojeg čine poslanici šehidi i dobri ljudi. Obućeni u svilu i kadifu, zlatom okićeni, a tragovi sretna života s njihovih lica neće silaziti. Sa džennetskih trgova (okupljališta) oni će se nasmijani, uvjek nasmijani, vraćati svojim porodicama kako bi u edenskim vrtovima sjedili na divanima  jedni u druge gledajući usluživani od strane vječno mlade posluge. Ništa im neće faliti niti će ičeg što zažele uskraćeni ostati. Svaki džennetlija će imati samo  svoj džennetski dio, neko manji, neko veći. A znaš li koji je najmanji džennetski dio? To je onoliko Dženneta koliko je čovjek na Dunjaluku pogledom svojim mogao obuhvatiti. Ili čak deset puta toliko. Pa, nije li to dovoljno za čovjeka koji je čitav dunjalučki život ulagao trud, brigu, strah za samo jedan komad zemlje dunjalučke? A ako je ovoliki najmanji džennetski dio, tek onda ni naslutiti ne možemo koliki je najveći. A ti, kada Allaha za Džennet moliš, ne traži da te „makar za njegova vrata smjesti“, nego traži kako te je Poslanik a.s. podučio, najbolji džennetski dio – Firdevs. Ako ne znamo kakav je džennetski dio najveći, onda znamo koje su njegove dvije nagrade najveće. Jedna je ta da će džennetlije u njemu, pored nabrojanog, imati ono što ljudsko oko nije vidjelo, niti uho čulo, a druga da će im biti omogućeno da gledaju lice (Vedžh) Gospodara svoga Koji im je sve to pripremio. I zato, svako ko je ikada slušao o Džennetu i ko u njegovo postojanje vjeruje zamišljat će ga na svoj način. Pustinjak će ga zamišljati kao vječnu hladovinu sa nepresušnim rijekama i izvorima; Zapadnjak kao život bez brige i straha, Afrikanac kao mjesto dostupno raznovrsnom hranom i pićem; bolesnik kao život vječnog zdravlja, ožalošćeni kao život vječne sreće... I svi oni su upravu, jer je Džennet zbilja sve to, pa i više od toga:

„I niko ne zna kakve ih, kao nagrada za ono što su činili, skrivene radosti čekaju.” (Es-sedžde, 16.)