Tragamo za odgovorima, olakšicama i rješenjima ili lutamo, posrćemo, mučimo se. Ima nedoumica samo naših, bošnjačkomuslimanskih, ali ima i onih većini ljudi primjerenih, uobičajenih, stalnih. Naše su baška. Mi sami sebi, počesto, tovarimo brige i probleme. Breme nam bude teže od onoga koje stvarno možemo ponijeti. Umjesto da jedni drugima olakšavamo, mi više svjesno nego nesvjesno, oteževamo. Velemajstori bivamo u tom poslu. Neprebrojivi su primjeri takvog ponašanja i već prepoznatljivog stila življenja Bošnjaka i Bošnjakinja - da zadovoljim princip ravnopravnosti spolova. Kad spomenuh princip ravnopravnosti, kazat ću, s punom moralnom odgovornosti da je prečesto  floskula, šarena laža, teret. Obrazlagati neću, svakoj je prosvijećenoj i vrijednoj ženi jasno šta hoću kazati. 

Pravovjerni strpljivo, mudro, obzirno tragaju za rješenjima problema, dilema, iskušenja iskreno se oslanjajući na Gospodara svoga. Svjesni su svojih stvarnih mogućnosti i smisla traganja za rješenjima. Pitanja bez odgovora ili ona čiji su odgovori poznati ne iscrpljuju ih. Ne troše dragocjenu energiju i vrijeme na lutanja, posrtanja, rasprave. Usredsređeni su na obaveze, brige, zadovoljstva koja im osigurava spoznaja i uzdanje u Gospodara svjetova. 

Nemili događaji, teški i bolni zločini i stradanja posvuda. Stradaju djeca, majke, očevi, mladići i starci. Pred iskušenjem zločina ili nepravde, pravovjerni se uspravljaju i suprotstavljaju zlu i nepravdi. Kada ih potresu veliki događaji, snalazi se snagom svog prosvijećenog uma i vjerom oplemenjenog srca i opstaje ili dostojanstveno odlaze s ovoga svijeta. 

Smrt dječaka Mahira, dobrog dječaka, prebolna je svakom roditelju i svakom poštenom i pravednom insanu. Valja zaroniti duboko u uzroke njegovog odlaska s ovoga svijeta. Sagledati valja činjenice, izvući razloge, pronaći stvarne krivce. Paušalne ocjene i procjene ne donose dobro, ne rješavaju probleme. Društvene mreže rastaču ovaj tragični događaj, siju smutnju. Lahko mogu odvući, ako već nisu, istragu u krivome pravcu. Amnestiranje bilo koga ko je mogao, a nije spasio dijete, ne doprinosi pravednom rješenju. Istražni organi morali bi pravedno i nepristrasno provesti istragu. Mahira neće, nažalost, vratiti ali će druge dječake i djevojčice spasiti od nasilnika. 

Vršnjačko nasilje u školama, ali i na ulicama, i u kafićima, i u kućama je sveprisutno. Roditelji zanemaruju svoju ulogu - nemaju vremena za svoju djecu. Karijera i majčinstvo teško se mogu pomiriti. Žrtve te nepomirljivosti su djeca. Majku ne može niko zamijeniti. Majčinska ljubav, strpljenje i pažnja su neophodni maksumima, ali i odraslijoj djeci. Duboko se valja zamisliti pred tom istinom. Pedagozi u školama su administrativci, uglavnom. Vjeronauka je već dvadeset godina u školama i morala je polučiti bolje rezultate. Vjeroučitelji i vjeroučiteljice bi trebali biti uzori dječacima i djevojčicama. Lakše je, puno lakše, naučiti sure i obrede, nego dijete odgojiti u vjeri. Vjeroučitelji imaju vremena jer je vjeronauka predmet koji se bira i pohađa od prvog razreda osnovne škole do devetog, i dalje u srednjoj školi - ako je učenici ili njihovi roditelji izaberu. Vjeronauka bi trebala biti prvenstveno vjeroodgoj pa tek onda vjeronauk. Hatibi bi trebali na džumama više govoriti o obavezama i odgovornosti očeva, odgajatelja, učitelja, vjeroučitelja. Alimi bi morali više govoriti i pisati o odgoju, o važnosti i vrijednosti obitelji. Obitelj nije kroatizam, kako se misli, nego je naziv zajednice koja živi pod istim krovom. Poznato je da su zdrava obitelj te funkcionalan i pravedan društveni sistem temelj sigurnosti, opstanka i napretka zajednica, institucija i države. 

Javnost je zaokupljena stradanjem dječaka Mahira. Nažalost, i na sramotu roditelja i društva, i prije i poslije Mahira dešavali su se i dešavat će se nasilje i zločini. Jutros, 25. januara, na vijestima čujem da je jučer na ulici izboden mladić, usred Sarajeva. Liječnici se bore za njegov život. Zločinac je u bijegu. I ako bude uhvaćen, neće biti pravedno kažnjen - govori nam to iskustvo i sudska praksa. Posvuda u svijetu dešavaju se zločini, nasilje, nered. Hiljade djece i mladih pati i strada. Sirija je rak-rana cijelog čovječanstva, morala bi biti. Naumpadaju li nam mali Sirijci kad svojoj djeci kupujemo skupe mobitele, markiranu odjeću ili kad u smeće istresamo ostatke skupe hrane?!? Kakvi smo to mi muslimani ako mirno gledamo patnju djece? Kome imamo pravo držati lekcije i oholo braniti svoje pozicije i postignuća? Kako smo došli tu gdje jesmo? - zapitajmo se, ukorimo sebe ako smo došli na to svoje mjesto na lahak ili nepošten način. Nismo mi baš uvijek zaslužili da imamo to što imamo. Malo imamo iskušenja spram blagodara koje uživamo. Provjerimo, pa ćemo se uvjeriti da smo gori nego što mislimo da jesmo - ako uopće mislimo o sebi iskreno i pošteno.