Dakako, ne treba potcijeniti ni važnost manifestacije „Dani vakufa“ koju ovih dana organizira Vakufska direkcija IZ. Ova manifestacija pokazuje izuzetne iskorake u promociji i revitalizaciji vakufa i nadati se da bi mogla prerasti u moderni poslovni vakuf-forum Islamske zajednice, odnosno mjesto prezentacije i povezivanja potencijalnih vakifa iz različitih dijelova svijeta i vakufskih projekata. Dugoročno razvijanje manifestacije u tom pravcu čini se itekako mogućim i izazovnim za menadžment Vakufske direkcije.

Ne analizirajući koliko i kako to čine i koriste tu mogućnost, ipak važno je imati svijest o značaju prilike i tekovine da muslimani, koji imaju legitimitet, raspravljaju o radu drugih muslimana koji po drugim osnovama nose legitimitet, da se međusobno slažu ili ne slažu, polemiziraju, pozivaju na odgovornost, zamjeraju, kritikuju, predlažu. I, dakako, da se to sve odvija u okvirima uljuđene komunikacije i pristojnosti, jasne procedure, bez svađa i podjela.

Aprilsko zasjedanje Sabora Islamske zajednice proteklo je u znaku razmatranja i usvajanja izvještaja o radu i finansijskom poslovanju Rijaseta, Vijeća muftija i Sabora, te izvještaja i zaključaka o rezultatima razgovora vođenih sa pojedincima i grupama muslimana koji se vjerski organiziraju mimo Islamske zajednice. Svi izvještaji su usvojeni, uz iskazano zadovoljstvo aktivnostima u 2015. godini, a onima koji budu zainteresirani za pomniju analizu ovi dokumenti ostaju da svjedoče o kakvoći i obimu rada organa i ustanova Islamske zajednice. Naravno, uvijek ima mjesta za pitanje da li je mogla IZ više i drukčije raditi, uspješnije i sadržajnije realizirati zadatke i obaveze. Da li su propuštene važne prilike koje se ne mogu nadoknaditi? Dakako, uvijek odgovor može biti kako se može više i bolje, ali propušteno vrijeme zasigurno se ne može povratiti i nadoknaditi. Da bi se propušteno nadoknadilo ili pogrešno ispravilo potrebno je utrošiti novo vrijeme i novu energiju. A upravo vremena i energije nemamo napretek.

Međutim, mnogo teže i pogubnije od potencijalne spoznaje onoga što smo mogli a nismo uradili, jeste spoznaja o reduciranju slobode i nametanju diskriminacije. Ove dvije činjenice, premda nije prvi put, još jednom su na Saboru potcrtane u ekspozeu reisu-l-uleme. Muslimankama se nastoji osporiti pravo na slobodu obreda i vjerske prakse u slučaju nošenja mahrame. Muslimani se diskriminiraju i stavljaju u neravnopravan položaj, jer im se onemogućava potpisivanje ugovora s državom BiH, premda je već davno potpisan sa Katoličkom i Srpskom pravoslavnom crkvom. U prilog sistemskoj državnoj diskriminaciji već odavno ide negiranje bosanskog jezika u obrazovnom sistemu na što su još jednom ukazali pojedini sabornici.

Sve dok se uzroci i faktori ograničavanja slobode i nametanja diskriminacije ne otklone, muslimani ne mogu biti zadovoljni svojim položajem i odnosom prema njima, pa ni svojim uspjesima na drugim poljima. Zato je trajni nalog demokratskoj državi da otkloni uzroke i izvore frustracija i nezadovoljstva muslimana. Nije isto biti slobodan i neslobodan. Samo u slobodi može biti pravilan razvoj institucija i pojedinaca i samo u slobodi postoji odgovornost. Pitanje slobode i nediskriminacije muslimana je temeljno pitanje za kredibilitet države i prvi, eliminatorni test za svaku bošnjačku politiku.

U kontekstu zasjedanja Sabora, ne ulazeći u kvalitativnu analizu izvještaja o radu organa i ustanova Islamske zajednice u 2015. godini, također smatram važnim ukazati na jednu dragocjenu vrijednost, preko koje se često površno prelazi, a koja se manifestira kroz postojanje i rad Sabora Islamske zajednice. Ta vrijednost ogleda se u stvarnoj mogućnosti da muslimani odgovorno i ozbiljno raspravljaju o radu IZ, o radu reisu-l-uleme, muftija, imama i dr. Ne analizirajući koliko i kako to čine i koriste tu mogućnost, ipak važno je imati svijest o značaju prilike i tekovine da muslimani, koji imaju legitimitet, raspravljaju o radu drugih muslimana koji po drugim osnovama nose legitimitet, da se međusobno slažu ili ne slažu, polemiziraju, pozivaju na odgovornost, zamjeraju, kritikuju, predlažu. I, dakako, da se to sve odvija u okvirima uljuđene komunikacije i pristojnosti, jasne procedure, bez svađa i podjela. Odlika moćnih nije strast za grubom dominacijom, nego snaga sučeljavanja, prihvatanja neslaganja i oponiranja; ne poništavanje nego upravljanje razlikama u interesu javnog dobra. Islamska zajednica može i treba upravo biti takva. Moćna.

Da zdravi i moćni sokovi cirkuliraju tijelom Islamske zajednice pokazuje i obilježavanje stogodišnjice zvaničnog priznanja islama u Hrvatskom saboru, što predstavlja izuzetan događaj, posebno u vremenu stigmatizacije islama i muslimana i jačanja islamofobičnih praksi u Evropi. Afirmativan govor o islamu i muslimanima, prihvatanje muslimana za jednakopravnog partnera u društvenim procesima jeste danas nasušna potreba. Zato vođstvo Islamske zajednice u Hrvatskoj na čelu sa muftijom Azizom ef. Hasanovićem zbog organizacije ove manifestacije na kojoj se okupila eminentna vjerska i politička elita iz različitih dijelova svijeta zaslužuje svaku pohvalu. Također, pozitivna uključenost hrvatske države i poruke koje su ovim povodom njeni predstavnici poslali vrijedni su pažnje i dobar primjer produktivne saradnje.

Bez imalo sumnje, radosni događaj za muslimane je otvaranje obnovljene Ferhadije u Banjoj Luci. Ovaj čin ima stvarnu i životnu, ali i simboličku vrijednost. Isplati se graditi. Muslimani uvijek moraju biti graditelji, ali istodobno moraju biti uporni u borbi i istrajni u očuvanju svojih prava i sloboda. Jasno je da je otvaranje Ferhadije džamije poraz ideja barbarstva i rušiteljstva, a, s druge strane, trijumf čovječnosti, načela humanizma i civiliziranosti. Stoga, iako su još uvijek snažne užasavajuće scene paljenja autobusa i kamenovanja muslimana i njihovih gostiju pristiglih na svečanost polaganja kamena temeljca za njenu obnovu 2001. godine, radost zbog otvaranja i poruka koju taj čin u sebi nosi nadilaze zastrašujuće scene divljačkog nasilja.

Dakako, Ferhadija je dobar povod da se dadne zavjet da nijedna džamija srušena u agresiji neće ostati neobnovljena. Istodobno, Ferhadija mora biti bošnjački zavjet da će se bošnjačka imovina, posebno vakufska dobra, nepokolebljivo čuvati i da muslimani Bošnjaci nikada neće odustajati od svojih moralnih i materijalnih prava. Muslimani Bošnjaci, prihvatajući ruku pomirenja i pokazanu dobru volju, ne zaboravljaju zlo koje im je učinjeno niti odustaju od zahtjeva da se otkloni nepravda i diskriminacija koja im se sada čini, recimo negiranje bosanskog jezika.