Davno smo obaviješteni od M. MacLuhana da je “medij poruka”. Zato je razumijevanje medija i poruka koje se plasiraju kroz njih društveno važna funkcija. Ali, u postgenocidnom krajoliku mediji su poprimili antibosanski karakter u pravom smislu riječi. Reducirani smo na zaprepašćujuće mali broj beznačajnih tema dok se hegemonija širi svuda oko nas. Drobe nam mozgove večernjim izjavama ludaka nacijskog horora oko nas. Ludaci nam poručuju da će biti Bosne onoliko koliko oni dopuste! Mi bijedno raspravljamo kao posvađana slavenska plemena ko je stariji, ko je u pravoj vjeri, ko je bliži istini Rima ili Istanbula dok vladari u sjeni stoje nad našim životima i troše nas kao pijune u velikim igrama.
Pred našim očima slabe veze društvene kohezije. J. Habermas upozorava da su pod uvjetima globaliziranog kapitalizma “politički kapaciteti za zaštitu društvene integracije postali opasno ograničeni”. Rasipanje integracijskih modela pred naraslim silama destrukcije djeluje kao povijesni čin u kojem smo posmatrači koji ne razumiju radnju na pozornici u koju bulje zombijevskim pogledom. Nastupe tako vremena kad ludaci vode snage divergencije i ruše sve pred sobom. Nažalost, tamo gdje imamo militantni kolektiv imamo fašizam. Gotovo da smo navikli na priču o “volji naroda”, na fašističke podvale o volji kolektiva koju usmjeravaju dva tri firera ili vožda.
U isto vrijeme dok nezaustavljiva prekarnost razara naše psihičke i socijalne sisteme, nama se još uvijek nameću srednjevjekovne podvale kao neupitne i neke ljude se proglašava svetim. Vrlo je uputno pročitati knjigu autorice Meg Greene pod naslovom Mother Teresa – A biography (2004) pa da vidimo o kakvim “sveticama” se radi. Milione dolara, koje je dobila za pomoć sirotinji, Teresa je proslijedila u kasu Vatikana dok su bolesni i siromašni umirali po podrumima neuslovnih sirotišta u Kalkuti za koja je skupljala velike donacije širom svijeta. Naravno, ne bismo trebali biti iznenađeni, jer uvijek se pokaže da je s druge strane medalje ljudska pohlepa! Uz nju se vole slikati vladari svijeta i uručivati joj bogate poklone kao znak pažnje i ovozemaljske moći kojom raspolažu bez mjere. A, s druge strane, sirotinja koja pati u ostacima “trećeg svijeta” pod brižnom rukom zapadne svetice produžava u nedogled kolonijalne mitove i opravdava imperijalne i hegemonijske namjere.

Populizam, neznanje, nemoral

Profanizacija svakog ljudskog djela i ljudi od znanja u sistemu konzumerske zabave jeste nezaustavljiv proces kojem se ne može oduprijeti ni jedan pojedinac. Dovoljno je da polupismeni žurnalizam počne govoriti svojim jezikom o nekom velikom misliocu, slikaru ili piscu i odmah je pred nama užas potkopavanja vrijednosti koje je neki čovjek ostavio iza sebe. Žurnalizam uništava sve čega se dohvati svojom površnom slikom svijeta.
Velikosrpska politika suštinski je još uvijek zaleđena na Kosovu polju u 1389. godini i zatočena u programima svesrpstva i Velike Srbije. Od kraja 19. stoljeća u njoj se razvija mit o “osveti Kosova”, “svesrpstvu” (asimilacijsko-hegemonijski projekt po kojem su svi štokavci srpski narod) i mit o “Velikoj Srbiji” (projekt stvaranja velike državne teritorije na kojoj će živjeti samo Srbi). Ova tri mitska narativa su izvorište svih katastrofa srpskog naroda i onih koji su bili objekti velikosrpske hegemonije. Neko bi morao odlediti srpsko biće i vratiti ga u vrijeme, u moderno doba, među druge evropske narode. To “srpstvo”, nažalost, metastaziralo je u fundamenatalistički nacizam.
Sjeme fašističkog zla posijano je oko nas, u terorističkoj organizaciji ravnogorskih četnika koji još uvijek ratuju s “Turcima”. Oni paradiraju i postrojavaju se širom Bosne, posebno u entitetu “rs”, od Prijedora do Višegrada i Nevesinja, planski se “njeguje” fašizam kako bi bošnjački narod i povratnici svojim kućama bili zaplašeni i nestali u bestrag. To je dio nacističke velikosrpske strategije. Na mjestu pokolja i spaljivanja Bošnjaka u Višegradu velikosrpski nacijski projekt postavio je Andrićgrad, ciničko djelo zla, kojim se cilja na relativiziranje zločina nad Bošnjacima i kojim se cjelokupan velikosrpski nacijski projekt sa njegovom mitologijom, idejama i likovima prenosi na tlo Bosne i Hercegovine kako bi se dalo utemeljenje za buduće pothvate srpstva. Nesretna velikosrpska svijest sopstvenu laž pokušava nametnuti drugima kao da je kraj 19. stoljeća, kao da se ništa nije desilo, kao da niko ništa ne zna...
Na djelu je od devedesetih priča o ugroženosti i velikosrpska fabrikacija neprijatelja svuda okolo. Ćosićevsko-šešeljovsko-kecmanovićevski vokabular laži i mržnje zapljuskuje svakodnevlje i pretvara ga u primitivnu palanačku ahistorijsku pozornicu barbarskih rušitelja i zločinaca koji se ne stide krvi na svojim rukama. Vokabular zla sustiže nas na svakom koraku, osjećamo se napadnuto, nesigurno, pod opsadom. Na to primitivno i antibosansko djelovanje ne smije se odgovoriti “islamističkim” radikalizmom s bošnjačke strane, glupim terorističkim činom, jer bi time taj palanački nacizam bio opravdan i ispunjen. Svi fašisti oko nas su se spremili da odgovore na “islamistički čin” koji bi trebao izvesti neki ogorčeni musliman. Palanka se ruši civilizacijom i principima – ne istim odgovorima. To je filozofija! Zato su se digli bosanski neprijatelji da potvore Bosnu kao opasnost za Evropu u kojoj se nalaze “ljudi s radikalnim namjerama”. Nema ništa nemoralnije od potvaranja Bošnjaka kao nečega antievropskog od politika koje su devedesetih godina napravile strašne zločine u Bosni protiv bošnjačkog naroda.

Autoritarni tip čovječuljka

Monopartijski politički sistemi prošlog vremena, jugoslovenski i sovjetski, nosili su u sebi tu parareligioznu crtu. Ruski komunizam uništio je slobodu i kreativnost i skončao u staljinizmu. Partije su bile loše imitacije religijskih institucija koje su potisnute s povijesne scene i proglašene “opijumom” za mase. Partijski funkcioneri određivali su sve tokove u društvu, slično kako u teokratskim sistemima religijski predstavnici pokušavaju određivati sve što se tiče vlasti, moći, radnih mjesta, tokova novca, ekonomije, manipuliranja građanima za račun vladajuće klase... Partija je nametnula istine kao da su religija. Tako je nastao primjetljiv mentalitet slijepog slijeđenja i poslušnosti, jedan autoritarni tip koji je mogao vrlo lahko da se transformira u religijskog fundamentalistu i da ubija drugog čovjeka samo što je musliman. Ovaj shapeshifting, tj. nečija promjena oblika, ostao nam je neobjašnjen i nerazumljen. Naime, kako ljudi koji odrastaju s nama i druže se mogu jednoga dana postati monstrumi-ubice i ubijati druge ljude samo zato što se zovu drugačije? Ovaj monstruozni tip pristaje uz opasni oblik transformiranog partijskog jednoumlja, koje morbidno preživljava u licemjernom zloupotrebljavanju religijskih institucija za potrebe vladara koji đavolski upravljaju naracijama kolektiva i razvijaju kolektivističke teleologije kojima ne treba racionalno-kritičko mišljenje.
Prelaz iz “partijske religije” u “etničku religiju” ili etnicizam (etnicizam – etnija sebe naziva nacijom na teritoriji koju je otela od druge religijsko-etničke skupine kao neke vrste savremenog “plemena”) omogućen je autoritarnim karakterom. Njegova je glavna “vrlina” findžan-svjetonazor ili geto-Weltanschauung. On odozdo gleda u vođu i divi mu se bezgranično, a onoga ispod sebe gazi i uništava gledajući ga odozgo, svisoka. On nije slobodna individua, ne postaje slobodni građanin. On ne može postaviti pitanje o državi ili konstituciji respektabilne političke vlasti. Možda je u tome dio odgovora na pitanje koje se tiče Bošnjaka i drugih muslimana Balkana o neuspjesima formiranja država u 19. stoljeću. Zato su ih od 1821. do 1923. godine s balkanskog prostora pomeli, pobili, protjerali i uništili oko 5,5 miliona, kako nas podsjeća Justin McCharty. Tek treba postavljati prava pitanja!