digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif

Suđenje Ratku Mladiću i BANALNOST ZLA

Autor: Decembar 07, 2017 0

U srijedu, 22. novembra, 2017. godine “krvnik Bosne”, kako su svjetski mediji nazvali generala VRS Ratka Mladića osuđen je na prvostepenom vijeću Među-narodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju na doživotnu kaznu zatvora. Ipak, negiranje genocida i dalje se nastavlja i to od najviših političkih dužnosnika srpskog naroda u Bosni i Srbiji.

 

“Evo nas, 11. jula, 1995. godine u srpskoj Srebrenici, uoči još jednog velikog praznika srpskoga, poklanjamo srpskom narodu ovaj grad i napokon, došao je trenutak da se, poslije Bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.”

Ratko Mladić, 11. juli, 1995. Srebrenica

O ve riječi izgovorio je general VRS Ratko Mladić pred tv kamerama srpske televizije prilikom ulaska u Srebrenicu. One su na neki način označile početak genocida u ovom gradu u Europi, 50 godina nakon što se Europa zarekla “Nikada više!” Međutim, ovog puta, desio se, ponovno.

Ovog puta desio se nad bosanskim muslimanima, ili “Turcima” kako ih je Mladić pogrdno nazvao. Oni su izdani od Ujedinjenih nacija i svijeta nakon što se nekih 40 hiljada ljudi iz istočnih dijelova Bosne sklonilo u “zaštićenu zonu” UN bježeći od srpskih koljača i silovatelja.

 

Predrasude iz prošlosti

Kada je Srebrenica pala, žene i djeca koji su se okupili u UN-ovoj bazi u Potočarima deportirani su za Tuzlu i obližnje teritorije koje je držala Armija RBiH. Ali ostali muškarci i dječaci sistematski su ubijani tokom narednih nekoliko dana. Odmah poslije pada enklave, prema satelitskim snimcima, mogla su se vidjeti mjesta masovnih ekzekucija u okolini Srebrenice. Oni koji su pokušali pobjeći, gonjeni su od strane srpskih jedinica i dok su se probijali kroz planine i šume u okolici Srebrenice bili su lovljeni i ubijani na licu mjesta, često u zasjedama i granatirani.

Nedžad Avdić koji je tada imao 17 godina, prisjetio se u intervjuu kako je preživio strijeljanje (ranjen je u stomak i nogu) i zatekao se ležeći među ljudskim leševima. Prema Avdiću, hiljade muslimanskih muškaraca dovezeno je kamionima na mjesta egzekucije blizu rijeke Drine, poredani po četverica i strijeljani. Avdić se prisjetio komentara srpskog vojnika koji je gledao nepomična tijela koja su bila osvijetljena mjesečinom: “Bio je to dobar ulov. Bilo je mnogo zečeva.”

Ratko – čije ime znači “onaj koji voli rat”, a prezime mu označava mladog čovjeka – tačno je znao šta radi. On je obznanjivao osvetu protiv “Turaka” i spominjao “Bunu protiv dahija”. Spominjao je događaj iz srpske historije 1804. godine kada su se Srbi pobunili protiv odmetnutih osmanskih vojnika, poduhvat koji je vodio ka Prvom srpskom ustanku, te kasnije nezavisnosti Srbije od Osmanske carevine.

Ratko Mladić je igrao ulogu egzekutora predrasuda iz prošlosti koje su sazdane na mitologiji formiranoj na srpskoj nacionalnoj imaginaciji još od dana Bitke na Kosovu 1389. godine, kada je osmanska vojska porazila i kasnije osvojila Srbiju i njome vladala narednih pet stoljeća.

“Kasapin Bosne”, kako su Mladića kasnije nazvali, samo je slijedio svog vrhovnog komandanta “Kasapina Balkana” Slobodana Miloševića, radikalnog srpskog nacionalistu čiji plan je bio stvaranje “Velike Srbije”. Kako bi sproveo svoj plan Milošević se oslanjao na slavenski nacionalizam i uveliko koristio elemente srpske nacionalističke mitologije. On je Srbiju opisivao kao “tvrđavu koja brani europsku kulturu i vjeru od islamskog svijeta, a srpski svećenici i akademici slično su opisivali svoju naciju kao bedem protiv azijatskih hordi.”

Historičarka religije Karen Armstrong u svojoj knjizi Polja krvi piše da je ova “skrivena mržnja prema islamu datirala tek od devetnaestog stoljeća, kada su srpski nacionalisti stvorili mit koji je spojio kršćanstvo s nacionalnim osjećajem zasnovanim na etničkoj pripadnosti: on prikazuje kneza Lazara, kojeg su Osmanlije porazili 1389. godine, u liku Krista, turskog sultana kao kristoubicu, a Slovene koji su se preobratili na islam kao “turkoficirane” (poturčene).”

Prije genocida u Srebrenici, Ratko Mladić je već bio pokazao svoje neprijateljstvo prema bosanskim muslimanima kada je komandovao potpunom blokadom Sarajeva. Od maja, 1992. godine, on je zapovijedao opsadom Sarajeva – najdužom opsadom u historiji modernog ratovanja. Tokom 1452 dana opsade (5. april, 1992. – 29. februar, 1996.) glavni grad Bosne neprestalno je bombardovan granatama i gađan snajperskim mecima koji su ubili 13.952 stanovnika Sarajeva. Većina žrtava bili su civili, a 1.600 njih su bili djeca.

U jednoj poznatoj presretnutoj radio komunikaciji s početka opsade Sarajeva, general Mladić svom podređenom oficiru pukovniku Vukašinoviću naređuje da granatira dijelove Sarajeva “da im razvučemo pamet njihovu, da ne mogu da spavaju.”

 

Kultura poricanja

Presuda Ratku Mladiću na Međunarodnom krivičnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju, i njegovom ratnom političkom zapovjedniku Radovanu Karadžiću pokazuju da velike sile – posebno one u Europi –na neki način sude i svojim umiješanostima jer su dozvolile ovim krvnicima da počine genocid i masovna ubistva u Bosni.

Vrijeme koje je bilo potrebno da se ovi ljudi dovedu pred lice pravde stvorilo je i podržavalo kulturu poricanja genocida – posebno među Srbima u Bosni i Srbiji. Ovi slučajevi jesu individualni, ali njihova ostavština je uspostavila aparthejdski entitet unutar Bosne koji je danas de fakto nagrada za genocid.

Najopasnija posljedica poricanja genocida danas jeste neuspjeh procesa pomirenja. Uzmimo za primjer slučaj u Srbiji 2007. godine, kada su nekoliko stotina članova Radikalne stranke predvođeni Aleksandrom Vučićem (sadašnjim predsjednikom Srbije) pokušali preimenovati ulicu u Beogradu po (tadašnjem bjeguncu) Ratku Mladiću. Još šokantniji je slučaj kada je predsjednik entiteta RS u Bosni Milorad Dodik nekoliko dana prije izricanja presude Karadžiću u martu, 2016. godine, imenovao studentski dom po ovom ratnom lideru bosanskih Srba. Ovaj nedostatak odgovornosti i pokajanja, pa čak i ponos zločincima, uveliko su doprinijeli širenju kulture poricanja, a to čini da mnogi Srbi i u Srbiji i u bosanskom entitetu RS Mladića i Karadžića doživljavaju kao heroje. Tako je prije mjesec dana osuđeni ratni zločinac Vladimir Lazarević dobio podršku od strane srbijanskog ministra odbrane Aleksandra Vulina. Lazarević je učestvovao u progonu Albanaca s Kosova i kasnije je na UN-ovom tribunalu za ratne zločine osuđen na 14 godina za zločine koje su srpske snage počinile na Kosovu. Sada će, prema ministru Vulinu, Lazarević biti pozvan da predaje na Vojnoj akademiji u Beogradu!?

Nažalost, Srbi u Srbiji, a posebno u Bosni nisu prošli kroz proces suočavanja sa zločinima iz prošlosti koji su počinjeni u njihovo ime. Ako se šire društvo ne suoči sa svojom mračnom prošlošću može ga pogoditi prokletstvo da ih ponovi sa još ozbiljnijim posljedicama za buduće generacije.

Ma kakva presuda bila donesena Mladiću na ICTY u srijedu, 22. novembra, ona će imati malo posljedica. Presuda Ratku Mladiću biće samo jedan podsjetnik na ono što se desilo u srcu Europe na kraju 20. stoljeća. General Mladić je sada bolestan i star čovjek, ali njegova ostavština je zasigurno “zdrava” i “živa”. Samo je pitanje vremena kada će kultura poricanja uroditi otrovnim plodovima na krvavim poljima Balkana.

U svojoj poznatoj knjizi o suđenju Adolfu Eichmannu u Jerusalemu, Hannah Arendt je uvela frazu “banalnost zla” s kojoj je željela opisati ponašanje nacističkog oficira kao čovjeka koji nije izražavao krivnju za svoja djela niti mržnju prema onima koji su mu sudili. Međutim, u slučajevima i Karadžića i Mladića “banalnost zla” kako je definira Arendt dobija jednu novu dimenziju.

Poput Eichmanna i Karadžić i Mladić nisu pokazali ni trun kajanja za svoja djela. Međutim, za razliku od Eichmanna oni su pokazali mržnju prema onima koji su im sudili. Ova mržnja je odaslala signale cjelokupnoj srpskoj naciji koja zna kako da ih protumači i realizira, posebno onim radikalnim skupinama koje u Mladiću i Karadžiću vide heroje svoje nezavršene prošlosti.

(Tekst je i na engleskom jeziku objavljen 22. novembra, 2017. godine na medijskoj platformi TRT World https://www.trtworld.com)

Mirnes Kovač

Mirnes Kovač je novinar i politički analitičar iz Sarajeva. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, a magistrirao je međunarodne odnose na Univerzitetu Sussex u Velikoj Britaniji. Bavi se praćenjem i analizom političkih procesa u regiji Bliskog istoka i Balkana. Predavač je na SSST-u, sarajevskom univerzitetu Sarajevo School of Science and Technology. Pored prevodilačkog rada, autor je brojnih članaka i knjiga, a kao politički analitičar saradnik je Al Jazeere, Huffington Posta i drugih elektronskih i printanih medija. Član redakcije Preporoda je od 2006. godine.

Twitter

Facebook

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine