U Bosni i Hercegovini sve je moguće, pa i poželjno, kritikovati osim medije i novinare. Bez obzira da li kritičar piše slijeva ili zdesna, on će biti optužen (po neformalnoj pravnoj logici medija, u isti mah, i osuđen) za antidemokratske manire malograđanskih tendencija i mediokritetsku analizu. Mediji uspijevaju formalizirati emipirijske fenomene, simplificirati povijesne civilizacijske dileme i ideološki kategorizirati društvene odnose i grupe te ujedno ostati izvan svih kritika. Naročito je u ovome uspješan medij koji vlada carstvom proizvodnje, ambalaže i isporuke informacija javnosti, odnosno ekranokratija koja promoviše slobodu mišljenja i odlučivanja, ali samo u onom odnosu gdje jedan ima pravo da javno govori, interpretira, zahtjeva, optužuje, informiše, skriva, otkriva, hvali i kudi, a drugi sluša, prihvata, odbija, potvrđuje, negira, vjeruje, traži i odgovara, ali samo privatno ili, pak, pod cenzurom javno. Moguća je i razmjena informacija, ali samo u omjeru koji je u korist medija. Medijsko simpatiziranje određenog političkog pravca znači kolateralnu štetu drugom pravcu. Medijska moralna kategorizacija postaje konvencionalni etički kodeks... Ovo može zvučati kao globalna uvreda, uvreda svih pojedinaca kojima je najvažniji izvor informacija i znanja sedmični magazin i televizijski kanal, međutim sve je veći procenat onih koji svoje mišljenje izgrađuju uz slobodne novinare, hermetički ideologijom, zatvorenih mozgova.  Njihova sloboda je kao sloboda osuđenika na malom pustom ostrvu. Ne govorimo o novinarima u manjem entitetu, jer je njima u čast premijer već davno postrojio streljački vod.

Medijsko politiziranje politike

 Ljudi su već zaboravili jednoumno novinarstvo crvenih zemalja ili Poluotoka špageta i pizza sa snop(b)-zastavom oličeno u cenzuri. Zapravo, ne slave više jednoumne državne  sisteme čime su oni zauvijek izgubili svoju moć. Nije, uvjetno rečeno, bio problem kod diktatora, gebelskih fanatika ili komunističke propagande ustrajavanje na jed(i)nom mišljenju, političkom određenju i kulturnom svjetonazoru, već nametanje tog mišljenja ili svjetonazora drugima. Tako da nije problem kada se voditelj najgledanije političke emisije u Bosni i Hercegovini javno politički opredijeli, već kada svoj profesionalni poziv uskladi sa političkim opredjeljenjem te počne nametati javnosti jed(i)no mišljenje. U tom novinarskom, politički oblikovanom, profesionalizmu javnost prepoznaje fenomen ftv-a. Fenomen ftv, odnosno fijasko televizijskih voditelja, očigledan je kada  voditelji i novinari informativnih emisija, nerijetko lišeni svake snage gracioznosti u emocionalnom rasulu s licima kao plagijatom ljepote uz sve slojeve hemijskog otpada nazvanog šminka,  u programu najvažnije domaće televizijske kuće, pod pritiskom politički dezorijentisanog urednika informativnog programa, zaljubljeno buljeći u idota, pod zakletvom objektivnosti, čitaju vijesti subjektivno. U svom prostodušnošću začaranom entuzijazmu i slobodi, hrleći ambiciozno ka slavi kritičkog jezika i kritičnog razuma  manipulatorskih novinara političkih emisija ili magazina, izvještavaju o svakom događaju, koji nije u skladu sa njihovom političkom ideologijom, uz teatralnu dekoraciju malograđanskim natuknicama, primitivnim epitetima i hitrovitim pokretima ozračenim podmuklošću. Svrha toga je ideološko opodobnjavanje javnosti i ostvarenje  pseudoromantičarske intimnosti na političkoj ravni sa  socijalno-ekonomskom rezigniranom publikom, koja u svojoj, izolovanoj od nade, apatiji političku promjenu vidi samo u  ekscitativnoj anarhiji. Prvi stadij te dekonstruktivne, naivne i unaprijed na fijsko osuđene   anarhije, koja će uz blagoslov incognito političke elite u medijima  planirano, sistematski i infamno evoluirati u politički prevrat,  jest neargumentovano, mizantropsko kritikovanje i vođenje ad hominemdijaloga sa političkim neistomišljenicima. Oslobođeni nekadašnje državne cenzure, ali ujedno ograničenja i stida, novinari dočaravaju bosanskohercegovački pseudoliberalizam, pojavu kojom dr. Fahira Fejzić-Čengić objašnjava  prijelaz prilikom rasprave “iz sfere slobode i liberalnih tradicija u sferu javnog diskreditiranja, upotrebom što krupnijih riječi i što ružnijih epiteta”. Dr. Čengić-Fejzić u knjizi “Medijska kultura u Bosni i Hercegovini”  ukazuje na beskorisnu primitivnu kritiku printanih medija, što se može odnositi i na druge medije. “Novine u Sarajevu, pa i u cijeloj Bosni i Hercegovini stvaraju određeni novi socijalni ambijent i novi socijalni kontekst, jedan poseban, gotovo bezpresedentan društveni i javnodiskursni senzibilitet, satkan od laži, uvreda, bijesa, pljuvanja”,  kaže Fejzić-Čengić i dodaje kako je očito da “novine odavno u Sarajevu ne provociraju idejama, prijedlozima, pitanjima ili novim izazovima”, već nekonstruktivnim kritikama i “fekalnim stranama bosanskohercegovačkog novinarstva”  kako to kaže Ozren Kebo. Mustafa Alendarović o utjecaju politike na medije kaže sljedeće: “Politika je uvijek imala dominantan utjecaj, po različitim matricama. Ili previše nacionalnog  ili nikako o nacionalnom. Pri tome, alat je bio uvijek isti: informativna propaganda.  Nakon uspostave demokratskog miljea u BiH, nova, demokratska vlast, umjesto da se razvede od medija i počne  samostalan život kameleonski se uklopila u drugačiji, promijenjeni politički pejzaž kroz zloupotrebu medija… prije demokratije – kontrola, u demokratiji – zloupotreba.”

 Latentnom političkom ideologizacijom i afektivnom degradacijom svih neistomišljenika u političkoj javnosti novinari, kao instrumenti ispolitiziranog medija, od mnoštva jedinki sa operacionim metodama psihologije gomile serijski formiraju grupe, mase lišene svake racionalne analize, razboritog prosuđivanja i skeptičnosti spram političke stvarnosti. Zapravo, mediji ovih namjera stvaraju od pojedinaca sopstvene medije i odašiljače svoje političke filozofije.  Svjesno stvarajući pod imenom nepristrasnosti i objektivnosti nesvjesne pojedince koji vjerujući u demokratske principe i vrijednosti  medija šire  antivrijednosti mentalne diktature. Zašto mentalne diktarure? Svako negiranje medijsko-političke manipulacije, medijske srodnosti sa određenom političkom strankom i otkrivanje medijske inferiornosti i podređenosti posebnoj političkoj ideologiji biva oštro, besprincipijelno osuđivano i stigmatizirano na sve moguće načine. Kritikovati medije znači u budućnosti biti olahko meta usamljenosti i ignorisanja u javnom životu. Medijska advokatura uvijek demagoški  poseže za široko teoretiziranim i usko prakticiranim kategorijama nepristrasnosti i objektivnosti. Često sve medijske istine, istraživanja i statistike ostavljaju utisak na svjesne pojedince kako bi sve trebali pratiti uz savjet Danila Kiša: “Ne vjeruj u statistike, u cifre, u javne izjave: stvarnost je ono što se ne vidi golim okom”.

Mnogi novinari ovih (pri)strasnih medija, kao produžene ruke političke ideologije, brane svoj profesionalni dignitet i kredibilitet samoprozvanom nezavisnošću i slobodnim istaživačkim radom. Ipak, “oni ne bi bili na tim pozicijama da već prije nisu dokazali da slijede partijsku liniju” (Chomsky) ili kako kaže prof. Mustafa Spahić da za vrijeme partijskog jednoumlja popularni novinari Pećanin, Avdić, Dizdarević, Šagolj... “nisu mogli dolaziti do povjerljivih ekstrainformacija, do kojih obični smrtnici pa čak ni novinari i komentatori nikada nisu mogli doći, ukoliko nisu sa tom monstruoznom službom prihvatili totalnu suradnju – kroz potvoru, ismijavanje, klevetanje, ponižavanje, omalovažavanje, davanje podrugljivih nadimaka tzv. narodnim neprijateljima, za potrebe Službe i Partije”.  

Medijski advocatusi diabolisi

Bez obzira što pojedni  profesori, intelektualci javno ukazuju na prisustvo medijskog simpatiziranja, pripadnosti i srodnosti sa političkim stranakama postoji niz, ugodnih za oči i otrovnih za razum, intelektualaca i akademskih građana koji svoje  uloge kulturnih radnika zamjenjuju ulogom advocatusa diabolisa i brane medije kao apolitične, nezavisne,  nepristrasne, ali još pogubnije - kao privilegovano važne za kulturnu nadogradnju pojedinca. Zauzvrat, njihova imena su u medijima vodeća imena kulture, književnosti, emisija i misija u čijem iskonskom poimanju nedostojno je svako politiziranje i ideologiziranje. U isti mah, njihova konkurencija na planu društvnog i kulturnog angažmana su intelektualci koji svaku kritiku medija poimaju, čak osjećaju i doživljavaju kao sravnjavanje političkih, vjerskih pa i etničkih računa. Iz krajnosti u krajnost. Danima… danima možda godinama tragat ćemo za slobodnom Bosnom i oslobođenjem svih građana od medijske  pristrasnosti, ograničenja, odnosno, pošteno govoreći, novi Start u obrazovanosti urednika sedmičnih  političkih magazina, informativnih emisija, novina... da građanin BiH bude počašćen sa bar 60 minuta novinarskim profesionalizmom koji će blagovremeno informisati o svim temama i društvenim vrijednostima na osnovu provjerenih podataka, kako bi građani na osnovu tih informacija mogli formirati vlastiti sud o društvu, politici i drugim događajima. Trenutno dok žele (od)govoriti ljudima mediji povlače Crtu, razdvajaju i sugerišu sudove što svjedoči kraju profesionalizma u bosanskohercegovačkim medijima. Možemo se složiti sa Stjepanom Malovićem kako su loši mediji “karakteristični su za kulturno nerazvijene sredine, te da nedostatak ozbiljnih novina, kvalitetne javne televizije i dobrog radioprograma govori i o stanju duha u nekoj zemlji, o snazi intelektualaca te općoj društvenoj klimi, uključujući i stupanj demokracije”.   

Što više gledate manje razmišljate

“Ko između redova pronalazi simbole čini to na vlastitu pogibao”, kaže O. Wild. Upoznati sa politikom domaćih štampanih medija, ali i informativnih i političkih  emisija na programu najgledanije tv kuće u Federaciji možemo reći sljedeće: ko između redova ne pronalazi simbole nikad neće raspoznati laži koje mu se nameću. “Da bi se čovjek subjektivno otkinuo od tih laži, on treba da se odluči na neizvjesnost smrtonosnog skoka, a zato treba imati krila galeba burevjesnika, snagu sibirskog vuka, snagu divlje neukrotive zvjerke, a ne sklonosti dvopapkarske i pripitomljenu dobroćudnost zapadnoevropskih preživača, što čitave dane  melju po svojim jednjacima prežvakane tuđe laži.” (Miroslav Krleža)