Ima knjiga i književnika kojima se vraćamo. Ima dana kad nam jedna misao, jedna pjesma ili priča nekog velikana pisane riječi bude mehlem za dušu, okrjepa, predah, pouka.
Ljeto ispratih s Nedžadovom Ruhani i šejtani inspiracijom. Jesen dočekujem s njegovim romanom Braća i veziri. I sve to u danima hadža i kurbana. I sve to sa živim sjećanjima na Nedžadov i svoj hadž 1996. godine. I sve to uz godišnjicu njegovog povratka Gospodaru, 15. septembra ili rujna 2011.
Bio je u punom intelektualnom zamahu. Objavio je Vječnika, svoje životno djelo i knjigu o hazreti Hidru. Uzvišeni Allah pozvao ga je sebi. Inšallah, vratio Mu se zadovoljan i On njim zadovoljan. Svakome ko je Nedžada poznavao i čitao - onako kako je on to očekivao i želio - ostavio je njegov odlazak u vječnost, sigurna sam, žal i ponos. Nedžadu je bilo pisanje kao disanje. Uistinu, Nedžadove misli, sklopljene u korice njegovih knjiga, osjetiti se mogu kao disanje.
U aprilu 1996. godine Nedžad je zapisao:
„Kada se krene na hadždž, put pod nogama tvrdne, staješ čvrsto objema nogama na zemlju, ali duša sve više mekša i suze naviru na oči...
Allahovom milošću darovanjem kralja Fahda bin-Abdul-Aziza nas pet stotina Bošnjaka drugog dana mjeseca zu-l-hidždždže 1416. godine hidžretske uđemo u avion i odemo u Saudijsku Arabiju.“
Među Allahovim i kraljevim gostima se te godine nađoše uz Nedžada Ibrišimovića i brojni znameniti Bošnjaci i Bošnjakinje. Spomenut ću prof. Sulejmana Redžića i prof. Lamiju Hadžiosmanović, rahmet i magfiret Božiji neka obraduje njihove duše. Bilo je i majki i supruga šehida bosanskih. Pamtim pojedine uznosite i srčane Krajiškinje. Pamtim svoj susret s Bejtullahom, s Revdom, sa sobom samom na Mervi, na Arefatu. Pamtim susrete s muslimanima iz butum dunjaluka. Pamtim i lahko u sjećanju oživim slijetanje u Džiddu, doticanje dlanovima Božije kuće, prve gutljaje zemzema, putovanje od Mekke do Medine Putem Hidžre, sedždu uz Revdu, uzlijetanje iz Medine. Dvadeset i jedna godina se sklopila. Prolazili su proljetni i ljetni odlasci na hadž znanih i neznanih muslimana i muslimanki. S Nedžadom sam se susretala i hadž naš spominjala, uvijek sa zadrškom da ne narušim svojim riječima snagu doživljaja i sjećanja. Nedžad hadžija je i onda, kad se pripremao i kad se vratio s hadža, svoje emocije iskazivao na osoben, samo njemu svojstven način, teško iskaziv i onima koji su ništa manje snažno doživjeli hadž. U Ruhani i šejtani inspiraciji, poslije bismille i stiha Gori moja svijest, gori moje pero, ja sam hadžija! Nedžad je zapisao:
„Obuzela me jedna vrsta zanosa i pune spremnosti za sveti put i odlučnost da se i zapretenim snagama u sebi koje još nisam ni tako ni rabio svijetla obraza i uzdignuta čela, ponesem sa svakom poteškoćom i neočekivanošću na putu za Mekku...
A kada sam se vratio sa hadždža i nakon duga i naporna puta prepoznao sam svoju postelju, sačekao noć, legao da spavam, prvo i jedino što sam sanjao bio je - hadždž. I drugu noć sam legao da spavam i opet usnio hadždž. I treću. I tako sedam zaredom. Legnem da spavam, sanjam hadždž. San ko san, niti ga mogu dozvati, niti ga mogu, kad nastupi, odagnati, ja nad njim nisam gospodar, ali sedam puta zaredom u mojim snovima se prepliću Kjaba, Arefat, Muzdelifa, Mina, obrisi Arabije i bijeli mramor Mesdžidu-l-Harama, mehak kao postećija, a da ni jedan jedini put svetost hadždža nije bila ničim nakinuta niti natrunjena...“
Dani sjećanja na jedinstvenog insana i umjetnika, mumina iskrenog, trebali bi poteći u Bosni u ovim rujanskim danima. I ove i svih narednih godina. Dug je to naš Nedžadu Ibrišimoviću, njegovom djelu i njegovim najrođenijima.
Rodio se u osvit jeseni 1947. u Sarajevu, na ahiret je preselio na izmaku ljeta 2011. u svom rodnom gradu. Da je samo Braću i vezire napisao bilo bi golemo i trebalo bi biti povod da ga pamtimo, spominjemo, od njega učimo i njime se ponosimo. Ne bismo smjeli zaboraviti i ne pročitati i njegovog Ugursuza, Karabega, Bio jednom jedan, Zambake moje duše i, svakako, Vječnika. Pozahmetiti se, istina, treba pa se s Vječnikom iznijeti, ali neka, vrijedi, plemenitiji i zreliji ćemo se probuditi kad iščitamo ovu knjigu. Bosna je ćilimom zastrta istekla je iz Nedžadova srca i njegove plemenite duše usred džehennema bosanskohercegovačkog. Naizust bi svaki Bošnjak i Bošnjakinja, ali i svaki plemeniti potomak dobrih Bošnjana, trebao znati ovu pjesmu. Ili barem dio pjesme ako kada liježe na počinak /polahko glavu spušta na zemlju /da zemlju ne povrijedi.

"Tačno prije pet godina bila sam samo 'jadna' Emina, osoba sa invaliditetom! A danas sam ponosna djevojka sa invaliditetom, koja iz sebe ima tri izdate knjige, bezbroj promocija kako širom Bosne, tako i van njenih granica.“, tako priču o sebi započinje mlada književnica Emina Mujanović.