digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif
Hasan Džilo

Hasan Džilo

rođen je 1958. god. u Trebištu, općina Mavrovo-Rostuša, Makedonija. Gazi Husrevbegovu medresu i Fakultet islamskih nauka završio je u Sarajevu. Magistrirao je i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Skoplju iz oblasti srednjovjekovne filozofije. Svoja istraživanja iz islamske filozofije objavljuje na bosanskom, makedonskom i engleskom jeziku. Do sada je objavio pet knjiga i pedeset radova u relevantnim međunarodnim časopisima. Predaje filozofiju i islamsku filozofiju na Fakultetu islamskih nauka u Skoplju.

Evo zašto. „Sunce nas grije sa Zapada“ je dobro smišljena misionarska konstrukcija koja povlači ne baš srećne posljedice ukoliko se malo dublje probije u njeno značenje. I još. Ako se zadržimo na njenom formalno značenju, kako se to često radi, onda će nam se ukazati konfuznim više kulturnih, etničkih i religijskih koncepata na koje upućuje ta konstrukcija.
Najprije ćemo razmotriti doslovna značenja ove konstrukcije koju uzima u vidu današnji naučni i politički diskurs. „Sunce nas grije sa Zapada“ podrazumijeva da je Zapad ona stvarnost odakle nam dolaze vrijednosti, kultura, bezbjednost, standard, demokratija, sekularizacija, socijalna zaštita i sve ono drugo što treba jednom društvu za njegovo blagostanje. Ovo danas niko ne može prenebregnuti. To je tako i u to nema ama baš nikakve sumnje! Da je to tako, pokazuje i sama praksa. Nama ne dolaze vrijednosti, nego mi idemo ususret njima, jer danas nema se gdje ići nego na Zapad. Možda mora i tako da bude, jer, eto, i sunce ide na Zapad. Sve religije, pa i kulture i civilizacije koje su proizašle iz njih, dolaze sa Istoka i šire se na Zapadu. To pokazuje da religijska ideja nije počivajuća u sebi ili data u sebi već ona u svojoj suštini osvjetljava, mora se odnositi na nečemu drugom, naći svoj prostor. Otuda sve ideje, religijske i kulturne, potvrđuju tu činjenicu. Kao da je čitav kurs historije, a to nam pokazuje sama historija, krenuo ka Zapadu. Pa zar se ne govori o indo-evropskim narodima, indo-evropskim jezicima, o velikim seobama naroda. Čini se da situacija ukazuje na slijedeću činjenicu – i da hoćeš nema gdje da ideš osim na Zapad. I Kolumbo, misleći da ide na Istok, u Indiju, otišao je na Zapad, otkrivši Ameriku.

00Cijeli tekst

Kakav je cilj progresa, ako on već sada više umnožava probleme nego što nudi rješenja. Danas se upravo pokazuje da se problemi savremenog čovjeka ne svode samo na međusobne sukobe, inflaciju, identitetska pitanja, nizak životni standard, zagađenu životnu sredinu. Danas, možda više nego ikada, iskrsavaju problemi koji proizilaze od prelamanja vrijednosnog sistema.

Činjenica je da religija, kao i svaka druga pojava u društvu, ne može u cijelosti riješiti ljudske probleme, bilo da su oni ekonomski, politički, porodični. Da je bilo tako, ona ne bi popustila pred izazovima s kojim se sučeljavala kroz svoju historijsku perspektivu. No nije samo religija ta koja ne može riješiti i nadići sve izazove pred čovjekom. Njih nije mogla riješiti ni nacija koja se javila kao alternativa ili zamjena religije (sukob nacija koji je prerastao u dva svjetska rata, eklatantan je primjer); nije ih mogla riješiti ni revolucija koja je odnijela više života od svih vjerskih ratova u historiji; ne može to učiniti ni tehnički razvoj ili tehnička slika svijeta čiji je najveći izdanak ekološka kriza; ne može ih nadići ni demokratija koja je produkt sekularizacije koja se danas proglašava „svjetovnom religijom“ koja uključuje sve one „izme“ koji nadolaze i odlaze bez ikakva oslonca ili suštine. Svi ovi, u stvari, nastoje zahvatiti čitav čovjekov život. Međutim, svakodnevna realnost pokazuje da je sve to nedovoljno za rješavanje problema koji se postojano umnožavaju.
Jednostavno, ne možemo ne razmišljati kakve sve pogubne posljedice trpe savremena društva kao rezultat liberalne demokratije, do kakvih katastrofalnih učinaka, naprimjer, dovode savremena tržišna ekonomija i prevelika državna potrošnja? Kada su većina ljudi imali niži životni standard, kada se više govorilo o kršenju čovjekovih individualnih i kolektivnih prava u takvim razmjerama nego što je to danas, kakve sve štetne posljedice proizilaze od potpunog potiskivanja religije u individualnoj sferi i njeno proganjanje od društvenog života – pitanja su koja se danas iznova postavljaju.

Slom vrijednosnog sistema

Ako religija nije mogla riješiti sve probleme, zašto se onda demokratija i globalizacija proglašavaju apsolutnim u vezi sa spasenjem čovjeka i rješavanja problema savremenih društava? Ukorijenjeno vjerovanje da su to apsolutni garanti za spasenje čovjeka, kao što pokazuje savremeno iskustvo, već počinje da se raskrinkava. Nema se gdje više ići naprijed. Kakav je cilj progresa, ako on već više umnožava probleme nego što nudi rješenja. Danas se upravo pokazuje da se problemi savremenog čovjeka ne svode samo na međusobne sukobe, inflaciju, identitetska pitanja, nizak životni standard, zagađenu životnu sredinu. Danas, možda više nego ikada, iskrsavaju problemi koji proizilaze od prelamanja vrijednosnog sistema. Poseban problem predstavljaju porodične vrijednosti, poštovanje prema ljudima različite rase, porijekla, etničke i religijske pripadnosti; nedostaje duhovnost, a erozija moralnih vrijednosti zahvatila je skoro sve sfere života. Nema više porodične vertikale, a o porodičnoj horizontali ne može se uopće ni govoriti. Poštovanje prema starijima u porodici posve je nestalo. Tu nema nikakve humanosti. Ako tu nema nikakve humanosti, onda gdje bi ona mogla naći svoju primjenu. Šta je razlog koji je doveo da oni koji su najbliži jedni prema drugima i oni koji se najviše poznaju da su najnepodnošljiviji jedni prema drugima. Ako je Žan Pol Sartr mogao kazati prije 60 godina: „Bližnji – eto pakla“ mi danas, u eri globalizacije i savremenog znanja, mogli bismo kazati „poznavanje drugog – eto najveće prijetnje“. Zbog čega je to tako? Ima li nešto što nedostaje i bližnjima i znanju ili poznavanju? Niko ne može kazati da tu ništa nedostaje. Nedostaje supstancija ili suština koja je platforma svega.
U jednoj ovakvoj situaciji nema veće sile koja bi mogla biti od pomoći od religije i njezinih vrijednosti. Danas polahko u nekim evropskim iskustvima i religija (glede ekonomije, obrazovanja, kulture, slobode, jednakosti i drugih vrijednosti) počinje da se „upliće“... U nas još uvijek nedostaju pokušaji vjerskih zajednica u pokretanju inicijativa (okrugli stolovi, tribine, seminari i druge forme) na kojima bi se raspravljalo o participaciji religije u javnom životu s ciljem da bi se pripomoglo čovjeku kao čovjeku bez razlike na njegovu etničku i religijsku pripadnost.
Ovdje ne mislimo na činjenicu da religija treba da pokrije čitavo znanje (ili obrazovni sistem u društvu) već podrazumijevamo to da se ona tretira kao jedan od sastavnih dijelova socijalnog ili javnog života. No treba da se ima u vidu to da je religija, bez sumnje, najduža historijska priča, jer ona datira od kad datira i sâmi čovjek. Ona je svagda uspješno odolijevala izazovima s kojima se sučeljavala zato što je u sebi sadržavala takvu vrijednosnu strukturu koja se ne može ničim potisnuti. Nju nije potisnula ni nacija koja se javila kao njezina alternativa u 18 i 19 stoljeću; to nisu učinili ni totalitarni sistemi koji su joj objavili rat, a takvo nešto ne može poduzeti ni sekularizacija od koje su proizašle globalizacija i liberalna demokratija.

00Sličica Želim Print
Religija svagda ima šta da ponudi čovjeku i ima kapacitet da osmisli bilo koju historijsku pojavu ili fenomen. Ona ne može negirati savremena dostignuća i globalizacije i liberalne demokratije. No ne može u cijelosti da se složi sa njenim sadržajima. Sve ono što šteti moralitetu i duhovnosti, ona to ne prihvaća. Ona još uvijek ima moć da inkorporira moralne vrijednosti u bilo kojoj savremenoj pojavi. Ondje gdje nedostaje moralni sadržaj, bilo u sferi znanja, politike, ekonomije, običaja i drugih socijalnih formi, tu se gubi i smisao tih formi. Danas ne stradamo od ekonomije, tehnike, demokratije, znanja... već stradamo od odsutnosti moralne dimenzije u politici, ekonomiji, demokratiji, znanju...

Prije svega čovjek, a potom građanin

Ovdje ćemo spomenuti jedan primjer kao dokaz o tome šta znači kada se izgubi suština i kada se poklanja više pažnje formama nego suštini na kojoj počivaju te forme. Naime: čovjek i građanin. Religija posmatra čovjeka kao čovjeka. Savremena demokratija gleda na čovjeka kao građanina. U prvom slučaju čovjek ostaje to što jeste, u drugom slučaju on se pretače u građanina. Ove dvije kategorije nisu sinonimi. Čovjek je čovjek, građanin je građanin. Čovjek može biti građanin. Građanin može, a i ne mora da bude čovjek (Attas). Dovoljno je samo kazati „čovjek“ i to pokriva sve druge kategorije vezane za njega kao biće. Ili, jasnije: svaki čovjek može biti građanin, a svaki građanin ne može da bude čovjek. Evo, u stvari, one poente religije koja govori o čovjeku kao Božijem stvorenju.
Ovaj primjer građanina i čovjeka jasno ilustruje istinu da svim spomenutim društvenim formama mora biti imanentno značenje i smisao, da oni moraju počivati na nekoj suštini iz koje će crpiti svoju perspektivu u daljem historijskom hodu. U suprotnom oni bi izgubili svoje značenje upravo onako kao što pojam građanin nema nikakva smisla bez pojma čovjeka kao takvog. I da prihvatimo činjenicu da je danas sve u promjeni i da je u tome suština stvari, opet moramo se složiti sa istinom da religija još uvijek može pomoći društvenom životu. Ono „još uvijek“ može imati ne samo relativno već i trajno značenje upravo ako se ima u vidu važnost onoga „ovdje i sada“.

Svaki put kada život izbaci neku svoju težinu koja potresa sâm život, život u temelju, priklanja se tvrdnji „trebamo se odnositi racionalno, a ne emocionalno“.

U ovakvoj tvrdnji, bez sumnje, najviše traže utočište političari da bi izbjegli svoju odgovornost, htijući, pri tome, da izraze svoje opravdanje u vezi onoga što ulazi u domen njihova djelovanja. I ne rade samo to političari, već ovu frazu iznose i utjecajne ličnosti, savjetnici, akademici..., a uopće se niko ne pita o posljedicama riječi „racionalno“, niti pak znaju, u osnovi, šta predstavlja racionalno kao takvo.

„Sabiranje uma“

Ovdje nam nije cilj zanijekati značenje onoga što podrazumijeva riječ „racionalno“. U svakidašnjoj upotrijebi ove riječi kani se postići neka ravnoteža pri donošenju neke odluke ili stava o nečemu, kada unutarnja struktura čovjeka pomućuje rasuđivanje uma i on nije u situaciji prosuditi da li je nešto dobro ili nije. Racionalno, dakle, predstavlja „sabiranje uma“, odnosno unošenje u razumu svega onoga što čovjek osjeća u sebi i da se to ne prelije izvan razuma (racionalnog) i da na taj način izazove posljedice koje se ne bi mogle predvidjeti. Opasnost od pomućenja uma unutarnjim sadržajima dolazi nam od luciferskih elemenata, uče nas religije.
Riječju „racionalno“ poseže se po razumu kao jedinstvenom kriteriju i arbitru koji će biti u situaciji da kontroliše svu našu unutarnju i spoljašnju stvarnost. U ovom slučaju racionalno guta ono emocionalno, osjećajno i, na kraju, rekli bismo, ono savjesno. Svi ovi sadržaji ostaju u okvirima razuma i on tu obrađuje, filtrira, raščišćava, prihvata, odbacuje, opravdava... po inerciji svog izbora koji nije ograničen, ne pokoravajući se nikakvim unutarnjim pozivima. Od ovoga proizilazi i racionalitet koji ima namjeru pokriti ili obujmiti čitav život i čitavu stvarnost. Čak se često racionalno poistovjećuje sa stvarnim, pa se veli, naprimjer, „sve što je racionalno, to je i stvarno, i sve što je stvarno, to je i racionalno“. Ograničenost ove premise implicira slijedeći problem. Zar su ratovi, genocidi, zločini različitoga tipa, ratne akcije u kojima stradaju na milione ljudi racionalni, jer su, očigledno, najrealnije stvari? Evo nesuglasja racionalnoga i stvarnoga!!! Može li razum prekriti svu stvarnost? Posljedice učenja da sva stvarnost može ući u razum, kako to zastupaju neki filozofi, dovela je do situacije da sva ta stvarnost kruži u razumu, da se on zanima samim sobom, ne nalazeći nikakvu mogućnost ili alternativu izvan sebe, tj, kada on postaje jedna cjelina omeđena u sebi, samodostatna, a ne otvorena prema svom egzistencijalnom principu, prema unutarnjem sadržaju.

00Cijeli tekst

"Dvojni moral"

Maj 08, 2018

Sintagma „dvojni moral“ koja se duboko zarila u svijesti ljudi i koja se, kao takva, upotrebljava u različitim prilikama u svjetlu religijskog pristupa moralu i formalno i suštinski je proturječna. Proturječna je na duhovnom planu i u kontekstu kršćanskog i islamskog učenja.

Kršćanstvo se definira kao religija namjere, a islam kao religija akta ili postupka. U prvom slučaju svaki se postupak najprije treba definirati unutar čovjeka i samo kao takav je valjan. Posljedica takvog akta stavlja se u drugom planu. U drugom slučaju, akt nije valjan ako se ne temelji na dobroj namjeri, odnosno ukoliko nema suglasja između onoga što je unutar i onoga što je izvan čovjeka. Ovdje se, dakle, moraju uzeti u obzir i posljedice, a ne samo namjera.

Put do pakla popločan je dobrim namjerama

Lideri, politički ili čak religijski autoriteti, od kojih ovise sudbine mnogih, često svoje postupke opravdavaju „dobrom“ namjerom. Ne bez razloga, a to nam pokazuje historijsko iskustvo, pojavila se svugdje ponavljana teza koja potiskuje sintagmu „dobre namjere“, a to je ona koja glasi: „Put do pakla popločan je dobrim namjerama“. Jednostavno, ne može se ostati samo na „dobroj namjeri“ bez da se bude svjestan i o onome što ona producira. Prenaglašavanje namjere na račun posljedice stvara jedan debalans. U stvari i najveće ubojice i tlačitelji opravdavaju svoje postupke dobrim namjerama. Zloupotrebom koncepta dobre namjere opravdavana su čak i najveća zlodjela.
Zato uopće nije dovoljno govoriti samo o dobroj namjeri. Ovdje se akt, bez obzira na njegove posljedice, pretače u namjeru. Otuda se pokazuje neosnovana filozofska teza na kojoj se temelji organizovano mišljenje u čitavoj historiji filozofije da posljedica ovisi o svom uzroku. To je samo naizgled tačno. Danas je mnogo tačnije da uzrok više ovisi od posljedice nego obrnuto. Posljedica je toliko snažna i efikasna da jednostavno može progutati svoj uzrok ili da ga odnese u nepovrat.
Koncept o dobroj namjeri kao takav nedovoljan je ako se ne uzme u vidu i posljedica. Otuda ostaje se slijepim, svjesno ili nesvjesno, pred onim što plete sâmi život i stvara historiju. Ovakav postupak je neopravdan sa aspekta islamskog vidika. Kazivanje Poslanika a.s. ukazuje na sasvim suprotnu situaciju. Ako se zlo ne može spriječiti silom ili riječju, onda se barem treba pokazati nekakav revolt u sebi prema njemu. No, ovdje se radi o najslabijem mogućem vjerskom činu. Danas se prema zlu ostaje ravnodušnim čak i u unutarnjem stavu. To je krajnji stupanj pokvarenosti čovjeka i erozije moralnih vrijednosti. Zbog ekonomskih interesa stotine hiljada života postaju bezvrijedni. I sve se to pravi u ime dobre namjere koja se izdiže do stupnja visokog ideala.

Nepostojeća dvojnost morala

Ako se djela mjere prema čovjekovoj namjeri, onda o kakvom „dvojnom moralu“ mi govorimo? Zar postoji „dvojni moral“? Kategorički tvrdimo da ne postoji „dvojni moral“. Ima samo jedan i jedinstveni moral. Pri upotrebi sintagme „dvojni moral“ niko i ne razmišlja o suštini ove sintagme. Ako se kani kazati da „dvojni moral“ znači nesuglasje namjere i postupka, onda se grdno vara. Moral je kategorična stvarnost u svojoj osnovi. Može se biti moralan ili nemoralan, pravedan ili nepravedan itd. Ono što se smatra dvojnim u moralu je najveći nemoral. Moral se ne može dvojiti ili dijeliti. Ako ja u sebi posjedujem dva mjerila činjenja, onda sam ja najnemoralnija osoba koja postoji uopće. Ako jedno mislim, a drugo kažem, ja sam najdvoličniji čovjek, jer me niko ne sili na to. Tu nikako ne može biti dvojnosti. Kant je govorio, kao niko drugi, o kategoričkom imperativu koji se ničim ne smije dovesti u pitanje. Ako ti činim neko dobro djelo, a mislim o tebi nešto drugo od onoga što pravim, onda pred svoje savjesti, pred licem Božijim ja sam najnemoralnija osoba. A zbog čega je to tako? To je upravo zbog slobode koju posjedujem, zbog toga što me niko ne prisiljava na takvo pretvorno ponašanje. A kada se nešto čini po slobodnom izboru, i da se pri tome ima dvojni odnos prema stvarima, pa i prema sebi i prema Bogu, onda se zapada u najveći nemoral koji se uopće može zamisliti.
Otuda, jednostavno, nema dvojnog morala. Dvojni moral je najveći nemoral. Zbog toga treba biti oprezan o čemu se misli kada se upotrebljava sintagma „dvojni moral“. Dobra namjera u „očima Boga“ ne poznaje „dvojni moral“. Jednostavno u sebi ne mogu biti moralan i nemoralan u isto vrijeme. Mogu biti ili jedno ili drugo, a nikako i jedno i drugo. Samo ovdje dolazi do izražaja „djela se mjere prema njihovoj namjeri“ što potvrđuje kategoričnost moralnog akta. Ovo je dokaz da treba biti oprezan pri upotrebi sintagme „dvojni moral“ koju čujemo na predavanjima i čitamo u različitim tekstovima. S vjerskog vidika ona je neodrživa i treba je izbaciti od upotrebe.

00Sličica Želim Print

Krstovi, a to pokazuje sama njihova postavljenost ondje gdje su podignuti, samo što se ne strovale, jer, očigledno, nemaju svoju osnovu. Nije isto gledati njih i krstove uz crkve - koji zrače svojom ljepotom i privlačnošću. A kakvu ljepotu možemo zamijetiti na današnjim krstovima, ostavljenim sebi samima, otrgnutim od Isusova tijela – crkve!

Danas se u Makedoniji, kao rijetko gdje, poseže za podizanjem krstova u elitnim kvartovima nekih gradova, na visokim stijenama, brdima... s jednim ciljem: da bi se pokazalo onome drugom ko je ko i o čijoj se teritoriji radi. Time se dakle nastoji izraziti svoj religijski i još etnički identitet. Tu nisu uključene samo crkvene već i stranačke institucije sa religijskim obilježjem. Time se obznanjuje nekakva (jedina) mogućnost koja bi bila garancijom vjerskog identiteta. Isprepliću se religijski i nacionalni činitelji. I ako se malo dublje pogleda, to ide na štetu i jednom i drugom.

00Slicica zelim Print

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine