Evo zašto. „Sunce nas grije sa Zapada“ je dobro smišljena misionarska konstrukcija koja povlači ne baš srećne posljedice ukoliko se malo dublje probije u njeno značenje. I još. Ako se zadržimo na njenom formalno značenju, kako se to često radi, onda će nam se ukazati konfuznim više kulturnih, etničkih i religijskih koncepata na koje upućuje ta konstrukcija.
Najprije ćemo razmotriti doslovna značenja ove konstrukcije koju uzima u vidu današnji naučni i politički diskurs. „Sunce nas grije sa Zapada“ podrazumijeva da je Zapad ona stvarnost odakle nam dolaze vrijednosti, kultura, bezbjednost, standard, demokratija, sekularizacija, socijalna zaštita i sve ono drugo što treba jednom društvu za njegovo blagostanje. Ovo danas niko ne može prenebregnuti. To je tako i u to nema ama baš nikakve sumnje! Da je to tako, pokazuje i sama praksa. Nama ne dolaze vrijednosti, nego mi idemo ususret njima, jer danas nema se gdje ići nego na Zapad. Možda mora i tako da bude, jer, eto, i sunce ide na Zapad. Sve religije, pa i kulture i civilizacije koje su proizašle iz njih, dolaze sa Istoka i šire se na Zapadu. To pokazuje da religijska ideja nije počivajuća u sebi ili data u sebi već ona u svojoj suštini osvjetljava, mora se odnositi na nečemu drugom, naći svoj prostor. Otuda sve ideje, religijske i kulturne, potvrđuju tu činjenicu. Kao da je čitav kurs historije, a to nam pokazuje sama historija, krenuo ka Zapadu. Pa zar se ne govori o indo-evropskim narodima, indo-evropskim jezicima, o velikim seobama naroda. Čini se da situacija ukazuje na slijedeću činjenicu – i da hoćeš nema gdje da ideš osim na Zapad. I Kolumbo, misleći da ide na Istok, u Indiju, otišao je na Zapad, otkrivši Ameriku.

Svaki put kada život izbaci neku svoju težinu koja potresa sâm život, život u temelju, priklanja se tvrdnji „trebamo se odnositi racionalno, a ne emocionalno“.

U ovakvoj tvrdnji, bez sumnje, najviše traže utočište političari da bi izbjegli svoju odgovornost, htijući, pri tome, da izraze svoje opravdanje u vezi onoga što ulazi u domen njihova djelovanja. I ne rade samo to političari, već ovu frazu iznose i utjecajne ličnosti, savjetnici, akademici..., a uopće se niko ne pita o posljedicama riječi „racionalno“, niti pak znaju, u osnovi, šta predstavlja racionalno kao takvo.

„Sabiranje uma“

Ovdje nam nije cilj zanijekati značenje onoga što podrazumijeva riječ „racionalno“. U svakidašnjoj upotrijebi ove riječi kani se postići neka ravnoteža pri donošenju neke odluke ili stava o nečemu, kada unutarnja struktura čovjeka pomućuje rasuđivanje uma i on nije u situaciji prosuditi da li je nešto dobro ili nije. Racionalno, dakle, predstavlja „sabiranje uma“, odnosno unošenje u razumu svega onoga što čovjek osjeća u sebi i da se to ne prelije izvan razuma (racionalnog) i da na taj način izazove posljedice koje se ne bi mogle predvidjeti. Opasnost od pomućenja uma unutarnjim sadržajima dolazi nam od luciferskih elemenata, uče nas religije.
Riječju „racionalno“ poseže se po razumu kao jedinstvenom kriteriju i arbitru koji će biti u situaciji da kontroliše svu našu unutarnju i spoljašnju stvarnost. U ovom slučaju racionalno guta ono emocionalno, osjećajno i, na kraju, rekli bismo, ono savjesno. Svi ovi sadržaji ostaju u okvirima razuma i on tu obrađuje, filtrira, raščišćava, prihvata, odbacuje, opravdava... po inerciji svog izbora koji nije ograničen, ne pokoravajući se nikakvim unutarnjim pozivima. Od ovoga proizilazi i racionalitet koji ima namjeru pokriti ili obujmiti čitav život i čitavu stvarnost. Čak se često racionalno poistovjećuje sa stvarnim, pa se veli, naprimjer, „sve što je racionalno, to je i stvarno, i sve što je stvarno, to je i racionalno“. Ograničenost ove premise implicira slijedeći problem. Zar su ratovi, genocidi, zločini različitoga tipa, ratne akcije u kojima stradaju na milione ljudi racionalni, jer su, očigledno, najrealnije stvari? Evo nesuglasja racionalnoga i stvarnoga!!! Može li razum prekriti svu stvarnost? Posljedice učenja da sva stvarnost može ući u razum, kako to zastupaju neki filozofi, dovela je do situacije da sva ta stvarnost kruži u razumu, da se on zanima samim sobom, ne nalazeći nikakvu mogućnost ili alternativu izvan sebe, tj, kada on postaje jedna cjelina omeđena u sebi, samodostatna, a ne otvorena prema svom egzistencijalnom principu, prema unutarnjem sadržaju.

Sintagma „dvojni moral“ koja se duboko zarila u svijesti ljudi i koja se, kao takva, upotrebljava u različitim prilikama u svjetlu religijskog pristupa moralu i formalno i suštinski je proturječna. Proturječna je na duhovnom planu i u kontekstu kršćanskog i islamskog učenja.

Kršćanstvo se definira kao religija namjere, a islam kao religija akta ili postupka. U prvom slučaju svaki se postupak najprije treba definirati unutar čovjeka i samo kao takav je valjan. Posljedica takvog akta stavlja se u drugom planu. U drugom slučaju, akt nije valjan ako se ne temelji na dobroj namjeri, odnosno ukoliko nema suglasja između onoga što je unutar i onoga što je izvan čovjeka. Ovdje se, dakle, moraju uzeti u obzir i posljedice, a ne samo namjera.

Put do pakla popločan je dobrim namjerama

Lideri, politički ili čak religijski autoriteti, od kojih ovise sudbine mnogih, često svoje postupke opravdavaju „dobrom“ namjerom. Ne bez razloga, a to nam pokazuje historijsko iskustvo, pojavila se svugdje ponavljana teza koja potiskuje sintagmu „dobre namjere“, a to je ona koja glasi: „Put do pakla popločan je dobrim namjerama“. Jednostavno, ne može se ostati samo na „dobroj namjeri“ bez da se bude svjestan i o onome što ona producira. Prenaglašavanje namjere na račun posljedice stvara jedan debalans. U stvari i najveće ubojice i tlačitelji opravdavaju svoje postupke dobrim namjerama. Zloupotrebom koncepta dobre namjere opravdavana su čak i najveća zlodjela.
Zato uopće nije dovoljno govoriti samo o dobroj namjeri. Ovdje se akt, bez obzira na njegove posljedice, pretače u namjeru. Otuda se pokazuje neosnovana filozofska teza na kojoj se temelji organizovano mišljenje u čitavoj historiji filozofije da posljedica ovisi o svom uzroku. To je samo naizgled tačno. Danas je mnogo tačnije da uzrok više ovisi od posljedice nego obrnuto. Posljedica je toliko snažna i efikasna da jednostavno može progutati svoj uzrok ili da ga odnese u nepovrat.
Koncept o dobroj namjeri kao takav nedovoljan je ako se ne uzme u vidu i posljedica. Otuda ostaje se slijepim, svjesno ili nesvjesno, pred onim što plete sâmi život i stvara historiju. Ovakav postupak je neopravdan sa aspekta islamskog vidika. Kazivanje Poslanika a.s. ukazuje na sasvim suprotnu situaciju. Ako se zlo ne može spriječiti silom ili riječju, onda se barem treba pokazati nekakav revolt u sebi prema njemu. No, ovdje se radi o najslabijem mogućem vjerskom činu. Danas se prema zlu ostaje ravnodušnim čak i u unutarnjem stavu. To je krajnji stupanj pokvarenosti čovjeka i erozije moralnih vrijednosti. Zbog ekonomskih interesa stotine hiljada života postaju bezvrijedni. I sve se to pravi u ime dobre namjere koja se izdiže do stupnja visokog ideala.

Nepostojeća dvojnost morala

Ako se djela mjere prema čovjekovoj namjeri, onda o kakvom „dvojnom moralu“ mi govorimo? Zar postoji „dvojni moral“? Kategorički tvrdimo da ne postoji „dvojni moral“. Ima samo jedan i jedinstveni moral. Pri upotrebi sintagme „dvojni moral“ niko i ne razmišlja o suštini ove sintagme. Ako se kani kazati da „dvojni moral“ znači nesuglasje namjere i postupka, onda se grdno vara. Moral je kategorična stvarnost u svojoj osnovi. Može se biti moralan ili nemoralan, pravedan ili nepravedan itd. Ono što se smatra dvojnim u moralu je najveći nemoral. Moral se ne može dvojiti ili dijeliti. Ako ja u sebi posjedujem dva mjerila činjenja, onda sam ja najnemoralnija osoba koja postoji uopće. Ako jedno mislim, a drugo kažem, ja sam najdvoličniji čovjek, jer me niko ne sili na to. Tu nikako ne može biti dvojnosti. Kant je govorio, kao niko drugi, o kategoričkom imperativu koji se ničim ne smije dovesti u pitanje. Ako ti činim neko dobro djelo, a mislim o tebi nešto drugo od onoga što pravim, onda pred svoje savjesti, pred licem Božijim ja sam najnemoralnija osoba. A zbog čega je to tako? To je upravo zbog slobode koju posjedujem, zbog toga što me niko ne prisiljava na takvo pretvorno ponašanje. A kada se nešto čini po slobodnom izboru, i da se pri tome ima dvojni odnos prema stvarima, pa i prema sebi i prema Bogu, onda se zapada u najveći nemoral koji se uopće može zamisliti.
Otuda, jednostavno, nema dvojnog morala. Dvojni moral je najveći nemoral. Zbog toga treba biti oprezan o čemu se misli kada se upotrebljava sintagma „dvojni moral“. Dobra namjera u „očima Boga“ ne poznaje „dvojni moral“. Jednostavno u sebi ne mogu biti moralan i nemoralan u isto vrijeme. Mogu biti ili jedno ili drugo, a nikako i jedno i drugo. Samo ovdje dolazi do izražaja „djela se mjere prema njihovoj namjeri“ što potvrđuje kategoričnost moralnog akta. Ovo je dokaz da treba biti oprezan pri upotrebi sintagme „dvojni moral“ koju čujemo na predavanjima i čitamo u različitim tekstovima. S vjerskog vidika ona je neodrživa i treba je izbaciti od upotrebe.

Krstovi, a to pokazuje sama njihova postavljenost ondje gdje su podignuti, samo što se ne strovale, jer, očigledno, nemaju svoju osnovu. Nije isto gledati njih i krstove uz crkve - koji zrače svojom ljepotom i privlačnošću. A kakvu ljepotu možemo zamijetiti na današnjim krstovima, ostavljenim sebi samima, otrgnutim od Isusova tijela – crkve!

Danas se u Makedoniji, kao rijetko gdje, poseže za podizanjem krstova u elitnim kvartovima nekih gradova, na visokim stijenama, brdima... s jednim ciljem: da bi se pokazalo onome drugom ko je ko i o čijoj se teritoriji radi. Time se dakle nastoji izraziti svoj religijski i još etnički identitet. Tu nisu uključene samo crkvene već i stranačke institucije sa religijskim obilježjem. Time se obznanjuje nekakva (jedina) mogućnost koja bi bila garancijom vjerskog identiteta. Isprepliću se religijski i nacionalni činitelji. I ako se malo dublje pogleda, to ide na štetu i jednom i drugom.