Kakav je cilj progresa, ako on već sada više umnožava probleme nego što nudi rješenja. Danas se upravo pokazuje da se problemi savremenog čovjeka ne svode samo na međusobne sukobe, inflaciju, identitetska pitanja, nizak životni standard, zagađenu životnu sredinu. Danas, možda više nego ikada, iskrsavaju problemi koji proizilaze od prelamanja vrijednosnog sistema.

Činjenica je da religija, kao i svaka druga pojava u društvu, ne može u cijelosti riješiti ljudske probleme, bilo da su oni ekonomski, politički, porodični. Da je bilo tako, ona ne bi popustila pred izazovima s kojim se sučeljavala kroz svoju historijsku perspektivu. No nije samo religija ta koja ne može riješiti i nadići sve izazove pred čovjekom. Njih nije mogla riješiti ni nacija koja se javila kao alternativa ili zamjena religije (sukob nacija koji je prerastao u dva svjetska rata, eklatantan je primjer); nije ih mogla riješiti ni revolucija koja je odnijela više života od svih vjerskih ratova u historiji; ne može to učiniti ni tehnički razvoj ili tehnička slika svijeta čiji je najveći izdanak ekološka kriza; ne može ih nadići ni demokratija koja je produkt sekularizacije koja se danas proglašava „svjetovnom religijom“ koja uključuje sve one „izme“ koji nadolaze i odlaze bez ikakva oslonca ili suštine. Svi ovi, u stvari, nastoje zahvatiti čitav čovjekov život. Međutim, svakodnevna realnost pokazuje da je sve to nedovoljno za rješavanje problema koji se postojano umnožavaju.
Jednostavno, ne možemo ne razmišljati kakve sve pogubne posljedice trpe savremena društva kao rezultat liberalne demokratije, do kakvih katastrofalnih učinaka, naprimjer, dovode savremena tržišna ekonomija i prevelika državna potrošnja? Kada su većina ljudi imali niži životni standard, kada se više govorilo o kršenju čovjekovih individualnih i kolektivnih prava u takvim razmjerama nego što je to danas, kakve sve štetne posljedice proizilaze od potpunog potiskivanja religije u individualnoj sferi i njeno proganjanje od društvenog života – pitanja su koja se danas iznova postavljaju.

Slom vrijednosnog sistema

Ako religija nije mogla riješiti sve probleme, zašto se onda demokratija i globalizacija proglašavaju apsolutnim u vezi sa spasenjem čovjeka i rješavanja problema savremenih društava? Ukorijenjeno vjerovanje da su to apsolutni garanti za spasenje čovjeka, kao što pokazuje savremeno iskustvo, već počinje da se raskrinkava. Nema se gdje više ići naprijed. Kakav je cilj progresa, ako on već više umnožava probleme nego što nudi rješenja. Danas se upravo pokazuje da se problemi savremenog čovjeka ne svode samo na međusobne sukobe, inflaciju, identitetska pitanja, nizak životni standard, zagađenu životnu sredinu. Danas, možda više nego ikada, iskrsavaju problemi koji proizilaze od prelamanja vrijednosnog sistema. Poseban problem predstavljaju porodične vrijednosti, poštovanje prema ljudima različite rase, porijekla, etničke i religijske pripadnosti; nedostaje duhovnost, a erozija moralnih vrijednosti zahvatila je skoro sve sfere života. Nema više porodične vertikale, a o porodičnoj horizontali ne može se uopće ni govoriti. Poštovanje prema starijima u porodici posve je nestalo. Tu nema nikakve humanosti. Ako tu nema nikakve humanosti, onda gdje bi ona mogla naći svoju primjenu. Šta je razlog koji je doveo da oni koji su najbliži jedni prema drugima i oni koji se najviše poznaju da su najnepodnošljiviji jedni prema drugima. Ako je Žan Pol Sartr mogao kazati prije 60 godina: „Bližnji – eto pakla“ mi danas, u eri globalizacije i savremenog znanja, mogli bismo kazati „poznavanje drugog – eto najveće prijetnje“. Zbog čega je to tako? Ima li nešto što nedostaje i bližnjima i znanju ili poznavanju? Niko ne može kazati da tu ništa nedostaje. Nedostaje supstancija ili suština koja je platforma svega.
U jednoj ovakvoj situaciji nema veće sile koja bi mogla biti od pomoći od religije i njezinih vrijednosti. Danas polahko u nekim evropskim iskustvima i religija (glede ekonomije, obrazovanja, kulture, slobode, jednakosti i drugih vrijednosti) počinje da se „upliće“... U nas još uvijek nedostaju pokušaji vjerskih zajednica u pokretanju inicijativa (okrugli stolovi, tribine, seminari i druge forme) na kojima bi se raspravljalo o participaciji religije u javnom životu s ciljem da bi se pripomoglo čovjeku kao čovjeku bez razlike na njegovu etničku i religijsku pripadnost.
Ovdje ne mislimo na činjenicu da religija treba da pokrije čitavo znanje (ili obrazovni sistem u društvu) već podrazumijevamo to da se ona tretira kao jedan od sastavnih dijelova socijalnog ili javnog života. No treba da se ima u vidu to da je religija, bez sumnje, najduža historijska priča, jer ona datira od kad datira i sâmi čovjek. Ona je svagda uspješno odolijevala izazovima s kojima se sučeljavala zato što je u sebi sadržavala takvu vrijednosnu strukturu koja se ne može ničim potisnuti. Nju nije potisnula ni nacija koja se javila kao njezina alternativa u 18 i 19 stoljeću; to nisu učinili ni totalitarni sistemi koji su joj objavili rat, a takvo nešto ne može poduzeti ni sekularizacija od koje su proizašle globalizacija i liberalna demokratija.

Religija svagda ima šta da ponudi čovjeku i ima kapacitet da osmisli bilo koju historijsku pojavu ili fenomen. Ona ne može negirati savremena dostignuća i globalizacije i liberalne demokratije. No ne može u cijelosti da se složi sa njenim sadržajima. Sve ono što šteti moralitetu i duhovnosti, ona to ne prihvaća. Ona još uvijek ima moć da inkorporira moralne vrijednosti u bilo kojoj savremenoj pojavi. Ondje gdje nedostaje moralni sadržaj, bilo u sferi znanja, politike, ekonomije, običaja i drugih socijalnih formi, tu se gubi i smisao tih formi. Danas ne stradamo od ekonomije, tehnike, demokratije, znanja... već stradamo od odsutnosti moralne dimenzije u politici, ekonomiji, demokratiji, znanju...

Prije svega čovjek, a potom građanin

Ovdje ćemo spomenuti jedan primjer kao dokaz o tome šta znači kada se izgubi suština i kada se poklanja više pažnje formama nego suštini na kojoj počivaju te forme. Naime: čovjek i građanin. Religija posmatra čovjeka kao čovjeka. Savremena demokratija gleda na čovjeka kao građanina. U prvom slučaju čovjek ostaje to što jeste, u drugom slučaju on se pretače u građanina. Ove dvije kategorije nisu sinonimi. Čovjek je čovjek, građanin je građanin. Čovjek može biti građanin. Građanin može, a i ne mora da bude čovjek (Attas). Dovoljno je samo kazati „čovjek“ i to pokriva sve druge kategorije vezane za njega kao biće. Ili, jasnije: svaki čovjek može biti građanin, a svaki građanin ne može da bude čovjek. Evo, u stvari, one poente religije koja govori o čovjeku kao Božijem stvorenju.
Ovaj primjer građanina i čovjeka jasno ilustruje istinu da svim spomenutim društvenim formama mora biti imanentno značenje i smisao, da oni moraju počivati na nekoj suštini iz koje će crpiti svoju perspektivu u daljem historijskom hodu. U suprotnom oni bi izgubili svoje značenje upravo onako kao što pojam građanin nema nikakva smisla bez pojma čovjeka kao takvog. I da prihvatimo činjenicu da je danas sve u promjeni i da je u tome suština stvari, opet moramo se složiti sa istinom da religija još uvijek može pomoći društvenom životu. Ono „još uvijek“ može imati ne samo relativno već i trajno značenje upravo ako se ima u vidu važnost onoga „ovdje i sada“.