Razgovaram sa jednim imamom o našim halovima i u toku razgovora čuh jednu rečenicu koja mi je zaparala uši.

Kako predstavljamo islam?

Dok sam sjedio na jednoj Večeri Kur'ana u Njemačkoj i slušao učače, gledao sam na platnu kur'anski prijevod na bosanski i njemački jezik. Naravno, zapade mi za oko prijevod izraza kafirun sa nevjernici, kako na našem, tako i na njemačkom jeziku. Ražalostilo me to. Posebno kada znam, kako mi vele ovdje u Njemačkoj, da je najčešće pitanje koje Nijemci postavljaju muslimanima kada s njima razgovaraju: ko smo mi, šta vaš islam i vaša vjera kaže o nama? Jesmo li mi nevjernici, kafiri? Sva sreća pa ovdje nema nikog osim muslimana, pomislih u sebi. Zbilja, postavlja se pitanje zašto mi uporno prevodimo izraze onako kako ih je neko protumačio, a ne onako kako stoje u izvorniku. I to ne bilo kojem, nego u Kur'anu Časnom.

Bog upozorava da jezicima svojim na Njega ne smijemo neistinu iznositi. Ako je On, uzvišen i slavljen neka je, za one koji negiraju ono što On objavljuje kao Svoju Objavu upotrijebio izraz oni koji poriču (ellezine keferu, kafirun), zašto mi upotrebljavamo izraz oni koji ne vjeruju ili nevjernici, umjesto da prevedemo kako i treba: oni koji poriču i prekrivaju, odnosno poricatelji? Da, jasno je da oni koji pripadaju nekim drugim svjetonazorima i tradicijama i danas negiraju ili poriču islam kao vjeru, Kur'an kao Božiju Riječ i Muhammeda, a.s, kao pečatnog poslanika. Međutim, ako to promatramo sa današnje tačke gledišta, nije li upravo i ovo jedan od razloga što su mnogi ljudi udaljeni od posljednje Allahove Objave?

Uzrok zaostalosti

Duboko sam ubjeđen da je osnovni uzrok zaostalosti muslimana i njihovog svijeta upravo onaj koji se tiče razumijevanja i tumačenja vjere. Ovo zemlja iz koje vam pišem ove retke u svom sistemu je ugradila da su svi ljudi jednaki pred zakonom. Mi, muslimani bismo rekli „pred Bogom i pred zakonom“. S tom razlikom da kod nas jednakost ostaje na jeziku, jer niti su, po nama, svi ljudi jednaki pred Bogom, niti pred zakonom. Ili što bi rekao Orwell, svi su jednaki, ali su neki jednakiji. Priča mi jedan imam i pokazuje gdje se u centru grada organizuju zajednički iftari i teravije. Na trgu, u samom centru, tik uz glavnu crkvu ili katedralu. Bez ikakvih problema. Sve dok jednog dana neki muslimani nisu počeli donositi prijevode Kur'ana i neke druge knjige i brošurice i dijelili ih prolaznicima. Kad se to desi, nema više iftara za takve muslimane na takvom mjestu. A razlog je jednostavan - prozelitizam ove vrste, ovdje nije dobrodošao.

Neki vole kazati da se ovdje više primjenjuju i poštuju islamske norme, nego što je to slučaj sa muslimanskim sredinama. Kada naši ljudi ovdje govore o kupovini auta, obavezno naglase da se na kraju ipak odluče da kupe od Nijemca, jer on neće slagati i prevariti. Kako onda imamo obraza te ljude svrstavati u 'nevjernike', a počesto se usuđujemo i izbaciti ih iz kategorije Sljedbenika Knjige, kako ih Kur'an oslovljava? Sve to, nažalost, pokazuje da imamo malo znanja o drugima, a još manje o sebi i svojoj vjeri. Ako mislimo da smo sve spoznali ili da je naša vjera, din-i-islam savršena vjera, onda moramo konstatovati da mi još nismo dokučili ni „s“ od tog savršenstva.

Muhammed, a.s. je milost svjetovima

Da, upravo ovih dana, dok pišem ove retke, obilježavamo mevludima rođenje Allahovog Poslanika, a.s. Da je ovaj naš problem, doista, teološki uvjerih se kada potražih prijevod dijela trećeg ajeta iz sure Maide (Trpeza). Zanimalo me da li će u prijevodu stajati savršenost ili upotpunjenost. ''Danas sam vam vašu vjeru usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera''. Naravno, pada u oči da je izraz ekmeltu (upotpuniti) preveden različito na dva mjesta, premda, za to nema potrebe. Nije sporna činjenica da je sve ono što dolazi od Savršenog savršeno, kao uostalom i Njegova posljednja objava odnosno islam. Međutim, mnogi zaboravljaju da je Kur'an posljednja Božija objava, da je Muhammed, a.s., posljednji i pečatni poslanik i da je on poslat svjetovima, a ne samo jednima ili samo nama muslimanima. I drugi imaju prava na njega i posljednju Božiju Riječ, Kur'an.

Često se pozivamo na ovaj ajet kad želimo konstatirati da je islam savršen i da Allah (Bog) neće primiti drugu vjeru osim islama, kako stoji u jednom drugom poznatom kur'anskom ajetu. Bojim se da Allah neće primiti ovakav naš ''savršeni'' islam kakvim ga mi danas sebi i drugima prikazujemo. Sjećam se da je jedan moj prijatelj, govoreći o svom namazu, iskreno rekao: E, kako sam ga klanjao, ne bih ga sam od sebe primio! Bojim se da ni mi, muslimani, danas ne bismo sami od sebe primili islam kako ga skrnavimo i nakaradno predstavljamo. Uostalom, zar nam stanje u kojem jesmo ne kazuje upravo to, da nešto nije uredu s nama? Zato bismo trebali krenuti s prvim korakom kako i počinje svako putovanje, kako veli kineska poslovica. Za početak bismo trebali početi stvari nazivati pravim imenima. A, ako ćemo početi mijenjati se nabolje i započeti konačno poštovati norme, krenimo od poštivanja Božijeg Govora. Jer, kako reče jedan pametan čovjek: problem nije u (svetim) tekstovima, nego je problem u našim dušama.

Jedan od znakova uspješne zajednice, društva ili države upravo je kultura sa svim onim što ova riječ podrazumijeva. Njene implikacije osjećamo ponajviše kad putujemo, svejedno da li je riječ o namrgođenim službenicima na pojedinim mjestima ili onim drugim, vedrim i nasmijanim koji će vas strpljivo saslušati ili uputiti i na kraju vam, u znak zahvalnosti za vašu kooperativnost, učtivo reći da vam se najiskrenije zahvaljuju. Kultura podrazumijeva maksimalnu opreznost da se ne uznemiri neko drugi, pa je tako, sjedenje ili strpljivo čekanje u tišini osnovni oblik ponašanja savremenog čovjeka.

Normativna kultura, također je važan činilac sveukupne kulture razvijenog dijela svijeta. Negdje sam pročitao slijedeću izreku: Allah će snagom sultana(zakona) nametnuti ono što ne može nametnuti snagom Kur’ana. I zaista je tako. Bez obzira na sve, društvena norma ili ona pravna iza koje stoji bilo kakav aparat prinude, najbolja je garancija da će određeni obrazac ponašanja zaživjeti.

Muslimani i normativna kultura

Čudno je da moramo konstatirati da muslimani općenito nemaju razvijen ovakav vid kulture. Da ne idemo daleko, dovoljno je pogledati u svoju bašču i ostati zabrinut. Čudno je da neko ko je završio medresu i ko je zaposlen kao imam postavlja pitanje svrsishodnosti određene norme unutar Zajednice ili jednostavno izjavi da tu normu neće ili ne mora ispoštovati.

Naravno, riječ je o pojavi koja se ne odnosi na većinu čestitih imama. Još je čudnije kada neko ko je visoko pozicioniran unutar Zajednice ili profesor na visokoškolskoj ustanovi jednostavno ignorira propisanu normu i tvrdi da se po Šeriatu budući bračni par može vjenčati bilo gdje, čak i potajno, uz prisustvo svjedoka, odnosno da je to, sa stajališta islama, validno! Ili da se zekat i sadakatul- fitr mogu dati i mimo Bejtu-l-mala onima koji imaju potrebu, svejedno da li ćemo to uraditi lično ili možda džematile, preko džemata, jer nekima izgleda ni ta praksa nije strana.

 Da ne govorimo o brojnim našim organizacijama koje često zaigraju na sentiment ljudi i privole ih da i njima daju dio zekata koji pripada Bejtu-l- malu ili slično urade kod akcije kurbana koju u principu provodi Islamska zajednica, odnosno njene odgojno- obrazovne ustanove.

Iako treba naglasiti da zekat i sadakatu-l-fitr, kurban, hadž i umra predstavljaju ibadete koje mora voditi i nadzirati nadležna Islamska zajednica u BiH, pojedinim njenim članovima (čak i pojedinim imamima i članovima džematskih odbora) je potrebno dodatno objasniti šeriatski stav i posegnuti za mjerama prisile, sankcije ili javne osude i odstranjivanja iz službe i oduzimanje odgovorne dužnosti.

Poštivanje norme i njena svrsishodnost

Nezamislivo je da neko u razvijenom društvenom sistemu može i pomisliti da svjesno prekrši određenu normu. Time se, osim sankcije koja je neizbježna, dovodi u pitanje društveni status, posao ili boravak na određenom području. Poštivanje normi unutar zajednice od strane njenih članova omogućuje bavljenje razvojem i napretkom, umjesto tapkanja u mjestu i zamaranjem vlastitim problemima. Kod norme je bitno razumjeti i objasniti njenu svrsishodnost i namjenu.

Kada određeni pripadnici džematskog odbora (svejedno da li je riječ o imamima, vjerskim službenicima ili civilima kako se neslužbeno zovu ostali članovi odbora) pomisle da su sami sebi dovoljni i da im viši organi Zajednice nisu potrebni osim onoliko koliko je nužno, onda to znači da smo zakazali u odgoju, obrazovanju, edukaciji ili kadrovskoj politici. Niko ne kaže da su viši organi Zajednice savršeni i da ih ne treba kritizirati i unaprjeđivati. Mi znamo da je to naša dužnosti, ali i za to postoje načini i procedure. Takvi jednostavno zaboravljaju da ih je ta ista Zajednica odškolovala, nahranila i dala im licencu za rad i djelovanje u džematima širom svijeta.

Ono što je posebno pogubno jeste svijest takvih pojedinaca da je viši oblik organizacije Zajednice, općine, kantona, entiteta ili države samo nužnost i da on treba sam sebe izdržavati. Da bi se takvo ponašanje suzbilo i svelo na podnošljivu mjeru, potrebno je uložiti više od onoga što trenutno činimo. Umjesto pukog ponavljanja da trebamo voljeti Allaha i Njegovog Poslanika, da se trebamo držati Allahovog užeta, tj. Njegove Knjige, Kur’ana, nekima valja skrenuti pažnju da ta ljubav ili držanje za uže podrazumijeva određeni oblik ponašanja koji katkada zahtijeva javnu pohvalu, osudu ili sankciju. Jer, ne zaboravimo onu rečenicu sa početka ovog teksta: Allah će snagom sultana (zakona) nametnuti ono što ne može nametnuti snagom Kur’ana. Tražeći autora spomenute izreke koju sam negdje pročitao, nađoh da se ona pripisuje hazreti Osmanu. Neki vele, hazreti Omeru. Imajući u vidu da se hazreti Omeru i previše toga pripisuje, skloniji sam mišljenju da ovo ostane vezano za trećeg halifu, hazreti Osmana.

Nema vjere onaj u koga ne možeš imati povjerenja, kazuje nam poznati hadis poslanika Muhammeda, a.s. Dakle, vjera i povjerenje idu jedno uz drugo i nikako se ne mogu razdvajati. Moglo bi se još dodatno kazati i drugim vjerodostojnim hadisom pojasniti da je vjernik onaj kome vjernici mogu povjeriti u emanet svoj život i svoj imetak.Iz ovoga proizlazi da je suština čovjekove vjere upravo njegova čestitost u smislu poštenja, odgovornosti i njegovog nastojanja da svojim riječima, a posebno djelima, opravda činjenicu da se deklarira vjernikom ili da ga drugi tako doživljavaju. Pa ipak, često se prisjetim konstatacije jednog prijatelja u kojoj stoji da je na Ovom svijetu najviše glumaca. To znači, nažalost i onih koji se kriju iza svoje vjere, preciznije, mnogih od njih ( možda i većina onih koji neće da vjeruju, kako Kur’an naglašava). Ili, možda onih među nama koji sebi i drugima nameću neke druge vrijednosti prema kojima se, navodno, može ustanoviti ko jeste, a ko nije (pravo) vjerni.
Da bismo to ilustrirali možemo navesti nekoliko primjera. To što se neko pristojno oblači, pa onda to još naziva i islamskim, jeste značajno, ali ne i presudno, jer odijelo ne čini čovjeka, kako narodna mudrost kazuje. Ili, to što neko obavlja osnovne ibadetske dužnosti jeste značajno, ali samo kao preduvjet (šart) da bi mogao da se približi odabranoj skupini Božijih ugodnika koji nastoje steći Božiju naklonost. Tvrditi da je neko bolji i kod Boga odabraniji samo na osnovu gornjih naznaka, a bez uzimanja u obzir suštinskog značenja vjere i vjerovanja, potpuno je pogrešno. Naravno, uz napomenu da nijednom riječju ne želimo umanjiti značaj formalnih vjerskih realiteta. To je isto kao kad bismo usporedili bavljenje sportom sa našom temom. Sportom se ne možete baviti bez odgovarajuće sportske opreme, niti bez precizno naznačenog trenažnog procesa uz pratnju trenera ili onoga ko će ocijeniti da li je kandidat spreman za određeno takmičenja i postizanje značajnijeg rezultata. Oprema i treniranje nikome ne daju za pravo da sebe naziva sportistom. Također, bez treniranja i trenera nije moguće postati sportistom, niti postići zapažen uspjeh.

Energetski vampiri

Naši problemi i naše svakodnevna nesnalaženja upravo su povezana sa krivim postavkama. Zbog toga se gotovo svakodnevno susrećemo sa činjenicom da među nama manjka povjerenja ili vjere, sasvim svejedno. Zašto često imamo osjećaj da onaj s kojim trebamo i moramo sarađivati nije do kraja iskren, da ne možemo da mu vjerujemo, da se ponekad i bojimo njegove reakcije? Jednostavno, nešto ne štima. Ili da neće biti urađeno onako kako je dogovoreno? Ili, zašto toliko stresa, straha i nepovjerenja među nama? A često nas postupci takvih uvjere da smo bili opravdano zabrinuti. I umjesto da se fokusiramo na posao, rezultate i uspjeh, često se moramo boriti s pomenutim stvarima koje nam isisavaju pozitivnu energiju poput kakvih vampira. Posebno boli i čudi kada se sve to zaodjene plaštom vjere i slatkorječivim muslimanskim izrazima. S druge strane, zabrinjava činjenica da to postaje općedruštvena pojava među Bošnjacima, kao i to da oni svjesni muslimani među njima opravdano iskazuju zabrinutost takvim stanjem. Uz opasku da su oni koje manje svjesni muslimani nazivaju nemuslimanima (počesto i nevjernicima) u komunikaciji s niima na poslovnom planu posebno otvoreniji, iskreniji i s puno više vjere ili povjerenja. Čak je i naša riječ postala manje vrijedna, pa se ni za nju ne možemo držati. A najgore od svega toga jeste spremnost na poturanje i diskreditiranje ljudi, bigajri hak (bespravno), a razlozi se mogu tražiti upravo u obrnutim standardima.

Kad nestane povjerenja

Kad nestane povjerenja nastaju problemi. Ako nije Kijamet, jeste alamet pred Kijamet. Nije li ova naša svakodnevica rezultat takvog stanja? Nažalost, uistinu je tako. Takvo nam je stanje na individualnom i kolektivnom planu. Baš kao što veli profesor Mahmut ef Karalić, naš poznati znalac hadiskih nauka. On navodi hadise u kojima se podvlači značaj očuvanja vjere i povjerenja. Zapravo, hadisi koji govore o (malim) predznacima Sudnjeg dana u prvi plan izbacuju”pomanjkanje (nestanak)” povjerenja među ljudima. Da stvar bude čudnija, navodi on, u drugim hadisima se pojašnjava da će tada biti puno formalne pobožnosti, da će džamije biti pune klanjača, onih koji formalno obavljaju obrede, poste, idu na hadž, daju i zekat, ali da će itekako manjkati suštinske pobožnosti, iskrenosti, vjere i povjerenja.

Ozbiljno upozorenje

Karalić upozorava da se zajednica vjernika mora vratiti suštini, da se život u cijelosti treba organizirati na vjerskim principima, principima morala i zato već unaprijed upozorava svoje potencijalne kritičare, one koji će njegovim tvrdnjama naći bezbroj zamjerki pozivajući se na stanje koje je za njega samo privid:
“Kazat će: ‘Sada su pune džamije’, ali Poslanik je rekao jednu istinu: ‘Prvo čega će nestati među ljudima, među mojim sljedbenicima na Ovom svijetu jeste povjerenje.’ I mi ga nemamo. A posljednji će ostati namaz. Do Sudnjeg dana će ljudi puniti džamije, oni će klanjati, ali to će biti čista formalnost. U dva hadisa koji govore o predznacima Sudnjeg dana Poslanik kaže: ‘Doći će vrijeme kada će u džamijama klanjati po hiljadu i više ljudi, a među njima se neće naći jednog vjernika.’ A drugi hadis: ‘Doći će vrijeme kada će ljudi i klanjati i postiti i zekat dijeliti i hadž obavljati, ali nećete među njima naći jednog vjernika.’ E, toga se ja bojim, što mi formalno shvatamo vjeru, zaključuje profesor Karalić.

Mjesec ramazan je odabrani mjesec u kojem je Bog Uzvišeni spustio Kur'an, odnosno započeo njegovo objavljivanje ljudima preko meleka Džibrila i posljednjeg Božijeg Poslanika, Muhammeda, a.s.

Osuđivati bilo koga zbog njegovog stava ili javno iznesenog mišljenja uz upotrebu govora mržnje nije osobina muslimana, makar postio, klanjao i mislio da je musliman, kako stoji u jednom hadisu Božijeg poslanika Muhammeda, a.s.

Možda je jedan od najvećih problema današnjih muslimana – ne izuzimajući ni nas Bošnjake - upravo činjenica da je ugrožena njihova sloboda mišljenja. U svojoj čuvenoj Autokritici marokanski mislilac Al-Fasi kaže: ‘’Ne želim ovdje govoriti o tome kako vlast sputava slobodu čovjeka, nego dokle sežu granice naše odgovornosti u sputavanju drugih da iskažu svoja mišljenja. Misao mora biti slobodna i ništa ne smije da je sputava. Bog nikome nije dopustio da ovlada unutarnjim osjećanjima čovjeka, kako ljudi imaju običaj kazati. Međutim, ova sloboda na kojoj (ljudi) zahvaljuju Allahu, nema nikakve vrijednosti ako joj se ne dopusti da bude obznanjena, tj. ako ne damo čovjeku pravo da iskaže svoje misli i iznese svoje mišljenje’’.
Ne osjete li izuzetno nadareni mislioci užitak u iznošenju vlastitog mišljenja zato što im se to pravo osporava, pojašnjava Al-Fasi, u konačnici će to prouzrokovati njihovo navikavanje na zadržavanje tog mišljenja u sebi, što će dovesti do postupnog gubljenja racionalnih aktivnosti uz neizbježne duševne boli. Al-Fasi na kraju poentira: ‘’Revolt, ljutnja i prijezir koje osjećamo kada nam neko uputi kritiku ili negodovanje i kivnost koje ćutimo kada pročitamo mišljenja koja se ne poklapaju sa našim... sve to dokazuje neviđenu tiraniju nad slobodom u našoj zemlji; svejedno dolazila ona od vjerskih prvaka ili uglednih i imućnih ljudi’’.

Iz naših povratničkih džemata odlaze mladi, čitave porodice, a zastrašuje saznanje da je odnos novorođenih i umrlih Bošnjaka u Banjoj Luci u prošloj godini bio jedan na prema deset