Razumijemo li procese u društvu i znamo li kako danas tumačiti vjeru?

U jeku migrantske krize prije dvije godine protestantski svećenik mi se povjerio da se više od stotinu porodica iz jedne muslimanske zemlje pokrstilo u njegovoj crkvi i da su se lijepo uklopili u kršćansku vjeru. U Evropi je moguće svjedočiti i promijeniti vjeru. Gdje se završava sloboda svjedočenja vjere, a gdje počinje prozelitizam teško je dati jasan odgovor!?
U djelovanju nekih džemata u dijaspori prelazak pojedinaca u islam predstavlja se kao veliko dostignuće, a zaboravlja se na činjenicu da se u svakom gradu u kojem djelujemo znatno veći broj naših sunarodnjaka asimilirao i nemaju nikakvih kontakata sa Islamskom zajednicom. Zato je važno pitanje razumijemo li procese u društvu i znamo li kako danas tumačiti vjeru?

Slobodno svjedočenje vjere

U globaliziranom svijetu lakše je govoriti o problemima “Ummeta” kao zamišljene kategorije, nego li o našim stvarnim problemima koji nas zaustavljaju u vjerskom preporodu. Kada se raspadao komunizam u bivšoj Jugoslaviji osnovni ideal koji nas je vodio i koji smo naslijedili od svojih profesora bio je borba za slobodu u ponom njenom značenju; sloboda mišljenja, izražavanja, djelovanja i razvoja ukupnog našeg identiteta. Borili smo se i za slobodno svjedočenje vjere, jer vjera je uzvišena, lijepa i spasonosna samo ako je posvjedočena slobodnom voljom i bez prisile. U svijetu su se dogodile ogromne promjene. Nemirni Bliski istok koji je duhovno stanište našeg vjerskog identiteta zapao je u veliku krizu, a Evropa kao naše egzistencijalno stanište također se sve više usložnjava i postaje “nervozna” u odnosu prema islamu.
U očuvanju svoga duhovnoga svijeta moramo pratiti osnovne tokove razvoja i tumačenja vjere. Evidentno je da ulema sa najvažnijih učilišta u muslimanskom svijetu nije u stanju, zaradi svoje servilnosti svjetovnim vlastima i lagodnom komoditetu, utjecati na tokove u društvu. Glavni tumači islama sada su nosioci vlasti, koji imaju moć upravljati najvažnijim polugama u društvu i implentirati svoje programe bez jasnih pogleda i osmišljenih strategija. Zato će se uposlenici u vjerskim ustanovama baviti pitanjima koja će i dalje ostavljati više dilema i konfuzija u razumijevanju vjere nego što će otvarati vidike slobode i horizonte spoznaje.

Kako drugačije razumjeti činjenicu da su najvažnije institucije u muslimanskom svijetu, uključujući i odgovore u Preporodu, automatski osudili i zabranili kriptovalute bez temeljitog proučavanja. Vjerovatno ćemo, ako se taj segment bude razvijao, kasniti kao i u pitanjima razumijevanja “poštanske štednje”, bankovnog poslovanja, telefonije i televizije i nedopustivo zaustavljati razvoj i napredak, a onda se hvaliti kako nam je po Kur’anu naređeno studiranje.

Iskoraci u tumačenju

Ljudi se boje nepoznatog, to donekle možemo i razumjeti. U svim diskusijama između muslimana i nemuslimana pitanje odnosa prema ženi je jedno od ključnih pitanja. U kršćanskoj teologiji žena je kriva za izgon iz raja. U muslimanskoj teologiji krivica je podjednaka na muškarcu i ženi. Kako onda razumjeti toliku ostrašćenost i omalovažavanje svakog nastojanja da se “normalizira” pitanje između spolova u muslimanskoj praksi, naravno uvažavajući specifičnosti naše vjere? Uzmimo za primjer pitanje svjedočenja u “muslimanskom” braku, jer kod nas ne postoji kako se općenito pretenciozno naziva “šerijatski brak”. Nikah ili vjenčanje koje se obavlja u našim džamijama je vjerski čin, dova i blagoslov bez posljedica ukoliko dođe do rastave braka, jer je legitimni brak u našim uvjetima sklopljen pred državnim organom. Ista je posljedica muslimanskog braka i u sekularnim zemljama u kojima je moguće sklopiti brak pred imamom. Kako može biti vjenčanje šerijatsko, a rastava samo moralni čin? Poslanik, a.s, nas je učio da vazimo sebi, pa onda drugima - mi koji vazimo - sebe, često zaboravimo. Kako profesorica može potpisati ispit na FIN-u i to je validno? Kako direktorica u ustanovi Islamske zajednice može potpisati ugovor sa uposlenikom muškarcom i to je validno, a ne može imati legitimitet u svjedočenju? Može li Vijeće muftija napraviti iskorak u tumačenju ozbiljnih pitanja koja su delegitimizirala “vjersku” inteligenciju i svela nas na puke dogmatičare i slijepe oponašatelje alima koji su živjeli svoje, a ne naše vrijeme?

U hijerarhijskoj ljestvici vrijednosti svakog naroda povjerljivost i pouzdanost su vrline koje su važne za čuvanje i napredak organizacije ili sistema na kojem se zasniva njeno djelovanje. U bošnjačkom narodu IZ je poslije Drugog svjetskog rata, pa sve do 1990. godine, brinula o znatno širem okviru od samog vjerskog učenja. Tadašnji sistem bio je snažno involviran u djelovanje IZ. Problem obavještajnih i kontraobavještajnih djelatnosti iz tog perioda u znatnoj mjeri opterećuje i današnje političko “dozrijevanje” Bošnjaka. Povod za ovaj tekst je dokument kojeg smo nedavno dobili u traganju za rješenjem administrativnog problema i subjektiviteta IZ u Sloveniji. Dokument je nastao 30.9.1976. u Ljubljani, napisan je na slovenskom jeziku za potrebe Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove. Podatke je sakupio i napisao izvještaj Ilija Savić, a potpisao komandir policijske stanice Janez Zakrajšek. U izvještaju je zapisano da je IZ, registrirana na adresi Linhartova 36, imala dozvolu za organizaciju vjerskih aktivnosti od 27.8. do 25.9. 1976. u privatnoj kući u vlasništvu Alije Džinića. Podnosilac izvještaja je zapisao da je u navedenom periodu pratio posjetu i sudjelovanje u vjerskim aktivnostima svakim danom od 20 do 22 sata, te da je na teraviji bilo od 60 do 80 muškaraca. Naveo je da su to uglavnom bili radnici iz “Komunalnog preduzeća Ljubljana”, ističući da su bili i Albanci, u izvornom tekstu napisao je Šiptari, zaposleni u preduzeću “Kanalizacija” i “slastičari” iz Ljubljane. Izdvojio je posebno H. Bašića iz Javnih skladišta, za kojeg piše da je aktivan u Odboru islamske zajednice Ljubljana. Iz dokumenta znamo da je na džumi u tom periodu bilo oko 20 muškaraca. U izvještaju se navodi da je imam bio student iz Sarajeva, A. Halilović, a stanovao je kod H. Ćatića, za kojeg navodi datum rođenja i adresu stanovanja. U izvještaju je napisano da je Bajram-namaz bio 25.9.1976. u šest sati. Zapisao je da je imam u svom govoru ukratko predstavio političko stanje na Bliskom istoku i okolnostima u kojima žive muslimani. Napisao je da su vjerske aktivnosti tekle mirno i da nije bilo nikakvih incidenata, te da je posjećenost bila puno veća nego prethodne godine. Izvještaj je zaključio kako je student Halilović obećao da će se IZ iz Sarajeva zalagati da se sagrade odgovarajući prostori, “džamija” u Ljubljani.
U dokumentu nema ništa problematično sa stanovišta bilo kojeg spomenutog sudionika tadašnjih događaja. Ovaj dokument nas upozorava na činjenicu da su obavještajne i policijske strukture redovno pratile aktivnosti IZ. Ne treba biti paničar, ipak ne smijemo biti ni naivni da se to događa i danas u našim džematima. Mi živimo u različitim državno-pravnim okvirima i sistemima, obrazujemo se u različitim zemljama. Imami imaju kontakte s džematlijama ali i s ljudima iz različitih društvenih struktura. Islam je u suvremenom svijetu, posebno na Zapadu, u znatnoj mjeri postao “sigurnosno pitanje”. Avanturisti različitih profila s “viškom adrenalina” često prihvate islam i iznenada se pojave u džematu. Niko ih ne poznaje, a “naša naivnost i inferiornost” prema drugima utječe da ih često prihvatimo brže i lakše nego svoga imama koji nas poučava islamu i za kojim klanjamo namaz, i samo za nekoliko dana “nepoznati mumini” već su u prvom safu. Zato su u džematskim odborima važni ljudi od povjerenja, pouzdani i odani idejama IZ, jer samo tako i imam može biti siguran u obavljanju svoje misije. Imama uvijek neko “nadzire”, a ko imame uči “obavještajnoj kulturi”? Najgori scenarij za IZ jeste ako se proizvodi međusobna sumnja i nepovjerenje među njenim uposlenicima koje se može iskazati kroz stavove pojedinih rukovodilaca kada kažu: “Dobar je on, samo ne znam čiji je!?”

Filozof Žan Fransoa Liotar u knjizi La condition postmoderne zastupa mišljenje da živimo u eri u kojoj je legitimizacija “velikih narativa” u stanju krize i opadanja. Analitičari smatraju da su na meti Liotarovog djela dva osnovna narativa: “narativ progresivne emancipacija čovječanstva – od kršćanskog iskupljenja do marksističke utopije – i narativ trijumfa nauke. Liotar smatra da su od Drugog svjetskog rata takve doktrine “izgubile vjerodostojnost.”