Niko se, očito, ne rađa predisponiran za narcizam niti je prisiljen da to postane. Kolaps društvenog kapitala nije sudbina! Ili, kako to neko jednostavno reče: “Naši izbori više govore ko smo mi, nego naše sposobnosti”.

Desetine hiljada mrtvih. Stotine hiljada zaraženih. Kolaps kompanija. Avetinjski prazne ulice, škole bez djece, fabrike bez radnika, bogomolje bez vjernika. U opako iskrsloj javi sve preventivne mjere liče na „čovjeka koji se prekratkim štapom u preduboku vodu oslanja.“

Materijalnim progresom, masovnom hiperpotrošnjom i tehnološkim izumima čovječanstvo odražava sliku konzumerističkog sjaja i blagostanja. Ipak, ispod te sjajne hedonističke iluzije, skriva se, da se poslužimo snažnom metaforom Aragona, čovjek koji priča o sreći tužnih očiju.
Postigli smo udobnost, ali nestalo je unutrašnjeg spokoja i zadovoljstva. Prevazišli smo prostornovremenske prepreke, ali geometrijskom progresijom se umnožavaju strahovi, opsjednutost godinama, zdravljem i sigurnošću.
Dok se širi euforija blagostanja, postajemo ranjivijim i krhkijim nego ikada ranije. Nikada se kao roditelji nismo više trudili da udovoljimo željama vlastite djece. Uprkos tome, nikada nije bilo više “poremećaja ponašanja” kod adolescenata. Prema podacima nacionalnih instituta za zdravlje između 5% i 9% posto petnaestogodišnjaka u svijetu pati od neke duševne bolesti. Zamijenili smo tradicionalni odgojni stil “obaveza i kazni” sa odgojem bez stega kako djeca ne bi bila nezadovoljna i nesrećna. Kao krajnji rezultat dobili smo nestabilne ličnosti, psihološki nesigurne i duhovno razoružane pojedince, nesposobne da se suoče sa nepredviđenim događajima i složenošću života. Sutra će to biti frustrirane i arogantne osobe nespremne da se suoče sa konfliktima, nedaćama i iskušenjima sudbine.
Prometejska civilizacija sreće širom nam je otvorila vrata i u medicini. Idemo na fitnes, njegujemo dijetetsku ishranu, jedemo organsku hranu. Uporedo s tim gubimo trku sa stresom, žalimo se na loš tretman i odsustvo komunikacije sa ljekarima. Psiholozi pred nas neprestano isporučuju zahtjeve da ovladamo tijelom i raspoloženjem. Uvjeravaju nas da je tajna zdravlja u vježbanju i u samopouzdanju. U stvarnosti vidimo sliku subjektivne nemoći, pošto odustajemo od svakog ličnog napora prepuštajući se “svemoći” hemijskih proizvoda koje kupujemo u “apotekama sreće”. Potrošnja antidepresiva koja je u stalnom porastu pokazuje utopijsku tendenciju da u hiperpotrošačkom društvu pokušavamo postići nemoguće: birati trenutno raspoloženje i vještačkim medikamentnim putem ovladati emocijama.
Dosanjani kvalitet zdravstvene zaštite pronašao je svoj ekvivalent u sindromima jednako prisutnim, kako kod najmlađih, tako i kod i najstarijih: depresija, bulimija, anoreksija, estetski hirurški zahvati.
Hipermoderni komfor kojem težimo pronalazi svoju antitezu u ambijentu sveprisutne nesigurnosti. Kuće su veće i ukrašenije, ali stanovi sa blindiranim vratima, ekspanzija kompanija za obezbjeđenje i videonadzor, visoke ograde oko kuća; zar to sve ne potvrđuje rasprostranjeni osjećaj da nas drugi sve više ugrožava i da smo sami sebi sve više samodostatni.
Zato smo kao muslimani u ovim odabranim predramazanskim mjesecima mislima i osjećajima okrenuti dragovoljnom činu da se uskoro lišavamo lažne sreće i varljive udobnosti. Pripremamo se za mjesec posta, odricanja i samograničavanja. U ramazanu izlazimo iz svojih tvrđava paradoksalne sreće u vrelo života - u džamiju i džemat. Čini se da samo ramazan može vratiti dušu zarobljenu u hiperpotrošačku krletku u realnost života, i usmjeriti je otrježnjujućoj spoznaji da materijalne udobnosti brzo prelaze u dosadnu i mrzovoljnu naviku. Čovjek jednostavno nije stvoren samo zato da bi uživao. Ono u čemu redovno uživamo vremenom postaje svaki put sve manje i manje privlačno. Otuda se radi istinske sreće savremeni čovjek mora vratiti propisima vjere i vrlinama odricanja. U tom svijetu, nevidljivom i nematerijalnom koji se ne može osvojiti nikakvim novcem, zadobiti slavom i utjecajem musliman pronalazi izvor sreće i zadovoljstva. Klanjamo, postimo i izvršavamo druge propise vjere da bismo iskazali zahvalnost Stvoritelju, ali i da bismo fizički i emotivno ozdravili, da bismo postigli osjećaj istinske, a ne paradoksalne sreće i zadovoljstva.
Radujemo se tom ramazanskom osjećaju: povratku istinske sreće čiji vrhunac dostižemo u u trenucima iftara. Neprekidna udobnost i stalno zadovoljstvo su logički nespojivi. Kao što je ponekad potrebno da nam bude hladno kako bismo uživali u toploti upaljene vatre.

U fluidnom svijetu današnjice, tvrdi utjecajni sociolog Bauman, na snazi je uspostavljanje globalnog društvenog poretka koji teži emancipaciji od pojedinačne moralne odgovornosti. Nekadašnji ključni moralni pojmovi poput svrhe djelovanja i brige za vrijednosti postaju dio prošlosti. U savremenoj društvenoj praksi preovlađuju pojmovi lojalnosti, izvršavanja naloga i naređenja, uspostavljanja mehanizama i sredstava da se dođe do željenog cilja.

Birokratiji je dodijeljena najvažnija uloga u procesu slabljenja moći moralne odgovornosti. Kancelarija je simbol idealne moderne birokratije: nedostupna je za ljudske emocije, ne prepoznaje i ne priznaje ciljeve i duhovne veze koje se prostiru izvan njenih zidova. Ako nije prethodno odobreno i propisano zvaničnim pravilnicima, ništa se u kancelariji ne razmatra i ne uzima u obzir.

Shodno tome, redefiniraju se klasični i tradicionalni etički obrasci. Moralnost činovnika više se ne ogleda u imperativu da moralni sud bude mjerilo u donošenju njegovih odluka. Moralnost činovnika sada se prepoznaje u povinovanju pravilima, slušanju naređenja i spremnosti da se posao uradi na odgovarajući način bez obzira na posljedice birokratskog postupka po one koji u tome izvlače “deblji kraj.” Najbolje rezultate birokratija postiže u oslobađanju vršilaca od odgovornosti za ishod i posljedice. Birokratija je efikasno zamijenila “odgovornost za” sa “odgovornošću prema”. Tako je odgovornost za posljedice nekog postupka po njegov objekat zamijenjen odgovornošću pretpostavljenom, onome ko izdaje naređenja.

Ne moramo se složiti sa Baumanovim zaključkom da je birokratija odličan mehanizam etičkog odučavanja, ali ne možemo poreći činjenicu da se nemoralna djela najčešće nastoje opravdati postupanjem po zakonu.

Navikavanjem i pristajanjem na sveprisutni birokratski aparat samo rijetki pojedinci sa izgrađenim moralnim vrlinama zadržavaju svojstvo moralne osjetljivosti.

Propovijedamo, primjerice islamske ideale o upućivanju na dobro i odvraćanju od zla, a u praksi bespogovorno izvršavamo naređenja koja se nerijetko kose sa tim idealima. Upiremo prstom u nejednakost u društvu, dok nastavljamo koristiti stečene privilegije i konzumirati materijalne blagodati preko naših mogućnosti. Coruptio optimi pessima- “Izopačenost najboljih, najgora je izopačenost”, upozoravaju mudri.

Izostanak moralnog stava u izvršavanju naređenja “odozgo” cijena je potpune lojalnosti. Nema prostora za kolebanje i grizodušje. Mehanizam etičkog odučavanja uspješno je uradio svoje.

A naša opravdanja za moralno sumnjive postupke su povlađivanje logici birokratskog morala: mi smo samo slijedili pravila i procedure. Izvršavali smo naređenja!

Na optuženičkoj klupi tokom cijelog suđenja Ajhmanu u Jerusalemu, Ajhman je pokušao da ubjedi sud da je njegov jedini motiv bio “uspješno obavljen posao.” Ajhman i njegovi advokati su sugerisali da je smrt oko šest milona ljudi bio samo kolateralna šteta tokom lojalnog vršenja službe.

Drugim riječima, ako neki ljudi nastradaju ili pate zbog toga što neki drugi ljudi izvršavaju samo svoju dužnost, tu ne postoji optužba za nemoralnost. U začaranom krugu birokratskog morala postoje samo tri kategorije ljudi: počinioci, žrtve i kolateralna šteta.

Put do fizičke i vanjske slobode čini se mnogo lakšim od dostizanja unutrašnje svijesti o tome šta sloboda uistinu jeste

Zbog znanja se nerijetko padalo u nemilost vlastodržaca i moćnika koji argumentima sile istinskim alimima nikada nisu mogli nametnuti stavove i mišljenja suprotna univerzalnim etičkim vrlinama i normama. Sa znanjem se, k tome, postupalo pažljivo i odgovorno.

Bilježi se kako je po učenosti nadaleko poznatom imamu Maliku svojevremeno došao jedan čovjek sa područja današnjeg Maroka s namjerom da mu postavi četrdeset pitanja. Došavši nakon duga i iscrpljujućeg puta u Medinu, znatiželjnik se zaputio prema kući učenjaka. Zatekao je imama Malika nadnesenog nad knjigama i zamišljenog nad zakučastim fikhskim i šerijatskim pitanjima i dilemama. Znatiželjnik je nakon dobrodošlice domaćina zatražio dozvolu da imamu, najzad, postavi pitanja zbog kojih je, uostalom, i prevalio tako dug i neizvjestan put. Imam Malik dopusti znatiželjniku da potanko iznese i obrazloži pitanja koja su ga zanimala. Znatiželjnik je postavljao pitanje za pitanjem, a imam Malik je, nakon kraćeg razmišljanja trideset i šest puta davao jedan te isti odgovor:“ Ne znam, ne znam, ne znam...“ Vidno iznenađen i razočaran onim što čuje i vidi, uvidjevši da će po povratku kući sve svoje savremenike koji su bili upoznati sa razlozima njegovog putovanja morati upoznati sa surovom činjenicom da mu je imam Malik dao detaljne i konkretne odgovore na samo četiri pitanja, znatiželjnik je začuđeno upitao: “Uvaženi alime, kako ću ja sada po povratku kući objasniti svojim prijateljima, vjernicima i vjernicama da od čuvenog imama Malika nisam dobio više odgovora na pitanja koja sam postavio?! „Umjesto očekivanog kolebanja i izvinjenja, umjesto pronalaženja objektivnih i subjektivnih opravdanja za situaciju u kojoj se našao, imami Malik odgovori:„ Svima slobodno i bez ikakvog ustezanja reci da imam Malik ne zna odgovore na postavljena pitanja.“

Odnos prema znanju

Nekada visoko cijenjeno i respektirano znanje u tradicionalno uređenim društvima samo po sebi predstavljalo je summum bonum (najveću moguću vrijednost) života. Vrijednost znanja bila je uzdignuta iznad ugleda pojedinačnih autoriteta i značaja njihovih akademskih zvanja i titula. Za znanjem se neumorno tragalo, zbog njega se odricalo od prolaznih užitaka i komfora. Zbog znanja se nerijetko padalo u nemilost vlastodržaca i moćnika koji argumentima sile istinskim alimima nikada nisu mogli nametnuti stavove i mišljenja suprotna univerzalnim etičkim vrlinama i normama. Sa znanjem se, k tome, postupalo pažljivo i odgovorno. Znanima se nekada išlo na noge, a ulema se suzdržavala da bezrezevno podilazi masama i podanički obilazi predvorja vladara.

U doba informativne mećave koja nas je zapljusnula stubokom se promjenio naš tradicionalni odnos prema znanju. Znanje se nije samo relativiziralo time što se poistovjetilo s informacijom i potrošačkom robom, već se znanje počelo brkati sa subjektivnim mišljenjima i stavovima kojima vrve društvene mreže i portali. Znanje se, k tome, neselektivno širi i malo ko odolijeva sladunjavom iskušenju da svojim ekskluzivnim znanjem zasjeni sve druge oko sebe rekavši nešto što niko drugi prije njega nije rekao.

Časni alimi – uvijek aktuelni uzori

Svjedočimo općoj devalvaciji znanja koju je neko već okarakterizirao kao pojavu univerzalnih sveznalica i konkretnih neznalica. U moru znanja i znalaca, ipak, nas turisti vlastitim primjerom uče kako se čiste parkovi i javne površine. U silnoj želji da se dominantno demonstrira bilo kakvo znanje u djelokrug naučnog propitivanja uvrštavaju se odveć trivijalna i banalana pitanja koja bi, upravo, radi zaštite digniteta znanja, trebalo izmjestiti u ona područja ljudskog duha koja mogu poslužiti samo za relaksaciju i razonodu.
Otuda trend nepodnošljive lahkoće sa kojom se na sva postavljena pitanja samouvjereno i neskromno daju odgovori. Na sve se odgovara i sve se podjednako dobro i temeljito zna i poznaje. Dovoljno je kao ilustraciju ukazati na rasprostranjene internet fetve i odgovore. Znatiželjnici pitaju o tome u kojem se pravcu okreće klanjač na Mjesecu, da li je dozvoljeno kupovati na rate, kako će odgovoriti žena kojoj se čestita 8. mart itd.
Lekcija imama Malika o učenosti nimalo nije izgubila na aktuelnosti. Imam Malik zapamćen je kao znameniti alim ne po tome što je umišljao da sve zna, već po tome što je znanju iskazivao dužnu počast i poštovanje. Zarad zaštite istinskog znanja na pojavu sveopće relativizacije učenosti koju najčešće prate suvišna, teška ili glupa pitanja, ne postoji bolji odgovor od odgovora imama Malika : “Ne znam.“

Pod savremenim utjecajima poimanja neovisnosti postepeno se topi i rastaka naše međusobno povjerenje, a tradicionalne veze i forme zajedništva ustupaju mjesto neoliberalnim institucijama.

U nadaleko poznatoj knjizi Glavne teme Kur’ana pakistanski teolog Fazlur Rahman predstavio je dragocjena objašnjenja ključnih pojmova u Kur’anu koji trajno određuju i karakteriziraju čovjeka. Jedan od tih pojmova je istiġnā ili istikbār. Ova dva kur’anska izraza opisuju i sažimaju čovjekovu neotklonjivu težnju za samodovoljnošću i potpunom neovisnošću. Budući je samo Stvoritelj apsolutno neovisan, kada neko stvorenje - kaže Fazlur Rahman - svojata cjelovitu samodovoljnost ili neovisnost, ono time svojata beskonačnost i hoće imati udjela u božanskom - širk.

Neovisnost - od koga?

U neoliberalnim poimanjima vrhunca samoaktuelizacije čovjeka, pojam neovisnosti poprimio je afirmativno i krajnje pozitivno značenje. Neovisnim se smatra samosvjesni i uspješni pojedinac koji se, oslanjajući na vlastite sposobnosti i snage, vremenom oslobađa svih transcendentnih oslonaca kao i svih krvnih, rodbinskih, nacionalnih i drugih, stvarnih ili simboličkih, veza i odnosa.
Shodno tome, neovisna je svaka ličnost ideološki zaokružena unutar sebe i potpuno emotivno i komunikacijski zaključana prema svijetu spolja. Ovisnost se po takvim shvatanjima smatra slabošću, padom, poniženjem! Ovisnost je, k tome nepoželjna zaostavština prevaziđene tradicije, jer podrazumijeva povezanost s drugima, pripadanje drugima, obavezu da sopstvenu životnu poziciju i ulogu, svoju egzistencijalnu perspektivu, sagledavamo u širem društvenom kontekstu, ili što bi mi muslimani rekli, u kontekstu džemata-zajednice.
Pod savremenim utjecajima poimanja neovisnosti postepeno se topi i rastaka naše međusobno povjerenje, a tradicionalne veze i forme zajedništva ustupaju mjesto neoliberalnim institucijama. S ciljem postizanja neovisnosti podižemo neprobojne zidove. Udaljavamo se jedni od drugih i sa Diogenovim fenjerom tragamo za plemenitošću. Jednom neovisnom građaninu kucati na komšijska vrata i tražiti pomoć i pozajmicu odveć je omražen čin. Odlazak u banku i podizanje kredita, međutim, takav neovisnošću osvješten pojedinac, prihvata potpuno moralnim i civiliziranim postupkom. Neovisnome nije preporučljivo pustiti suzu pred prijateljem, tražiti od njega bratski savjet i utjehu. To bi značilo priznanje vlastite krhkosti, ograničenosti i slabosti. Međutim, neovisnome ne stvara nikakvu nelagodu kada svojevoljno pristane da vlastitu dušu podastre na objektivnu analizu psihologu i psihijatru kojega u životu nikada prije nije vidio.

„Oslobođeni“ od svojih korijena

Zagovaranje neovisnosti u neoliberalnom ključu proizvelo je duboku egzistencijalnu krizu duha čije nesagledive posljedice uopće ne opažamo niti smo ih sposobni zdravorazumski sagledati. Savremeni čovjek je oslobađajući se svojih tradicionalnih veza i korijena postao još više ovisan! Njegova je neovisnost samo vješto prerušena u fatalističko oslanjanje na anonimne adrese kapitalističkog sistema kojima je prepustio svoju sudbinu. Vjerujući njima, predavajaći važne životne odluke u njihove ruke, zapravo sve manje istinski vjeruje sebi i onima oko sebe. Vjerujući armiji anonimnih koji zauzvrat „garantuju“ objektivnost, diskreciju, profesionalnu distancu prema svome klijentu otvaraju se vrata ambisa stravične usamljenosti i nesigurnosti.
Neovisnost kao lažni ideal, kao psihološka i društvena utopija, nikada nije funkcionirala u realnom svijetu. To je, naprosto, nemoguće. Uvijek ćemo ovisiti o nekome. Uvijek će nam trebati nečija utjeha, podrška i pomoć. Uostalom, zamislimo kako bi tek dosadno i opasno bilo živjeti u „idealnom“ svijetu neovisnih. Uistinu, čovjek se uzobijesti čim se neovisnim osjeti, kaže Kur’an. Kao Božija stvorenja uvijek ćemo ovisiti o Njemu i o onima koje je On stvorio.

Da li je Dedžal već ovladao našim duhom pitanje je na koje osim siromaha bez ponosa trebaju dati odgovor i pohlepni bogataši?

Moderna tehnička civilizacija, govorio je briljantni mislilac Muhamed Asad ima sva svojstva i odlike Dedžala. Dedžal je slijep na jedno oko. Moderna tehnička civilizacija, također. Dedžal izvan materijalnog progresa ne vidi nikakvu svrhu i smisao života. Moderna tehnička civilizacija ne poznaje i ni priznaje nikakve nematerijalne vrijednosti i načela. Njena naučna saznanja raspolažu moćima Dedžala jer omogućuju padanje kiše i rast biljaka, a njena medicina oživljava već otpisane na smrt. Materijalni progres moderne civilizacije tako je monumentalan i blistav, i u isto vrijeme globalan i očit, da ljudi slabe vjere počinju da joj se poput Božanstvu podanički dive i priklanjaju. Jedino oni koji su ostali istinski svjesni svoga Stvoritelja raspoznaju da obožavati Dedžala znači nijekati Boga.
A Dedžal se, tako nas uči naša vjera, ne zadovoljava polovičnim uspjehom. Sve dok ljudska duša odolijeva Dedžalovim zavođenjima i sve dok ciljeve života i život u cjelini gledamo sa oba oka, okom duha i materije, Dedžal u potpunosti nije obavio svoj posao. Zato Muhamed Asad pitanjem o slobodi našeg duha ostavlja prostora kakvoj-takvoj nadi da u bici sa jednookim Dedžalom nije sve izgubljeno: “Da li je Zapad uhvatio naše duše ili je samo dotakao naša čula?!“
Čini se da na Asadovo pitanje svako za sebe mora dati odgovor, jer svako najbolje zna šta se krije u njegovoj duši. Što se autora ovog teksta tiče, odavno primjećujem kako su utjecaji Dedžalovog zavođenja već duboko prodrli u našu preovlađujuću svijest, kriterije, navike i rezone. Dovoljno je kao ilustraciju spomenuti naš odnos prema siromaštvu.
Iako islam siromaštvo ne shvata kao vrlinu, Poslaniku Muhammedu, a.s. pripisuju se riječi فًهْرىٍ
- Siromaštvo je moj ponos. I, zaista, ko je sa više ponosa i dostojanstva nosio svoje siromaštvo od časnog Poslanika Muhammeda, a.s.?! Da li je zbog gladi koju je nerijetko trpio i neimaštine koja je bila više redovno nego vanredno stanje u njegovom vlastitom domu, Poslanik Muhammed a.s. iznevjerio ili napustio ijedan princip za koji je živio?! Ima li u njegovom siromaštvu i traga danas tako rasprostranjenom osjećaju kompleksa manje vrijednosti zbog nemogućnosti da se ne posjeduju dunjalučka dobra?! Poslanikov ponos u siromaštvu njegovi ashabi i savremenici su shvatili na jedini etički ispravan način: bili su zadovoljni svojom nafakom i prezirali su svaki vid prosjačenja, jer prosjačenjem siromah postaje još siromašniji. Postaje siromašniji ponosom i dostojanstvom, a samim tim postaje slijep za bogatstvo i vrijednosti duha.
Siromaštvo je postalo sramota iako su velikani duha živjeli skromno i oskudno. Nažalost, veća je sramota nemati nego stjecati bogatstvo na sumnjiv i nedozvoljen način. Umjesto da ponosni siromasi kod nas uživaju posebno poštovanje, jer kako Kur’an kaže proseći ne dodijavaju ljudima, oni su za nas manje-više nevidljivi. Zar je onda čudo što je kod siromašnih već podavno nestalo dostojanstva i ponosa. Ko to bar jednom nije došao u iskušenje da se ulizuje bogatim i laska moćnicima kako bi popravio svoj socijalni status? Ko je, s druge strane, posljednji put osjetio istinsku želju i potrebu da se zbliži sa siromašnijim od sebe? U razgovoru sa običnim i marginaliziranim ljudima najviše pogađa povrijeđenost ljudi koji se žale da su marginalizirani samo zbog toga što su slabijeg materijalnog stanja. I šta se sve čini, kakvi se sve „podvizi“ i žrtve podnose da bi se umaklo tom usudu siromaštva?! Bez obzira na cijenu koju bijeg od siromaštva može podrazumijevati, uključujući žrtvovanje ponosa i časti, da bi se oslobodilo balasta neimaštine, da bi se iskoračilo iz mučne marginalnosti, pogazit će se i riječ i obraz, ostavit će se i porodica i toprak, zaboravit će se i otac i majka. Siromasi bez ponosa danas ostavljaju sve što su stekli nadajući se da će steći još više. Ostavljaju pristojne i solidno plaćene poslove u svojoj domovini i odlaze u evropske provincije raditi teže i manje pristojne poslove, a za koji će biti bolje plaćeni. S druge strane, u istoj toj domovini isplaćuju se toliko mizerne plaće i nadnice radnicima da poštenim ljudima ponos ne dozvoljava ropski rad i izrabljivanje. Tako se nedavno desilo da je na konkurs za posao u jednoj lokalnoj firmi prijavljeno troje kandidata. Firma je, inače, raspisala konkurs za četiri stotine slobodnih radnih mjesta.
Da li je Dedžal ovladao našim duhom pitanje je na koje osim siromaha bez ponosa trebaju dati odgovor i pohlepni bogataši. I jedni i drugi imaju simptome jednookog pogleda na svijet. Zbog tog pogleda ostaje se bez ispravne vizije života. I što je još pogubnije - ostaje se bez vjere.