Zanimanje nemuslimana za islam i muslimanska pitanja je trajna pojava u prošlosti. I nema sumnje da je ovo zanimanje bivalo ili pozitivno ili negativno uvjetovano. Tako da je znatan broj mislećih ličnosti koje su prilazile islamu kao neutralni istraživači, koji bi na kraju razumijevali njegovu bit, snagu poruke, univerzalizam stavova, beskrajnu širinu duhovnosti, i tako ga tumačili, te o tome tekstove i knjige pisali. Kao što je bivalo i biva i potpuno drugačijih istraživača koji su islam i njegove etičke, estetičke, praktične ili kakvegod druge misaone poruke koje nudi brzo odbacivali i proglašavali ih negativnim, pogrješnim, krutim, opasnim, kako već u koje vrijeme koji. Ne mislim da je to značajno, ali u ovim klasifikacijama nerijetko se islamisti sa Zapada dijele i prema spolu, kao muškarci islamisti ili žene islamistkinje. Po mom skromnom sudu dobre ideje, dobra istraživanja i dobre zamisli nemaju takvu spolnu predodređenost, jer su samo po tome značajne – što su, ako to jesu, dobre ideje , dobre zamisli ili dobra istraživanja. Ne mislim da ih u bitnome razdvaja to što jedne promišljaju muškarci, a druge žene. Razdvaja ih samo njihova dubina, pronicljivost, kreativnost, plemenitost, snaga istinosti, mislim na ideje, dakako. Na naučnom skupu posvećenom položaju muslimanke u Evropi 2013. godine u Zagrebu, moglo se čuti (profesor Enes Karić, profesor Hilmo Neimarlija) kako su se brojne žene iz zapadne kulture bavile islamom. Među njima su najistaknutije: Ane Mari Šimel, (1922-2003), Katharina Monsen (1925 Berlin), Karen Armstrong (1944, Britanija), Eva de Mayereovich, Ingrid Martson (1963)…Ali, sve su one bavile, uglavnom, duhovnošću islama. Ne nekim drugim, očito za njih manje važnim aspektima islama ili velikanima islamske misli. To je uistinu ono što ih je pozitivno motiviralo i što uistinu više vrijedi kao motivacija kod svakog onog koji iz dubine islamske duhovnosti (izvornosti) nastoji promišljati islam. Treba li uopće kazati da je bavljenje duhovnošću islama neupitno pozitivna motivacija i unutarnji poriv filozofa kojeg ne zanima ni moć ni sociologija moći, ni vlast ni volja za upravljanjem i vladanjem, ni pravo, ni obligacije, ni kazne, ni zloupotrebe nekih interpretacija. Ova druga vrsta motiva, okrunjenih kao volja za moći i žudnja za vlašću su danas znatno češći, imaju određene i konkretne ciljeve, uske i najčešće ideološke, ali kako vrijeme odmiče, sve su i nominalno učestaliji. Kako kod zapadnih ili na Zapadu živućih istraživača, sve je češće da se takva motivacija može susresti i kod domaćih autora, mislilaca, istraživača. Treba li uopće tu dugu listu negativnih pristupa u tumačenju islama i muslimana danas uopće spominjati? Primjerice, Huntingtona, Fukuyamu, Sloterdijka, Webera… manje je važno – ovi autori činili su to, bavili se islamom iz sasvim drugačijih motiva i poriva. Iz ograničenih, tendencioznih i negativnih motiva. Sve je češća misaona i ideološka potreba za borbu protiv islamizma kao podvaljenim kontruktom iz nekih pseudoislamskih misaonih centara moći protiv islama kakvog su istraživale i voljele gore navedene filozofkinje. Negativni motivi u osnovi žele uniziti islam, njegove doktrine, misiju, načela, pragmu, koncepte, poruke, a sve učestalije nastoje uniziti njegove pripadnike, muslimane. Negativni motivi, i kad se ne iskažu, imaju za implicitni cilj uvijek nešto političko ili ideološko, makar koliko se upinjali kretati na nepolitičkom terenu – primjerice, unutar ili izvan i mimo zvaničnog oblika kritike aktualne svakodnevne prakse muslimanskih zajednica, novooživljene prakse Poslanika islama ili općenito praktičnih doktrina utemeljenih na kur’anskim izvorima. Mnogo je lakše shvatiti ili dokučiti sitnije ili krupnije ciljeve istraživača koji dolaze iz tih tzv. islamističkih krugova, dok je znatno teže dokučiti sitnije ili krupnije ciljeve islamskih istraživača, samih muslimanskih mislilaca koji, možda i bez takvih početnih motiva, postaju vrlo neobična skupina u muslimanskim društvima iz kojih potječu, čak i nesvjesno, dok nastoje biti kritični, drugačiji, glasni, napredni, moderni, u-skladu-sa-vremenom, ali i autoriteti koji zbog svega toga, mladim generacijama nude počesto zabune, nedorečenosti, smutnje, nejasnoće ili otvaraju put za razvoj neslobodnih i iskompleksiranih mladih generacija muslimana i muslimanki.[1]
Prozelitizam u mišljenju
A suočeni sa sve većim neredom i na Zapadu i na Istoku trebali bismo se zauzeti za jedinstvo sviju još djelujućih duhovnih snaga u islamu i u izvanjskom svijetu…’ Istinsko slaganje može se ostvariti jedino odozgo i iznutra, dakle, na polju koje se može nazvati umskim ili duhovnim, jer smatramo da te dvije riječi u osnovi znače isto… Tome se može ispriječiti samo jedna prepreka: zapadni prozelitizam, koji se ne može pomiriti s činjenicom da ponekad treba imati saveznike koji nisu ‘podanici’, ili, tačnije, na djelu je pogrješno shvaćanje, a prozelitizam je samo njegova posljedica’.[2]
Nemoguće se ne zapitati: gdje su tako bolno zastali i u pomodarstvo skrenuli istraživači našeg doba kad je ovo vrijeme svakovrsne dostupnosti, transparentnosti izvora, mišljenja, prevedenih autora i klasika i neoklasika, te zašto se ne uspijeva predstaviti islam i samopredstaviti sebe muslimane kao poželjan srednji put mira, znanja, mudrosti, dobronamjernosti i harmoničnosti, a da se pri tome ne iskrivljuje i ne podmeće samima sebi i svojoj Knjizi nevjerovatnih dubina i svevremenih pouka, napisanoj na Nebu, Savršenim Pismom i Harfovima[3] svakome ko želi biti Putnik na Putu i Upućen u svom Vremenu i Prostoru. Bez udvaranja lažima i bez prijetvornosti. Odnosno, zašto smo se ovoliko prepustili onom Guenonovom beskorisnom prozelitizmu u mišljenju? Vjerovatno da nije naodmet svaki dan moliti Boga za pozitivnu motivaciju i da usput sačuva svakog istraživača od nepotrebnog znanja. Ova naredna mala sličica i povratak u trinaesto stoljeće pomoći će mi kod daljnje potrage za ovim važnim odgovorima. Bio je jedan alim, pobožnjak, sufija, bio je jedan Dželaluddin Rumi, glavni imam u gradu. U Anadoliji. Ko je bio Rumi, Mevlana? Poznati konjanski alim, učenjak, imam, kadija, orator. Uredan, tačan, pažljiv, uman. Kad je sreo ‘Sunce vjere’ – Šemsa Tabrizija ostavio je sve zemno. Sve materijalno. Krenuo ka Vječnosti. Ka Nebu. Ka Semau. Sa čuvenim duhovnim plesom u božanskom, kosmičkom ritmu vinuo se ka gore. On nije spuštao nebeska znanja ka dolje, na Zemlju. Kao što mi danas činimo. Svoje je poglede i um podizao ka Nebu, ka gore. Stoga su ga čiste duše prepoznale. Bila sam u Konji. U ovoj njegovoj čuvenoj tekiji, sveučilištu. Danas je to muzej. Turske moderne vlasti su 1924. godine sve tekije zabranili i zatvorili. I u ovu u Konji. Pretvorili je u kulturno-umjetničku instalaciju. Muzej. Danas mevlevije zaplešu u ljetnim baštama za turiste. Duhovnost Rumija i Šemsa Tabrizija se skrila. Nestala. Pobjegla je iz profane zbilje našega zloslutnoga doba u svoju skrivenu ljušturu. Biser se zatvorio u školjku. Omeli su je pogrješni procesi i projekti koji nikada do danas nisu prekinuti. Današnji muslimani se vraćaju Rumiju, Mevlani – duhovnom vitezu – duhovnom akademiku, ali samo uz pomoć ljetnih bašta. I uz poneki ležerni roman na engleskom jeziku. [4]
Duhovnost bježi
To je tako bolno. I tako neizrecivo štetno. A naše neznanje preogromno. Još u Bosni ponegdje, ima duhovnih bisera. Neka nana čista srca i duše, kad zanijjeti namaz zid Ka’be joj se primakne i dođe joj ususret, u njenu skromnu sobu, tako im se približe. Čeznem za tome. I opet, svaki dan molim Boga da me sačuva nepotrebnih znanja – te tzv. bezvezologije. Ona je smještena tu negdje na razmeđu davnoga 13. stoljeća i ovoga našeg, 21. Čini se da bi muslimani 21. stoljeća mogli ili će skončati ili kao plesači u ljetnim baštama, ili kao ove bosanske nane… Svako sam bira svoj put. Čak i ako su veliki alimi, istraživači, učenjaci, ili ako se tako nazivaju od onih oko njih, i ako se sami tako predstavljaju. Za uspješnije pojašnjenje ove teme bit će korisno ovo vremensko i misaono vraćanje na jednog autora koji kao da opominje i sto godina nakon što je ta njegova rasprava objavljena, iz daleke 1927. godine. Bila je čitana i poučna i 1927. Kada je prvi put izašla, a i danas je takva u 2013. godini. Rene Guenon, veliki francuski mislilac piše u sjajnoj knjizi ‘Kriza modernog svijeta’[5] da kada je pritisnu profane gadosti i profani ljudi kada izmile, tad duhovnost se skriva, bježi. To duhovno zrno bisera se povlači u školjku. Ako i školjku stisnu, ona se skroz zatvori. Čeka neku novu duhovnost, neko novo čisto srce koje će je otvoriti. Hajde da budemo barem jedno zrno bisera, nije šala jedno zrno bisera, a ne samo puki karbonasti oklop od školjke oko njega. Tri su aktualna procesa koja su zanimljiva iz gornjih stavaka, a tiču se sužavanja širine islamske misli kod nas u BiH. Danas. To su: protestanizacija islama, sekularizacija islama i profanizacija islama. Tumačenja za ove pojave (posebno među intelektualcima islama) izvlačim iz komparativnog čitanja već spominjanog autora Guenona, koji je iste fenomene ili procese uočavao ranije kod evropskog kršćanstva. Protestantizam je vrsta individualizma u religiji. A sam pojam protenstantizma označava negiranje principa. Sama osnova individualizma je negacija društvenih ili grupnih principa. A negiranje principa je početak stanja anarhije i nastavak raspadanja zajedničkih ranije utvrđenih principa. Protestanti se protive autoritetu pape, mada priznaju Bibliju. Dakle, individualizam nužno označava negiranje autoriteta. Također znači i nepriznavanje ili nijekanje individualnom razumu da dosegne neku višu spoznaju. Otuda protestantski duh odbacuje autoritet i mijenja ga slobodnim propitivanjem. To jest mijenja ga tumačenjem prepuštenom svakome na volju. To tumačenje ostaje samo u sferi ljudskog razuma. To je analogno sa racionalizmom u filozofiji. To istovremeno znači otvaranje vrata svakoj raspravi, skretanjima, zastranjivanjima u raspršavanjima u bezbroj sekti, pravaca mišljenja, sljedbi, frakcija. To se danas događa u aktualnim raspravama i tzv. modernizacijama islama u IZ BiH i kod Bošnjaka. To je ta naša domaća protestanizacija islama.
Sekularizacija islama
Ono što se potom kao posljedica događa je da kod protestanata onda na prvo mjesto izbija moral, a ne religija. Od tada u sferi religije nastaje mjesto za sentimentalizam i tada nastupa stanje religioznosti, ali ne i religije kao norme, tada na scenu stupaju sentimentalna htijenja, a doktrine gube na značaju. Doktrine bivaju ustvari zaboravljene. Govori se o moralu, a ne o doktrini. A ako se i govori o doktrini čini se to tako da bi je se ponizilo. Sve što danas u privatnom moralu postoji (čast, pravo, dostojanstvo…) dolazi iz ljudskog, a ne iz religijskog odgoja. Događa se čak i to da možemo iskreno vjerovati da smo religiozni, a da to ne budemo. Možemo se nazivati tradicionalistima, a da pojma nemamo o istinskoj tradicijskoj duhovnosti našega vremena. Ova se pojava naziva sekularizacija islama kod Bošnjaka u modernom vremenu.
Ovdje religija, dakle islam, dobija jedno osrednje mjesto, postaje rutina, praksa, šuplja riječ bez duhovnog ispunjenja, i tada ta riječ i eventualna praksa kod puka, naroda, kod ljudi nema moć da ih potakne na voljno djelovanje i nema iskonsku moć da kao kod prve generacije najboljih vjernika od njih učini vrhunska pozitivna bića. Konačno, na djelu je u nekim istraživanjima i promišljanjima i profanizacija islama. Moderni čovjek, pa i nominalni musliman, Bošnjak, ne pokušava se uzdignuti tražeći istinu nego vjeruje da se istina može spustiti sebi dolje na Zemlju, na svoju razinu, ljudsku i praktičnodnevnu. Otuda je današnji individualizam vulgaran – ljudi često sude o drugome na osnovu onoga što znaju o njegovom privatnom životu. Opsjednuti smo detaljima. U praksi i pragmi studija tzv. religiologije stvarni religijski duh je nestao. To su profane metode i profane studije. Za njih je religija u istom planu i na istom rangu kao i sve druge pseudoznanstvene i znanstvene discipline i doktrine. Čak im cilj može postati i uništenje svake religije. S njima, s takvima se ne treba upuštati u razgovore, polemike. Samo stvarni ljudi duha mogu tumačiti duh. I duhovnost svoga vremena i svoga podneblja. I ne treba da zameću boj sa profanima. Tek trebaju da kažu svoj stav. Da ne bi umanjili značaj i svetost doktrine. No, danas ‘profani’ sude o svetom, neznanje nameće granice mudrosti, grješke stoje na mjestu istine[6], ljudsko je odmijenilo božansko (ili tako misli), Zemlja prevladava nad Nebom, jedinka je mjera svih stvari, a onda vjeruje da se upravljati svijetom može zakonima koji su proizvod ljudskog pogrješivog uma. Svuda slijepci koji vode druge slijepce. Pozitvne motive za istraživanje brojnih islamskih izazova danas, izvan muslimanskih intelektualnih nesnalaženja, izopačenja, zastranjenja, neznanja ili nesposobnosti valjalo bi sa pozitivnih istraživačkih poriva postaviti pod hrabru istraživačku lupu. Bez (pod) svjesnih podmetanja, trendovskih podilaženja vrlo često lažnim postmodernističkim tekovinama površnog znanja ili pseudoznanja, bez nepotrebnog divljenja mantrama tzv. zapadne filozofije liberalizma ili avanture sociološkog nihilizma, tijumfirajućeg politološkog i političkog avanturizma, te velikog moralnog relativizma. Makar onoliko koliko je u svojim analizama to pošteno i sa razlogom naglasio Amin Malouf da je islam potrebno dostojanstveno proučavati, baš kako nas je podsjetio da je u njegovom slučaju ‘politika odvajkada neprestano zadirala u domen religije – a ne obrnuto…a poglavito zato što islam nije favorizirao pojavu jedne centralizirane crkve…I to nije bilo uplitanje vjerske vlasti u politički domen, nego gušenje vjerske vlasti od političke vlasti. I zbog toga procesa, religija (ovdje islam) se širila u društvenom tijelu.’ (Malouf: 200: 144).
Objavljeno u štampanom izdanju
Literatura
Malouf, Amin, Prokletstvo svijeta, Laguna, Beograd (Dobitnik nagrade Knjiga i prava čovjeka 2009.)
Guenon, Rene, Kriza modernog svijeta, Biblioteka Fabula Nova, Zagreb 2005., prijevod Gordana V. Popović.
Ibn Arebi, Muhjiddin, Eš-šejhu-l-ekber, Mekkanska otkrovenja, i dio, Dobra knjiga, Sarajevo, prijevod: šejh Salih ibišević, Ismail Ahmetagić.
Šafak, Elif, 40 pravila ljubavi, Roman o Rumiju, Biblioteka Farah, Buybook, Sarajevo, 2013.
Karić, Enes, Neimarlija, Hilmo, Neautorizirana predavanja na Međunarodnom simpozijumu ‘Položaj žene muslimanke u Evropi’, Zagreb, april, 2013. godine, Zagrebačka džamija.
[1] Kao malo koji autor savremenosti, libanonski kršćanin Amin Maalouf u knjizi neobičnog naslova ‘Prokletstvo svijeta’, kaže:...Ono što je ovdje sporno nije dakle njegova namjera, nego jedan uvriježen način mišljenja koji je on nesvjesno prenio i koji se sastoji u tome da se sve što se odnosi na islam posmatra kao da dolazi sa neke druge planete... Tako je jedna od tragedija muslimanskog svijeta, suprotno prividu stvari, odvajkada bilo to što je politika neprestano zadirala u domen religije – a ne obrnuto. S moje tačke gledišta to nije vezano za sadržaj vjere, nego za faktore koje bih nazvao ‘organizacionim’, a poglavito za činjenicu da islam nije favorizirao pojavu jedne centralizirane crkve. Ponekad pomislim da bi se stvari zacijelo odvijale drugačije da je u njemu mogla prevladati neka institucija slična papstvu... U islamu, problem je uvijek obrnut. To nije bilo uplitanje vjerske vlasti u politički domen, nego gušenje vjerske vlasti od političke vlasti. I paradoksalno, zbog tog gušenja, zbog te poražavajuće prevlasti politike, religija se širila u društvenom tijelu’. (195, 196, 197) Laguna, Beograd, 2009.
[2] Rene Guenon, Kriza modernog svijeta, Zagreb, Fabula nova, strana 144.
[3] Veli Ibn Arebi u ‘Mekkanskim otkrovenjima’ o praosnovi, o zraku i slovima i ovo: ‘Zrak je jedno veliko stvorenje i on je među osnovnim elementima najbliži svojim odnosom Božijem dahu i on tome najviše odgovara. Zrak je dah odnosno disanje velikog svijeta i on je izraz njegovog života. On ima snagu moći. On je nužni uzrok postojanja tonova i melodija proizašlih iz instrumenata, kretanja sfera, grana stabala i izgovaranja glasova. Kad bi zrak mirovao, nastradala bi svaka stvar koja diše. A svaka stvar na svijetu diše. Osnov tome je Božji dah... Da nije zraka ne bi niko mogao progovoriti niti bi iko mogao pustiti ton, glas, odnosno zvuk...’ (426, 427. strane)
[4] Ovih je dana, ljeta i proljeća 2013. godine i u Zagrebu, i u Beogradu i u Sarajevu ponovo štampan vrlo čitani roman ‘Četrdeset pravila ljubavi’, turske spisateljice Elif Šafak, koja se pomoću priče u priči zanimljivo i ‘osvježavajuće’ bavi životom velikog sufije Rumija; Izdavač Buybook, Sarajevo, Biblioteka Farah, 2013. Sarajevo, prijevod Edin Urjan Kukavica
[5] Rene Guenon, Kriza modernog svijeta, Biblioteka Fabula Nova, Zagreb 2005.; sjajan prijevod sa francuskog originala Gordana V. Popović.
[6] Veli Ibn Arebi: ‘Samoća ima 1067 stupnjeva. U broju stupnjeva dolazi do izražaja neparnost. Ako samoću ne nastanjuje ništa drugo izuzev svijet, onda je onaj ko se osami u osami sam sa sobom. To mu je osnova. Potom, kad ona bude obasjana, odnosno obojena Božjim svjetlom, tada će biti u osami sa svojim Gospodarom i ostaće u toj osami trajno... Iz navedenog ti je jasno i to da je Bog sa svijetom, a svijet sa Bogom, pa je njegova Božanska bit sami zbir, kao što je i čovjek, sa svojom i nevidljivom i vidljivom stranom, svojim govorom, životinjskom stranom itd. takođe zbir. On je jedan u mnoštvu i mnoštvo u jednosti. Prema tome, samoća je jedan od stupnjeva koji onoga ko ga postigne prati i Ovog i Onog svijeta do u vječnost i nikad ne prolazi. Nakon toga nema nikakve manifestacije izvan Božjeg Bića.’ (Mekanska otkrovenja, strane 263. 264)
