U povodu Dana nezavisnosti države Bosne i Hercegovine: ŠTA JE NAMA NAŠA BOSNA DANAS

Autor: Hadžem Hajdarević Mart 01, 2015 0

Na Referendumu održanom 29. februara i 1. marta 1992. godine više od dvije trećine građana naše zemlje odlučilo je da živi u suverenoj, nezavisnoj, slobodnoj državi Bosni i Hercegovini. Bila je to, ujedno, potvrda višestoljetne bosanskohercegovačke državotvorne posebnosti u evropskoj i svjetskoj porodici nacija i država.

Živo se sjećam toga lijepog, sunčanog vikenda i onoga sasvim ličnog osjećanja patriotske ponesenosti i strepnje šta će i kako će sve proteći s Referendumom. Snažno mi se u sjećanje urezala jedna sarajevska referendumska slika: Iz pravca osnovne škole “Simon Bolivar” na Dobrinji, gdje je bilo moje glasačko mjesto, dolazila je mlada majka s djetetom u naručju. Bit će da se vraćala sa upravo obavljena glasanja. U tom je trenutku protutnjala kolona vojnih transportnih vozila u pravcu kasarne JNA u Lukavici i dijete je, usljed zaglušujućeg zvuka motora, toliko vrisnulo da su, čini mi se, i sva okolna lica, i Igman, i Trebević, i nebesa okrenuli se prema grozničavu djetinjem vrisku. Majka je strpljivo i nježno umirivala dijete, ljubila ga, tješila, ljuljuškala na rukama, gotovo se izvinjavajući i prolaznicima i tom subotnjem podnevu što dijete toliko glasno plače, trkom je othitala prema Aerodromskom Naselju. Kasniji događaji i svi naši vriskovi u narednim mjesecima i godinama žestoko će naglašavati kako su, u isto to prvomartovsko podne, oko Sarajeva i drugih bosanskohercegovačkih gradova već bili ukopani agresorski tenkovi i da su za smrtonosnim oruđima bile postrojene ubice zemlje Bosne i konsupstancijalnih vrijednosti bosanskohercegovačkoga društva... I dan-danas sebi i svijetu ponavljamo kako su od proljeća 1992. pa sve do novembra 1995. godine, kad je u Daytonu postignut Mirovni sporazum za BiH, kroz naše lične i zajedničke sudbine protutnjale najcrnje etape evropske povijesti (fašizmi, nacizmi, križarske vojne, nacikomunizmi, koncentracioni logori, gulazi, deportacije, ubijanja, pljačkanja, silovanja, etnička pustošenja, hitleri, staljini, masovne grobnice, genocidi), više od tri ipo godine Bosna je funkcionirala kao živi muzej evropske povijesti, muzej u pokretu, muzej u apokaliptičnoj akciji... Sad se pitam je li ono dijete što ga je majka nosila onoga referendumskog dana ostalo živo, je li uopće u Bosni, ili negdje u Americi, na Novom Zelandu, na sjeveru Norveške, na koji način to isto dijete doživljava zemlju/državu u kojoj živi, ili iz koje potiče...

Sjećajući se djetetova vriska i zabrinute majke tog referendumskoga dana iz 1992., često bih se prisjetio posljednjih rečenica u Selimovićevoj Tvrđavi... Meša Selimović je, pišući Tvrđavu kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća, svoj roman, kroz misli svoga junaka Ahmeta Šabe, završio ovako:

 

...Hoće li i ova moja djeca ići istim tim žalosnim putem, kad odrastu?

Hoće li živjeti glupo kao i njihovi očevi?

Vjerovatno hoće, ali u to neću da vjerujem.

Neću da vjerujem, a ne mogu da se oslobodim strepnje...

 

 

Pažnja! Više pročitajte u printanom izdanju Preporoda od 1.marta 2015.g.
© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija