Ta zastrašujuća činjenica kazuje da naziv bošnjački jezik u službenim dokumentima na području Federacije BiH egzistira od 1996. godine. Ustav Hercegbosanskog kantona (Kantona 10) u članu 10 ističe: „Službeni jezici Županije (Kantona) su hrvatski i bošnjački jezik“. (Vidjeti: Narodne novine Hercegbosanske županije, godište 1, broj 1, Tomislavgrad, 10. aprila 1996. god. - http://www.vladahbz.com/nn/1996/NN_01_1996.pdf).

Ne sumnjam da će historija oštro suditi odgovornima koji su dopustili da se 1996. u zvaničnim dokumentima u Federaciji BiH ime bosanskog jezika zamijeni bošnjačkim

 

U Ustavu Hercegovačko-neretvanskog kantona, od 23. 12. 1996., u članu 8, nalazi se ista formulacija: „Službeni jezici Županije su hrvatski i bošnjački jezik.“ (http://www.vlada-hnz-k.ba/hr/ustav/ustav-hn%C5%BE) Međutim, u verziji Ustava na bosanskom jeziku stoji da su službeni bosanski i hrvatski jezik. Nije jasno kako naziv bosanski jezik u prijevodu na hrvatski postaje bošnjački.

Ustav Posavskog kantona usvojen 10. aprila 1996. godine u članu 10, također navodi: „Službeni jezici Županije su hrvatski i bošnjački jezik.“ (http://www.zupanijaposavska.ba/nova2/index.php?option=com_content&view=article&id=97&Itemid=154)

Dakle, u zvaničnim dokumentima tri kantona sa hrvatskom većinom već je 1996. bosanski jezik nazvan bošnjačkim. O tome je svaka rasprava utihla, ako je uopće ikako i bilo, a malo ko danas u široj javnosti zna za tu činjenicu.

Dakako, nakon što su bošnjački predstavnici u Federaciji BiH već 1996. odustali od borbe da se jezik njihovog naroda imenuje svojim pravim imenom, nije čudo da su predstavnici RS, ustvari, iskoristili samo već raniji obrazac hrvatskih političkih predstavnika, računajući na ravnodušnost i šićardžijski mentalitet bošnjačkih predstavnika.

Da se roditelji bošnjačke djece iz Konjević Polja, Vrbanjaca i Kotorskog kod Doboja nisu pobunili i snažno ustali u odbranu imena svoga jezika, bošnjačka politička i sva druga elita bi, izgleda, šutke prešla i preko konačnih pokušaja izbacivanja iz upotrebe bosanskog jezika. Žalosno je opće stanje duha bošnjačke elite u svim segmentima, onih koji su dužni da se brinu o političkim procesima, kulturnim politikama, nacionalnim pitanjima i društvenim kretanjima.

Sraman je i neoprostiv odnos prema nacionalnom identitetu i interesima bošnjačkog naroda. Čini se da je definitivno nad velikim dijelom bošnjačkih elita, ne samo političkim, prevladao uski ćepenački duh, sitni šićardžijske interes i bezočna rasprodaja i trgovina sa svim i svačim što se može i za najsitniji šićar prodati. Čini se više ništa nije sveto i sve se daje za sitnu korist i privremeni interes, za jedan mandatni period, za članstvo u upravnom odboru ili neku drugu poziciju. Zaista, dokle više ovako? Dok se bude imalo šta prodavati?

Ne sumnjam da će historija oštro suditi odgovornima koji su dopustili da se 1996. u zvaničnim dokumentima u Federaciji BiH ime bosanskog jezika zamijeni bošnjačkim, onima koji su odustali od dalje borbe, onima koji su za sve to znali a nisu reagirali i alarmirali javnost. Ne sumnjam da će biti na bošnjačkom povijesnom stubu srama svako ko odustaje od interesa naroda zarad svog ličnog probitka.

I za kraj dvije anegdote. Pripovijeda se da su jednog dana vidjeli starogrčkog filozofa Diogena kako usred dana hoda gradskim trgom noseći upaljen fenjer (svijeću). Kada su ga upitali što će mu fenjer (svijeća) na svjetlosti sunca, odgovorio je: „Tražim čovjeka“. Kao da smo došli u situaciju da sa svijećom tražimo jaku grupaciju među Bošnjacima, dakako pojedinaca ima, koja neće neprincipijelno trgovati vrijednostima bošnjačkog identiteta i nacionalnim interesima.

Druga anegdota odnosi se na često isticanu korupciju koja je zavladala Osmanskim carstvom u godinama pred propast. Osmanska država je dugo bila u fazi stagnacije i propadanja. Korupcija bijaše do te mjere zahvatila državne strukture da se prepričava kako se za jedno janje mogla isposlovati odluka kadije po svojoj želji. Anegdota ističe, kako je na području Palestine pod osmanskom upravom važila odluka o zabrani prodaje zemlje nemuslimanima. Međutim, koruptivni državni namjesnici nisu mogli odoljeti velikim novčanim ponudama. Njihova logika je bila: ako ja prodam jedan komad zemlje, ja ću riješti svoj problem, sebe i svoju porodicu ću osigurati. A za ovoliko carstvo šta znači jedan komad zemlje? Ništa! Neće osiromašiti država zbog toga, a meni će biti dobro. Kraj Osmanskog carstva, kao i status Palestine, je svima poznat.

Sve su prilike da i danas za mnoge vrijedi ista deviza: neće osiromašiti država ako se u mandatnom periodu „hajruje“ iznos kojim će se materijalno osigurati porodica, pa makar se zažmirilo i na eroziju državnog i nacionalnog suvereniteta i identiteta.