Već neko vrijeme u formalnim, a posebno u neformalnim razgovorima aktuelna je tema formiranje medijskog centra Islamske zajednice, kao društva s ograničenom odgovornošću u okviru kojeg bi se integrirali postojeći mediji i medijski djelatnici. Kao i svaka nova ili drugačija inicijativa i ova ima svoje zagovornike i oponente. Neki aspekti ovog pitanja čine se važnim i na njih ovdje ukazujem u formi načela.
Bez imalo sumnje, pravo je i obaveza Islamske zajednice da posjeduje i razvija kvalitetne i profesionalne medije. Mediji su sredstva komunikacije i misije i njima se istodobno zadovoljava potreba i pravo muslimana da budu informirani i educirani. Poduzimati ono što razum i iskustvo nalažu da bi se što efikasnije ostvarila misija i posjedovali tome adekvatni mediji vrijedno je pune podrške.
Naravno, mediji trebaju biti prepoznatljiv prostor prezentacije i artikulacije politika i aktivnosti rukovodeće administracije Islamske zajednice, ali u tome se ne iscrpljuje njihova funkcija. Ustavno određenje cilja i misije, interes muslimana i članova Islamske zajednice, također, predstavljaju važne koncepcijske smjernice medijskog djelovanja. Ravnoteža između tih faktora i nosilaca legitimiteta je neophodna. Naime, po svom karakteru svaka vlast, bila ona sekularna ili sakralna, je diktatorska i despotska. Njena je aspiracija, ako joj se dopusti, da dominira nad svim procesima i prema vlastitoj viziji kroji pogled na svijet. Nije to samo odlika vlasti, štaviše, u svakom čovjeku „čuči“ potencijalni diktator. U nekima se uspije razviti, negdje nije u prilici da dođe do izražaja, a neki tu diktatorsku stranu ljudske ličnosti s manje ili više uspjeha drže pod kontrolom.
Za kredibilitet medija, posebno ako se ima nad njihovim osnivanjem i radom monopol, od krucijalne je važnosti omogućiti da u medijskoj stvarnosti pod jednakim uslovima učestvuju svi dijelovi muslimanske zajednice. Mediji trebaju biti reprezent cjeline zajednice u svoj njenoj idejnoj i konceptualnoj heterogenosti, vodeći računa da se ne zanemaruje ni prostor za prezentaciju rukovodeće administracije. Taj omjer i inkluzivnost daju kvalitet i uvjerljivost medijima. No, preduvjet za to je sloboda. „Štampa, kada je slobodna, može biti dobra ili loša, ali je izvjesno da bez slobode može biti samo loša“, riječi su Albera Kamija. Ispod zaglavlja francuskog Figaroa stoji citat Pjera Bomaršea: „Bez slobode da se kritikuje ni pohvale nisu laskave.“ Drugim riječima kazano, bez slobodne kritike nema ni vjerodostojne pohvale. Već više od dvije stotine godina se citira američki predsjednik Tomas Džeferson, koji je smatrao da demokratsko društvo može funkcionirati i bez vlade, ali ne može bez slobodnih novina, tada jedinog medija. „Kada bi me pitali da li želim vladu bez novina ili novine bez vlade, ne bih se premišljao ni trenutka u odabiru ovog drugog“, dodajući da „te novine svaki čovjek može primati i biti sposoban ih pročitati“.
Nažalost, nije rijetkost da je i kod vjernika strah od javnosti jači nego strah od Boga. Neobjašnjiva je veća vjernička briga da nešto ne saznaju mediji i javnost, da ne čuju džematlije nego od svijesti da sve to Bog zna, čuje i vidi. To je paradoksalno, ali i toj činjenici treba pogledati u oči. Zato je važna sloboda medija koji, ukoliko su slobodni, mogu imati korektivnu funkciju za ljudsku samovolju i hipokriziju i unutar vjerskih institucija.
Međutim, kreativna sloboda je, kao što rekoh, samo osnovni preduslov za dobre medije. U slobodnom okruženju, dobre medije čine takvim mentalno slobodni, odgovorni i kvalitetni novinari. Odgovorni i preduzimljivi novinari su dostojni slobode, oni slobodu neće zloupotrjebljavati. Naprotiv, iskoristit će je na najproduktivniji način. Dakako, novinari moraju zaslužiti povjerenje muslimanske i druge javnosti kroz mukotrpan rad svakog dana, objektivnost i profesionalizam. Zato što traži permanentni rad, kreativnost iz broja u broj, nosi teret kritičkog propitivanja i procjenjivanja medijska sloboda za neslobodni čovjekov duh i um postaje teret. „Sloboda znači odgovornost. Zato je se većina ljudi boji“, navode se riječi Džordža Bernarda Šoa. U suštini, jednostavnije je biti neslobodan medij i neslobodan novinar, ne imati i ne preuzimati odgovornost, ne donositi teške i rizične odluke, optuživati za sve loše nekog drugog, imati gotov izgovor da se ne može, jer „oni tamo“ ne dopuštaju i na taj način čuvati svoj komoditet, prikrivati lijenost ili nesposobnost.
Za svakog od nas koji radi u medijima Islamske zajednice prava su pitanja: s kolikom smo strašću posvećeni svome poslu, koliko smo kreativni, u čemu je naš lični doprinos napretku i promjeni, ispunjavamo li očekivanja muslimanske javnosti i da li je kvalitet našega rada srazmjeran potrebama i uloženim resursima muslimana? Da li smo postali zasićeni novinarstvom? Je li nam ono usputno zanimanje do ostvarenja neke druge ambicije? Da li smo spremni, ako nam je iskreno stalo do napretka medija, osloboditi prostor koji smo zauzeli i prepustiti ga osobama koje su željne rada i dokazivanja, a mi se pomjeriti prema onome što će nas profesionalno ispunjavati i dati smisao našem radu?
Prema tome, za dobre medije Islamske zajednice, pored kreativne slobode, potrebni su mentalno slobodni i odgovorni novinari, koji su svjesni da se, poput fizičke slobode, ni kreativna sloboda tek tako ne poklanja, nego se zaslužuje i pažljivo radom čuva. Možemo li zamisliti kolika je snaga u medijima Islamske zajednice imati 30 slobodnih i odgovornih novinara, a, s druge strane, koje je razočarenje i kakva šteta imati 30 neslobodnih i neodgovornih novinara, ljudi bez profesionalne strasti i žara.
Mediji Islamske zajednice imaju ulogu i promoviranja medijske pismenosti među muslimanima. Medijska pismenost je „sposobnost pristupa, analize, vrjednovanja i odašiljanja poruka posredstvom medija“, to je kritičko razumijevanje medija (neprihvatanje zdravo-za gotovo onoga što mediji plasiraju) i podrazumijeva razvijanje kognitivnih, etičkih, estetskih i filozofskih vještina i znanja. U savremenom svijetu od neprocjenjive je važnosti osposobljavanje muslimana za analizu, kritičko razumijevanje i vrjednovanje medijskih sadržaja i informacija, razvijaje sposobnosti razaznavanja i kritičkog prosuđivanja.
Također, potrebno je fokusirati se na razvijanje prepoznatljive i drugačije kulture dijaloga i komunikacije u medijima Islamske zajednice nego što je to u banalnom i ostrašćenom jeziku koji danas dominira u bh. medijima. Mediji IZ se moraju po pozitivnom prepoznavati, a ne oponašati medijski senzacionalizam i površnost.
Potrebno je razvijati svijest unutar Islamske zajednice o višestruko korisnoj funkciji medija i mijenjati dosadašnji odnos. Nema opravdanja da mediji budu na informativnom repu, da iz neformalnih izvora saznaju o najvišim posjetama i bitnim tendencijama u IZ, a za sve kriviti novinarsku inertnost. Cijela Islamska zajednica treba se suočiti sa pitanjem: imamo li snage razvijati vlastiti medijski put i kodeks, shodno našim potrebama i karakteru misije? Šta smo od sebe spremni žrtvovati i kakvu podršku dati za slobodne i kvalitetne medije? Kao što kapital bježi iz nesigurnih i rizičnih podučja, tako ne treba očekivati dobre medije i novinare bez slobode i sigurnosti.
Ovdje posebno ne ističem poziciju i budućnost Preporoda, kao najznačajnijeg muslimanskog medijskog brenda u regionu koji skoro pola stoljeća vrši neprocjenjiv hizmet muslimanima i islamu. Pozicija i budućnost Preporoda tiču se cijele Zajednice i svih muslimana, a ne samo njegove redakcije.

P. S. Uvodnik u prošlom broju ponukao je jednog dragog prijatelja da me upozna kako je otac algebre Ibn Havarizmi definirao čovjeka pomoću brojeva. Prema ovoj definiciji, ako je čovjek moralan to odgovara broju 1. Ako je lijep doda se nula i dobije se broj 10. Ako je bogat doda se još jedna nula i dobije se broj 100. Ako je dobrog porijekla doda se još jedna nula i dobije se 1000. Ako oduzmeš broj jedan, ostanu samo nule. Bez morala nikakvu vrijednost nemaju ljepota, bogatstvo i porijeklo, kao što bez jedinice nule, bez obzira koliko ih je, nemaju vrijednost. Sve je nula bez jedinice, a čovjek je nula bez morala.