Bijeg od smrti u - smrt...

Autor: Ale Kamber Septembar 05, 2015 0

Twitter je je u četvrtak, 03.09.2015. godine, preplavila potresna fotografija na kojoj se vidi tijelo mališana kojega je more izbacilo na plaži u turskom ljetovalištu Bodrumu, nakon što je objavljeno da se 12 osoba, za koje se vjeruje da su sirijski izbjeglice, utopilo nastojeći stići do grčkoga otoka Kosa.

 

Na prvoj se fotografiji vidi beživotno tijelo dječačića u crvenoj majici i kratkim plavim hlačicama licem okrenutog prema pješčanom tlu plaže blizu turističkog mjesta Bodruma, a na drugoj policajac namrštenog izraza lica kako u naručju odnosi tjelešce.Uz naznaku “čovječnost izbačena na obalu” korisnici su fotografiju podijelili na Twitteru.

“Fotografija mrtvog dječaka izbačenog na evropsku obalu najstrašnija je fotografija vijeka. Odsjekle su mi se noge kad sam je maločas ugledao. Tresem se od muke i nemoći. Držim da uživo gledamo konačno i definitivno obesmišljavanje ljudskog života i potpuni nestanak civilizacije kakvu poznajemo. Svi vijekovi obrazovanja, kulture, nauke, uljuđivanja ljudi nestali su u ovom trenutku u grčkom pijesku zapelom u ručicama nedužnog mališana, anđela koga ničim nismo zaslužili. Koji je naivno pomislio da mu možemo pomoći. Završavamo na istim onim obalama sa kojih smo prije hiljade i hiljade godina i počeli praviti neki bolji svijet. Nismo uspjeli. Biblija kaže da oni koji se prave da ne čuju druge kako vrište i mole za pomoć, nema potrebe da vrište kada im samim pomoć bude trebala, niko ih tada neće čuti. I Bogovi su digli ruke od nas. Ovaj sebični svijet gluhih, nijemih i slijepih bolje nije ni zaslužio.” – napisao je na svom Facebook profilu novinar Aleksandar Trifunović.

Aylan Kurdi, dječačić kojeg je izbacilo more i samo dvije godine stariji Galip, samo su dio malih izbjeglica koje je u prenakrcanim brodovima presrela smrt u bjegu od zla u zemljama rođenja. Mali Aylan, njegov brat i majka koji su se utopili želeći se domoći Grčke i Evrope, sahranjeni su dan kasnije u rodnom sirijskom gradu Kobaniju od čijeg su umiranja pobjegli u još strašniju smrt. Bježeći od smrti, mnoge je sirijske i afro-azijske izbjeglice upravo presrela smrt. Ali u strahu od nasilja i zla u zemljama rođenja, oni i dalje bježe, u sve većim grupama. Bježe kroz bratoubilačke ešalone, preko mora i okeana, kroz makedonske pendreke i suzavce, mađarske bodljikave žice i češke flomastere kojima ih obilježavaju kao da su u konc-logoru...

Bježe i djeca i odrasli iz nekadašnjih kolijevki civilizacije u novu „civilizaciju“, u kojoj ih od „civilizovanih“, koji su im zbog nafte, vode i ostalog bogatstva, po sistemu: isprazni pa vladaj, sve i zakuhali. Sumanuto bježe izbjeglice u pravcu iz kojeg im je, sve su prilike, zlo i uvezeno, videći baš tamo svjetlo u tunelu. Slike beživotnih tijela mališana, silovanih djevojčica i žena, lomača od živih ljudi, kama, potoka krvi, crnih kapuljača i bradatih spodoba zakrvavljenih očiju su ponavljanje zla već viđenog u BiH i u dva svjetska rata.

Dječačić izbačen na turskoj obali dokaz je tragedije čovječanstva, kraja čovječnosti i humanitarne krize kakvu svijet dugo nije vidio. Dokaz su i besmisla i paradoksalnosti međumuslimanskih sukoba, između ostalog, vješto izazivanih i potsticanih najraznovrsnijim metodama specijalnog rata, zarad lakšeg neokolonijalističkog i neoimperijalističkog gospodarenja svijetom, u čemu „gospodarima svijeta“, zaboravljajući kao i oni, ko je istinski Gospodar i Neba i Zemlje, uveliko pomažu i samozvani „islamisti“, zapravo teroristi s „islamskim čistunsvom“ i „islamskom izvornošću“ , kreiranim u totalno neislamskim kabinetima, poligonima i laboratorijima. Jer, eventualno jedinstven, cjelovit, ili u najmanju ruku složan pravno-politički, istinsko islamski, demokratski i ekonomski uređen i povezan prostor pretežno islamskih zemalja i zemalja u kojima muslimani čine većinu je barijera velikim silama i njihovim interesima. Krize izazvane upravo u tim zemljama posljednjih godina i obaranje vladajućih režima po sistemu domina nije slučaj, već globalni projekt, na kojeg su nasjeli i brojni „islamisti“ kvislinški sparingujući velesilama u svim ovim zemljama igrajući ne za islam i običnog čovjeka vjernika, već potpuno antidemokratski i anticivilizacijski, samo za sebe, svoje sekte i u krajnjem za interes velikih sila i najkrupnijih korporacija, koje i vladaju svijetom, i koje se, kao i velesile, plaše da i same ne postanu padajuća „domina“, pa zato i obaraju arapsko-islamske „domine“ (režime), ne računajući da će i zadnja domina kad tad pasti, te da je lavina što se više kotrlja niz planinu sve veća dok ne uništi sve pred sobom. Možda je mali Aylan samo jedno od upozorenja Svevišnjeg, koji ga je kao meleka uzeo sebi, a njegovo tjelašce vratio u rodni Kobani. Možda je Aylan upozorenje da ovaj Svijet, konačno, ne zaslužuje samo da se srami već i definitivni Smak. Pa da nastane pravedniji i bolji.

Samo rijetki, poput Turske, kao prve na udaru afro-azijskih izbjeglica, čine što je u njihovoj moći. Turski dužnosnici i državljani ugostili su milione izbjeglica, a spasioci spasili na stotine od utapanja. Ali ne mogu oni sami, ni rijetki kao oni, pogasiti što je čitav svijet zapalio. Svijete, stidi se!

 

 

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine