Islam i demokratija: neke konceptualne i savremene dimenzije

Autor: Khurshid Ahmad Septembar 04, 2015 0

Islam i demokratija: neke konceptualne i savremene dimenzije (Izvor: The Muslim World 90(1-2), (2000), 1-21.)

 

Kako je započelo dvadeset i prvo stoljeće i kako čovječanstvo ulazi u treći milenij, svijet zapljuskuje blještavilo novih tvrdnji i uznemiravajućih poimanja. S jedne strane, postoje tvrdnje o smrti komunizma, Hladnoga rata i konačne pobjede zapadnjačkoga liberalizma, političkog i ekonomskog, oglašenog kao 'kraj historije'.[1] S druge strane, postoji velika hajka i dreka u vezi sa religijskom obnovom i eksplozijom fundumentalizama širom svijeta i poimanjima u vezi sa novom erom označenom kao 'sukob civilizacija'.[2] Ovo je vrijeme trezvenih intelektualaca, posebno onih koji predstavljaju muslimanski ummet (umma), koje ih upućuje na pitanja o kojima se raspravlja u akademskom svijetu i njegovim kuloarima moći te da pokušaju ponovo promisliti strategiju islama i muslimanskog ummeta vis-a-vis tih izazova. Neka od glavnih pitanja koja uzburkavaju današnje čovječanstvo i izravno se tiču ummeta su: globalizacija, liberalizacija, demokratizacija, privatizacija, sekularizacija, religijska obnova i spektar međunarodnog terorizma. U ovom tekstu, namjeravam istražiti neke aspekte debete o demokratizaciji.

 Ovaj tekst dokazuje da 'demokratija', onako kako je ona razvijena u kontekstu zapadnjačke civilizacije i politike, nije ni monolitan niti potpuno neupitan koncept. Prikladnije je sugerisati da demokratija ostaje multidimenzionalan fenomen kako na konceptualnim tako i na operativnim nivoima. Otuda je intelektulano neprihvatljiva i kulturološki neodrživa pretpostavka da specifični zapadnjački model demokratije mora biti prihvatljiv kao idealna forma politike za cijelo čovječanstvo, posebno za muslimane koji imaju svoj vlastiti moral, ideološki identitet i historijsko-kulturološku posebnost. Globalizacija je, možda, trend ovoga vremena, ali se ne može dopustiti da ona postane rubrika neokolonijalizma.

 Prema mome mišljenju, zapadnjačka demokratska misao i iskustvo, uprkos njihove raskošnosti i različitosti, pokazuju da su, na osnovu dubljih razmišljanja i analiza, konceptualno napukle i pokazuju slabosti zajedno sa kontradiktornostima, nepravilnostima i nedostacima. W.B. Gallie ima pravo demokratiju nazvati jednim ''suštinski prijepornim konceptom''.[3] Ona je jednostavni 'izvoz' za muslimanski svijet, kao i za druge zemlje Trećega svijeta, koji ne predstavlja realnu opciju. Kao takav, napori da se on nekritički promovira putem prisile, manipulacije ili da se otvoreno nametne u bilo kojoj formi zapadnjačke demokraticije kao aktivan cilj spoljne politike Sjedinjenih Država i drugih zapadnjačkih sila jeste nešto krajnje nepromišljeno. Ovaj autor nadalje tvrdi da je poželjno načiniti razliku između dvije glavne dimenzije demokratije, tj. njezinih filozofskih ishodišta: koncept narodnog suvereniteta i prateći princip legitimiteta utemeljenog isključivo na narodnoj potpori; i njezinih operativnih mehanizama koji jamče participaciju naroda u vlasti kako bi se razaznala volja naroda u pogledu izbora vlasti kao i politikâ i programa. Također, tvrdnja ovoga autora je da, u kontekstu islamske vjere, kulture, historije i savremenog iskustva, postoje jasne linije naputka koji sugeriše jedinstven i različit politički okvir koji se može opisati kao istinski participator - po suštinu i duhu, kao i po sposobnosti uspostvaljanja političkog poretka potčinjenog dvama ciljevima: 'adl-u (pravdi) i shūri (konsultiranju) - stvarne suštine operativne demokratije. Ja također tvrdim da ovaj pristup ima daljni potencijal da ukloni neke konflikte, kontradiktornosti i neispravnosti sekularne demokratije. Još značajnije, bilo kakav napor da se sekularna demokratija nasilno uvede među muslimane moguć je jedino putem despotske vladavine. Stvarna demokratizacija, koja daje ljudima šansu da slobodno upravljaju svojim poslovima shodno njihovim idealima i aspiracijama, ne može a da ne vodi ka islamizaciji, kao drugom reprezentu druge strane istoga broša.

 Islamski politički poredak temelji se na konceptu tawhīda i njegovo obnavljanje potražuje u formi narodnog namjesništva (khilāfa) provodeći ga kroz mehanizam šūre, potpomažući se pri tome principima jednakosti svih ljudi, vladavine prava, zaštiti ljudskih prava uključujući i manjine, odgovornosti vladara, transparentnim političkim procesima i, što je najvažanije, brigom za pravdu u svim njezinim dimenzijama: pravnoj, političkoj, društveno-ekonomskoj i međunarodnoj. Šeri'at osigurava širok okvir unutar koga ljudi, pod kišobranom Božanske upute, participiraju u razvoju građanskog društva i njegovih institucija, uključujući i sve državne organe. Islamski model također posjeduje potencijal za formiranje autentičnog društveno-političkog pluralizma. Kao takav, on obezbjeđuje zdravu koegzistenciju među religijskim, etničkim i lingvističkim grupacijama, kulturama i civilizacijama na nacionalnom i globalnom nivou. Ovaj sistem posjeduje vertikalnu konzistentnost jednako kao i horizontalnu harmoniju na način da može osigurati uspostavljanje mira i pravde unutra takvog društveno-političkog poretka za sva ljudska bića u vrijeme kada cijeli svijet postaje jedan globalni grad.

 Demokratija: zapadnjačka perspektiva

 Riječ demokratija u engleski jezik ušla je u šesnaestom stoljeću iz francuskog democratie. Po svom porijeklu, ova riječ je derivirana iz grčkog demokratie, čija su izvorna značenja: demos (narod) i kratos (vladavina).

 Što se tiče muslimanske literature, termin džumhariyyat prvo je upotrijebljen u turskom jeziku u osamnaestom stoljeću, a deriviran je iz arapske riječi džamhūr koja znači narod, zbor ili skupina ljudi. Termin je korišten u odnosu na Republiku Francusku.[4]

 Demokratija, kao takva, ukazuje na formu vladanja u kojoj se, za razliku od aristokratske, monarhijske, diktatorske i autoritativne vladavine, narod uzima kao stvarni izvor vlasti i izvorišna tačka ne samo u odnosu na principe i modele vladavine, već također i kao stvarni izvor vrlina, principa, ideala i politika. Naroda je taj koji se smatra suverenom, on uživa pravo da vlada i kome su oni na vlasti odgovorni. Termin demokratija ukazuje na skup ideala i principa te na politički sistem kao mehanizam upravljanja i političko-pravnu kulturu. Stvarni test demokratije je njezin princip legitimiteta koji počiva u tome da je vlast legitimna samo onda kada se izvodi iz autoriteta naroda i utemeljena na njihovom pristanku. U postrenesansnoj eri evropske historije, Božansko pravo kralja da vlada bilo je osporeno. Narod se pobunio protiv evropskih monarha i njihovih aristokratskih režima, kao i protiv autoriteta Crkve i njezine eklezijalne uloge. U ovom kontekstu bio je obznanjen princip suvereniteta naroda, kojim se prekidaju odnosi politike sa religijom i Božanskim autoritetom. ''Narod'' je bio afirmisan kao izvor političke moći i stvarni arbitar svoje sudbine. On je okrunjen kao izvor svih vrijednosti i vlasti; njegovo blagostanje i pravo postali su stvarni cilj svakog političkog napora.

 Filozofski korijeni demokratije počivaju u konceptu 'narodnog suvereniteta'. On sadrži, s jedne strane, poricanje egzistiranja ili, u najmanju ruku, relevantnosti vječne religijske upute i apsolutnih moralnih vrijednosti o pitanjima političkog upravljanja, i, s druge strane, očitovanje naroda, njegova narodna volja, prihvata se kao stvarni izvor sve vlasti i moći. Ukratko, pravni i politički suverenitet lociran je u narod, koji iskazuje različite forme i iskaze demokratske politike: direktnu, reprezentativnu, funkcionalnu, parlamentarnu, republikansku, federalnu, proletersku, itd. ''Središnji princip koji je vladao demokratskim zahtjevima tokom devetnaestoga stoljeća – tvrdi Richard Jay – bio je suverenitet naroda''.[5] I tako je nejasni koncept 'naroda', u konceptualnom i praktičnom smislu, ostao filozofski i moralni temelj sekularne zapadnjačke demokratije.

 Druga dimenzija demokratije odnosi se na različite forme samoupravljanja (self-government) i participacije naroda u političkom donošenju odluka (decision-making), tj. na razvijanje političkih procesa koji služe kao instrument u saznavanju volje naroda u pogledu upravljanja državnim poslovima. Operativni modeli temelje se na principima slobode i jednakosti, konstitucionalizmu i vladavini prava, podjeli vlasti između različitih državnih organa: izvršnih, zakonodavnih i sudskih, osnovnim pravima uključujući i pravo manjina, slobodi vjerovanja, mišljenja, izražavanja, udruživanja, štampe i komuniciranja. Suština demokratije nastoji se izraziti u viziji vlasti koju je narod izabrao, vlasti koja je servis naroda shodno njegovim željama i onome što on voli, i koja je njemu odgovorna. Zapadnjački demokratski model temelji se na principu odvajanja religije i politike i, kao takav, usmjeren je samo na zemaljsku dobrobit naroda. Cijeli korpus zakona i njegova galaksija ljudskih prava prožet je tim duhom. Vrijedno je zapaziti da zapadnjačke zemlje, u potrazi za ostvarenjem domokratije, čine veoma vrijedne eksperimente u cilju razvijanja održivih mehanizama za narodnu participaciju. Višepartijski sistem, različiti izborni sistemi za periodični izbor političkog vođstva, odvajanje sudskog i izvršnog, institucionalno pripremanje zakonodavstva – jednodomnog ili dvodomnog – konstituišu glavne dimenzije ove političke diobe.

 Demokratsko iskustvo na Zapadu nije čisti blagoslov. Uprkos određenim historijskim uspjesima, postoji ozbiljnih nedostataka i pobačaja zbog odsusutva čvrstog moralnog veza. Apsloutne vrijednosti nemaju mjesto u ovom sistemu, standardi dobroga i lošega pripadaju hirovima ljudi, koji su svoje etičke vrijednosti počeli da mijenjaju kao što mijenjaju i svoju odjeću i modu. Proces dekriminalizacije glavnih loših postupaka i moralnih grijeha započinje kao rezultat toga što se ljudsko društvo izložilo tiraniji moralnog relativizma, idiosinkrazijama većinske vlasti i etniciteta, rasnim i klasnim tenzijama, ekonomskim rivalstvima i eksploataciji, i eroziji svih onih temelja koje ljudsko društvo štite još od prastarih vremena.

 Demokratija je potpuno zamijenjena kvantitetom umjesto kvaliteta i prebrojavanjem ruku na mjestu koje služi kao standard Prava, Istine i Pravde. Uskostranačke politike vode ka daljnjoj degeneraciji sistema. U nekim zemljama uveden je jednostranački sistem, što vodi uspostavljanju jednostranačke diktature u ime demokratije. Neki principi na kojima je demokratija bila utemeljena razvodnili su se tako da praksa odstupa od izvornih koncepata i cijela primjena je počela da se preokreće u ruglo. Giovanni Sartori tvrdi da:

 Prema minimalnom standardu, ugrubo rečeno, pola svijeta se može uključiti u polje demokratije; prema osrednjem standardu, broj demokratskih zemalja iščezava; a prema najvišem standardu, samo desetina ili one zemlje koje su postigle zadovoljavajući nivo demokratije. A to iziskuje mali napor da se zamisli kako lahko nivo 'demokratskog' može biti preokrenut u nivo 'nedemokratskog', i obratno, jednostavnim manevrom iz jednog standarda u drugi... Zapadnjaci žive u demokratskom sistemu dovoljno dugo da mogu spoznati fazu demokratskog razočarenja... Do ove tačke mi smo u stanju odrediti šta demokratija jeste: granica između demokratskog i nedemokratskog političkog sistema još uvijek je definirana. Ali ne tako skoro, mi ćemo doista riječ demokratija primijeniti na većinu Trećeg Svijeta, a posebno na tzv. nacije u razvoju kada će se standard toliko spustiti da će se čovjek moći zapitati da li riječ demokratija još uvijek odgovara.[6]

 U posljednjem broju Foreign Affairs, Thomas Carothers lamentira da 'širom svijeta demokratska revolucija zahladnjava čitavom zemaljskom kuglom'. On izjavljuje:

 Ono što se u posljednjih nekoliko godina ukazuje većini entuzijasta jeste veliko ujedinjujuće kretanje koje će vjerovatno, najmanje u slijedećih nekoliko dekada, doseći vrhunac političke podjele između zapadnjačkog (uključujući latinsku Ameriku, istočnu Evropu i dijelove bivšeg Sovjetskog Saveza) i nezapadnjačkog svijeta. Ovo nije profetstvo sukoba civilizacija već upozorenje protiv popustljivog univerzalizma.[7]

 C.B. Macpherson sumira putovanje demokratije od odvratne ''vladavine rulje'' do sadašnjeg dostojnog stanja globalne dragosti, kada kaže:

 Demokratija bijaše loša riječ. Svako je znao da bi demokratija, u svom izvornom smislu vladavine naroda u skladu sa voljom većine ljudi, bila loša stvar – kobna za individulanu slobodu i sve čari civiliziranog života. To je bila pozicija koju su imali svi imalo inteligentni ljudi od najranijih historijskih vremena pa sve do oko stotinu godina unazad. Onda je, za pedeset godina, demokratija postala dobra stvar.[8]

 Iako je ona postala ''dobra stvar'', posebno nakon pada Sovjetskog Saveza, pronicljivi posmatrač, ipak, ne može previdjeti anomalije, kontradiktornosti i indikacije koje neprestano karakteriziraju sistem vlasti i koje obično potpadaju pod rubriku demokratije. Ono što je historičar E.H. Carr rekao u ranim 1950-tim odjeknulo je sredinom 1990-tih godina.[9] Anthony Arblaster dolazi do bolnog zaključka da uprkos svih tvrdnji i određenih stvarnih postignća, ''demokratija je još uvijek 'nezavršen posao' na dnevnom redu moderne politike''.[10] Uprkos pravu glasa, muškarci i žene ne uspijevaju postići pravedno učešće u vlasti. ''Buržoazijska demokratija'', općenito, ostaje ''fasada ispod koje je kapitalistička klasa nastavila vladati i dominirati društvom'',[11] a ''oživljavanje pokreta žena od 1960-tih svjedoči neuspjeh ženskog prava glasa da postigne jednakost među spolovima, ili čak poništava neke najočitije forme diskriminacije protiv žena''.[12] Isti autor lamentira da ''principi jednakosti političke moći otjelovljeni u pravu svakog građanina da glasa stoje u oštrom kontrastu sa najočitijim nejednakostima u distribuciji političke moći u skoro svim drugim važnim pitanjima''.[13] Ovaj autor dolazi do istog zaključka kao i E.H. Carr: ''Na koncu, moramo zaključiti... da ciljevi zbog kojih su obični ljudi željeli demokratiju, ili pravo glasanja, još nisu u potpunosti ispunjeni u bilo kom smislu'',[14] i ispravno zaključuje: ''bilo bi suludo misliti da zapadnjačka demokratija ima monopol relevantnog iskustva''.[15]

 Mišljenje ovog autora je da zapadnjačka demokratija ima svoj vlastiti distinktivni ethos i da njezin nekritički izvoz u druge dijelove svijeta ne može voditi ka uspostavljanju stabilne, istinske demokratije i pravednog političkog poretka. Brojne lekcije se mogu naučiti iz demokratskih eksperimenata načinjenih u različitim dijelovima svijeta, ali narodi u nezapadnjačkom svijetu, a posebno muslimanski ummet, ne smiju naslijepo slijediti bilo koji zapadnjački model. Umjesto toga, oni trebaju slijediti svoje vlastite ideološke i historijske izvore i uspostaviti institucije koje predstavljaju njihove vlastite vrijednosti i ideale. Ne šteti učiti iz iskustva čovječanstva; iz savremenog svijeta Zapada mnogo toga se može naučiti, ali samo oni sistemi koje korijene imaju u našoj vlastitoj historiji i iskustvu uzimaju se kao dio našeg vlastitog vrijednosnog okvira i kulturalnog ethosa koji stvarno mogu biti plodonosni u našim vlastitim zemljama.[16]

 

[1] V. Francis Fukuyama, The End of History and the Last Man (New York: The Free Press, 1993).

[2] V. Samuel P. Huntington, ''The Clash of Civilizations?'', Foreign Affairs, Vol. 72, No. 3, Summer 1993, 22-49. Debatu o ovim tezama v. u: Foreign Affairs, Vol. 72, No. 4, 2-26 i No. 5, 186-94. Također, i Huntingonovu knjigu The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order (New York: Simon and Shuster, 1996).

[3] W.B. Gallie, Philosophy and the Historical Understanding (London: Chatto + Windus, 1964), 158.

[4] V. Encyclopaedia of Islam.

[5] Richard Jay, ''Democracy'', u: Political Ideologies: An Introduction, Robert Ecleshooll, et al., secund edition (London: Routledge, 1994), 129.

[6] International Encyclopaedia of Social Sciences, The Macmillan Co., Vol. 3, 113-118.

[7] Thomas Carothers, ''Democrasy without Illusions'', Foreign Affairs, January/February, 1997, 90.

[8] C.B. Macpherson, The Real World of Democracy (Oxford: Clarendon Press, 1966), 1.

[9] E.H. Carr, The New Society (London: Macmilan 1951), 76. ''Govoriti danas o odbrani demokratrije kao o odbrani nečega što poznajemo i posjedujemo mnoga desetljeća ili mnoga stoljeća predstavlja samoobmanu i prijevaru... Kriterij mora biti iznađen ne u preživljavanju tradicionalnih institucija već u pitanju gdje se vlast nalazi i kako se ona primjenjuje. U tom smislu, demokratija je pitanje stepena. Neke zemlje danas su više demokratske od drugih, ali nijedna, možda, nije suštinski demokratska, ako se primijeni bilo koji viši standard demokratije''.

[10] Anthony Arblaster, Democracy (Open University, 1994), 96.

[11] Ibid., 96.

[12] Ibid., 97.

[13] Ibid., 98.

[14] Ibid., 98.

[15] Ibid., 100.

[16] Literatura o demokratiji je ogromna. Neka temeljna djela koja su konsultirana jesu: David Helf, Models of Democracy (U.K., 1987); John Kean, Democracy and Civil Society (London, 1998); Robet A. Dahl, Democracy and its Critics (New Haven, CT, 1989); David Held, ''Democracy, the Native State and the Global System'', u: David Held (ed.), Political Theory Today (Cambridge U.K., 1991); Robert A. Dahi, A Preface to Democratic Theory (Chicago, 1963); Giovanni Sartori, The Theory od Democratiy Revisited, (Chattam, N.J. 1987); J. Lively, Democracy (Oxford: Blackwell, 1979); A. Arblaster, Democracy (Buckingham, 1994); C.B. Macpherson, The Real World of Democracy (Oxford, 1966); M.J. Crozier, S.P. Huntingtion and J. Watenula, The Crisis of Democracy (New York, New York University Press, 1975).

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine