U amandmanu II Ustava Bosne i Hercegovine stoji da bi ona kao država, pored socijalne i pravne odrednice trebala biti i demokratska država. I to država u kojoj suverenitet pripada narodima i građanima koji svoja prava mogu ostvariti putem svojih slobodno izabranih predstavnika. Da li je to baš tako najbolje znaju i osjećaju oni koji u njoj žive. Oni su to već dokazali na neposrednim izborima kada su demokratiju i osvojili referendumom 1992.godine. Koliko sada izabrani predstavnici zastupaju njihove interese i stavove drugo je pitanje. Šta u slučaju da većina njih (glasača) sada se ne slaže sa sadržajem usvojenih zakona? Kako pomiriti krajnosti od vitalnog nacionalnog interesa, a da se ne ugrozi ravnopravnost u procesu  odlučivanja. Sve su to pitanja kao i niz drugih koji se tiču i dotiču demokratije i demokratskih procesa. Jedan od ključnih stubova na kojima se ona i gradi u društvima u kojima se poštuju građanska prava i temeljne slobode jesu mediji koji, zapravo, trebaju da nas podsjećaju na našu zajedničku odgovornost. Uostalom, to je bio i  povod ovome tekstu, koji je potaknut obilježavanjem Svjetskog dana  slobode medija (3. maj) i time potrebe zaštite demokratije. Bez toga, bez naše svjesnosti i aktivnosti  na tom planu ne bismo mogli ni govoriti, a ni pisati o njoj.

Modificiranje demokratije

Birajući, dakle, one koji će ih predstavljati i braniti njihova prava u vlasti, glasači na izborima su se uglavnom rukovodili interesima naroda ili građana kao cjeline, a ne samo svog parcijalnog interesa. Međutim, demokratija podrazumijeva i proces u kome postoji način da ukoliko bude greški u sprovođenju, a što naknadno se uoči, oni koji nisu zadovoljni svojim predstavnicima - mogu ih i povući ili zamijeniti novim. Radi se o pravnim mehanizmima s kojima se praktički kontrolira rad predstavnika na vlasti. Ako to pak nije moguće, onda ne možemo reći ni da je postignuta demokratija, jer izabrani predstavnici u tom slučaju zastupaju  samo svoje interese ili interese političkih stranki kojima pripadaju. Za takvo društvo onda ni ne možemo reći da je demokratsko. K tome, otežavajuća je  okolnost složenost našeg državnog uređenja u kome se sve odluke u institucijama BiH  donose na temelju konsenzusa koji, u današnjoj konstelaciji događanja, nije ništa drugo do pokriće da se ništa ne radi. Oni koji su na vlasti tj. političke elite tako i dalje odlučuju, a ne oni koji su ih ustvari izabrali. Jedni odlučuju, dok drugi slušaju. Situacija bi trebala biti obrnuta. Naime, demokratija u svom izvornom značenju sastavljena od (grčke)riječi -demos - narod i (latinske) kratein- vladati, zajedno predstavlja vladavinu naroda. S vremenom se ovo značenje, dakako, mijenjalo i modificiralo u određene sisteme vlasti.

U svakom od tih sistema, osnovno  načelo demokratije bilo je da se pojedincu pruži individualna sloboda koja je takve naravi da on može raditi šta mu je volja. Svako ima pravo glasa i pravo učešća u političkim procesima, a to se ogleda u „poštivanju dostojanstva individualne ličnosti.“ Pojedinac već, s druge strane, ima obavezu i dužan je pridonositi demokratskom društvu onoliko koliko može. Nit vodilja je  princip  – udovoljiti svima. Filozofija demokratije tako se svodi na filozofiju individualizma, gdje udovoljavanje sebi isključuje udovoljavanje onom drugome. Isključivost u tom pogledu, opet, nije preporučljiva bilo kome, pa i ni  političkom odlučivanju.

U odnosu na njeno izvorno značenje, istakli smo, demokratija se tokom svog procesa i promjena vlasti i sama mijenjala i poprimala željene oblike. Na njih je svojevremeno još u antičkoj Grčkoj ukazao filozof Sokrat, a što danas često kola na društvenim mrežama. „Demokratija će platiti zato što će pokušati da odgovori svima. Siromasi će htjeti imetak bogatih. Demokratija će im to dati. Mladi će htjeti da budu uvažavani kao stari, žene će htjeti da budu kao muškarci, stranci će htjeti prava starosjedilaca. Demokratija će im to dati! Lopovi i prevaranti će htjeti važne državne funkcije, a demokratija će im to dati,“ istakao je Sokrat predviđajući njenu ulogu u ovom postmodernom dobu.

Slabosti demokratije

Da ove riječi imaju smisla i da danas nailaze na plodno tlo, te da iza demokratije se kriju mnoge sitne šićardžije ne treba odviše govoriti. Šićardžijama, razumljivo je, demokratija tek služi za ostvarenje njihovih potreba. I to ne samo da  bi stekli kakvu materijalnu dobit, nego i da stečeno kao njihovo sad „privatno vlasništvo“ država im  bude jamac. Da demokratija služi kao paravan svjedoče nam brojni kriminalci i zločinci koji se postavljaju na značajne funkcije u državnom Parlamentu. Kako  drugačije shvatiti to da se u narodnim skupštinama može izabrati deklarirani radikal Šešelj i drugi 'šešelji', fašisti i desničari. Zar takvi mogu predstavljati i zastupati sve narode i građane u bilo kojoj državi? Ni političke stranke koje zastupaju samo interese jedne strane ili jednog naroda to ne mogu. Radi se o principijelnim slabostima demokratije koja se najbolje može ojačati  kvalitetnim Ustavom i zakonima. Jedino vladavina prava i sudova u demokratiji može pomoći narodu da upravlja onima na vlasti, koje su doduše oni izabrali. Paradoksalno je da u takvim uslovima demokratije narod ne učestvuje u zakonodavnoj vlasti. Kod nas u BiH, očito je vlast upravlja pozivajući se na demokratske principe čime se postavlja iznad zakona, ali i iznad ljudi. Za takvu demokratiju možemo reći da je ograničena i elitistička. Ona time doprinosi samo jačanju jednog sloja društva i slabljenju, odnosno siromašenju drugoga. To se u demokratskom društvu primjećuje i u tome što se radničkoj klasi uskraćuju njihova prava od kojih i ono na samoorganiziranje u privatnim firmama. Među tim slabostima demokratije, zasigurno, spadaju i zagovaranje glasanja zakona koji je nepravedan, nametanje mišljenja kao jedino valjanog a bez poštivanja drugačijeg, poticanje vladavine većine, zagovaranje sekularizma i slično. Sve to nam govori da je demokratija izgubila na svom značenju i da više nije u rukama naroda i građana ili nije bar u tolikoj mjeri u kojoj bi trebala biti. Nažalost, njome vladaju moćnici koji su sebi uzeli za pravo da odlučuju o njima i za njih. Međutim, „Duh demokratije ne može se nametati  izvana. On mora izrasti iz unutrašnjosti naroda,“ ukazuje Mahatma Gandhi. Demokratija ne može biti privilegija za jedne niti smije biti instrument vladavine jednih nad drugima. Kakva bi to vlast bila koja ne brani sve svoje građane, ne zastupa njihova prava, otima više nego što daje, ili ubija. Zar se takva država koja prijeti atomskom bombom, dok tenkovima i bagerima otima zemlju i kuće na Bliskom istoku može nazvati demokratskom? Demokratskim društvima u osnovi ne trebaju ni mediji kako bi kontrolirali vlast, jer je to nedemokratski čin. Ovo tim prije, što samo oni mediji koji su objektivni i profesionalni, a kroz angažman novinara mogu djelovati i biti tumači društvene stvarnosti. Nisu li danas mnogi sudovi u rukama moćnika koji donose presude i time obesmišljavaju institucije i  degradiraju osnovna ljudska prava. Niz je takvih prilika i situacija koji pokazuju da su demokratiji ruke vezane, a nesigurnost i strah u društvu to dokazuju na svakome koraku. Demokratija, dakle, nije savršen način političkog odlučivanja. Želje su jedno a mogućnosti su drugo, rekli bismo. „Demokratija je narodna vlast, a ne izražavanje u ime naroda“  ističe  Muamer el Katafi.

S obzirom na njenu 'defektnost', instrumentalizaciju i korištenje u svoje svrhe,  ona i ne može biti rješenje koje će moći odgovarati svima. Slijepo slijeđenje, nijemo dizanje ruku i klimanje glavom neće garantirati mir i slobodu u društvu. Istinska demokratija je tek ona koja omogućava  načine  vođenja vlasti u interesu svih građana. Ona nužno podrazumijeva Božije zakone. Kur'an nije odredio oblik vlasti, nego je preporučio da se ona organizira u skladu s propisima islama i u sklopu dogovora. Daleko je primjerenije dogavarati se i ono što se dogovori sprovesti u djelo, negoli demokratska načela staviti iznad Božije volje.