Najava ovog događaja izazvala je žestoke reakcije u bosansko-hercegovačkoj javnosti zbog historijskih činjenica o zločinima koje je počinila ustaška vlast NDH u Bosni i Hercegovini tokom Drugog svjetskog rata. Jednu od najboljih ocjena ove kontroverze dao je profesor historije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Ivo Goldstein. Prema njegovom mišljenju “nema načina i argumenata da se relativizira zločinački karakter pokreta koji su bili na strani fašista.”
Čuvanje i rušenje “granice na Drini”
Upravo ćemo se u ovom tekstu oslanjati na teze uvaženog profesora Goldsteina koji je autor brojnih naučnih i stručnih knjiga o Bleiburgu i Jasenovcu, a u kojima objašnjava kako su događaji iz 1945. godine puno kompleksniji i kompliciraniji nego što bi to današnji organizatori komemoracija na Bleiburgu, u Zagrebu i u Sarajevu željeli. Ovim našim prikazom jednog od mnogobrojnih tekstova koji naučno tretiraju tematiku zločinačke NDH, želimo da ukažemo kako je učestalo retoričko pozivanje svih strana u današnjoj debati kako “umjesto političara o historijskim događajima stručne ocjene i analize trebaju dati historičari”, zapravo samo alat u jednom svjesnom političkom sklizavanju u historijski revizionizam u koji se nažalost uključuju i vjerske instance. Ovdje se, dakle, oslanjamo se na Goldsteinov rad „Granica na Drini – značenje i razvoj jednog mitologema“ koji je objavljen u Zborniku radova Historijski mitovi na balkanu (Institut za istoriju u Sarajevu, 2003, str. 109-139), a koji je nastao kao rezultat trodnevne međunarodne konferencije održane od 7. do 9. novembra, 2002. godine u organizaciji Instituta za istoriju u Sarajevu.
Zbog ponovnog aktualiziranja zločinačkog naslijeđa ustaške vladavine u Bosni i Hercegovini, a posebno zbog razumijevanja porijekla i razvoja ideja o inkorporiranju bošnjačko-muslimanskog naroda u stvaranje i funkcioniranje Nezavisne Države Hrvatske držimo da je važno ispitati odakle i zašto te ideje dolaze, te kako je razvijan hrvatski ustaški mit o „granici na Drini“, koju prema njenim zagovornicima treba čuvati naspram isto tako opasnog četničkog mita o „granici na Drini“, koju treba srušiti. Zanimljivo je da je historijsko iskustvo pokazalo da se u obje ove mitomanije državni subjektivitet i opstojnost Bosne i Hercegovine poništavao, a njen bošnjački narod ili genocidno istrjebljivan ili pak upregnut u saučesništvo u genocidnom fašističkom projektu NDH koja je poražena zajedno sa nacističkom Njemačkom u Drugom svjetskom ratu. Ovaj tekst, dakle, ima za cilj da podsjeti svakog čitaoca na ono što su ustaški zločinački ideolozi planirali sa Bosnom i Bošnjacima.
U spomenutom tekstu autor Ivo Goldstein razmatra historijski nastanak i razvoj mitologema o "granici na Drini", tretirajući značenje i razvoj mitologema (pojma, odnosno misaone konstrukcije koja je stvorena ili služi održavanju mita) o njoj, a polazi od teza da je tokom povijesti postojala "granica na Drini". Iako se ovaj mitologem doima star i seže do vremena Rimskog carstva, protežući se kasnije sve do Osmanske vladavine Balkanom, u formi u kojoj je zanimljiv za njegovo korištenje u okvirima fašističke ideologije NDH, on se začinje u 19. stoljeću, a svoje obličje i svojevrsnu realizaciju počinje zadobivati od 20-tih godina 20. stoljeća pa sve do kraja Drugog svjetskog rata kada zajedno sa poraženim ustašama i mit o „granici na Drini“ odlazi u svojevrsnu imigraciju.
Jasna granica hrvatstva od srpstva
Za kreiranje mita o „granici na Drini“, prema profesoru Goldsteinu, ponajviše su zaslužni pravaški elementi u hrvatskoj, a da bi se on stvorio razvijana je hrvatska nacionalno-integracijska ideologija (Ante Starčević, 1823-1869) u kojoj se zamijenjuje antagonistički stav prema bh. muslimanima s tezom da su oni ustvari "cvijet hrvatskog naroda." Ti stavovi će u narednim decenijama biti sve izraženiji sa željom da se bosanskohercegovački muslimani integriraju u hrvatski nacionalni korpus. Starčevićeva osnovna ideja je bila da se treba stvoriti samostalna hrvatska država izvan okvira Habsburške Monarhije. Naime, "granica na Drini" postala je 1878. godine austro-ugarskim zauzimanjem Bosne i Hercegovine stvarna granica između Austro-Ugarske Monarhije i Kraljevine Srbije. Prve ideje da je "granica na Drini" svojevrsni mitologem, izrasle u krugovima Čiste stranke prava, jedne od struja iz Stranke prava nakon smrti Starčevića. Protežirali su je tzv. „Frankovci“ koji su dobili ime po svome vođi Josipu Franku (1844-1911) i njihovo je državnopravno shvaćanje nacionalnih problema negiralo opstojnost bilo kojeg drugog naroda na teritoriji Hrvatske i Slavonije, te BiH, osim hrvatskog, pa su negirali i srpstvo na tom prostoru. Počeci ove prekretničke politike, prema Goldsteinu, u odnosu na "izvorno pravaštvo datiraju još iz 1890. godine, a glavna teza je da austro-ugarska vlast u BiH vlada oslonom na Hrvate protiv Srba, što je Starčević osuđivao. Iako je realna politička snaga frankovaca bila mala, protusrpski sentiment snažno dobija zamah, a "granica na Drini" postaje po shvaćanju Frankovaca "jasna granica hrvatstva od srpstva".
S druge strane, razvija se srpska i jugoslovenska mitologija vezana za granicu na Drini. U prvoj fazi Prvog svjetskog rata 1914. odvijala se bitka na Drini i promoviralo se da se Austro-Ugarska bojala da će srpska vojska krenuti na Budimpeštu. Bitka je završila srpskim porazom i povlačenjem, da bi Kolubarskom bitkom iste godine austro-ugarska vojska bila posve izbačena iz Srbije. "Marš na Drinu" koji je pobjednički izvela srpska vojska u završnoj fazi operacije postao je simbol, a ova pjesma će desetljećima biti prisutna i raspaljivati srpski nacionalizam. Očigledno je da se na srpskoj strani mitologije "granica na Drini" percipira kao prepreka koju treba savladati kako bi se uspostavilo jedinstvo srpskog nacionalnog korpusa, sa također očiglednim pretenzijama na Bosnu, što i danas biva vrlo prisutno u javnom diskursu.
Jedan dio hrvatskih političara negativno se izjasnio o stvaranju Jugoslavije 1918. i emigrirao. Pod vođstvom Ive Franka, Josipovog sina, stovren je Hrvatski komitet u čijem se krugu stvara uvjerenje da je bilo kakva Jugoslavija nemoguća odnosno loš državno-pravni okvir za hrvatski narod. Među najpoznatijim zagovornicima takvih ideja u zemlji bio je Milan Šufflay koji je zbog ovog opozicionog djelovanja progonjen od strane jugoslovenskog režima i suđen 1921. godine.
Rodonačelnik ideje Šufflay
Milan Šufflay (1879-1931) je, kako navodi profesor Goldstein, svoj govor i misli sa suđenja izrazio u zbirci eseja i članaka Hrvatska u svjetlu svjetske historije i politike. Ovaj govor je suština mitologema "granice na Drini" koji će se kasnije razvijati, korigirati, napuštati, te u konačnici biti transformiran shodno novim historijskim i političkim okolnostima i kod Srba i kod Hrvata. „Šufflay je bio historičar po struci, lucidna osoba, istaknuti albanolog, jedan od utemeljitelja albanistike u svjetskim razmjerama. Aktivan je bio u politici kao pripadnik Hrvatske stranke prava. Žestoko se opirao jugoslovenskom kraljevskom režimu. Godine 1921. režim ga je optužio da u dogovoru sa Hrvatskim komitetom radi na razgradnji tadađnje Kraljevine SHS, pri čemu je osuđen na tri i pol godine dana zatvora, ali je pušten nakon odsluženja više od polovice kazne. Ubili su ga agenti jugoslovenske policije na ulici u Zagrebu, u februaru, 1931. godine,“ ističe profesor Goldstein.
Šufflay je govorio o "sudbonosnosti granične linije na Drini na kojoj je puklo silno Rimsko carstvo na dva dijela… koja je bila duhovna i kulturna granica… Hrvatski narod prošao je kroz rimsko-zapadnu retortu (destilaciju) dok je srpski kroz bizantsko-tursku. Stoga je psiha obiju naroda u biti različita, iako su jezici slični. Unificiranje tih naroda značilo bi niveliranje i ekrasiranje. Ovdje centralizirati to je jednako kao učiniti iz Hrvatske pokusnog kunića za vivisektorske eksperimente. Moja teza je da hrvatski narod, kao građanin velikog imperija zapadne civilizacije imade pravo da uzdigne svoj glas protiv svakog tlačenja… Tko poznaje povijest, taj znade, da jugoslovenska ideja nema nikakve dinamike. Ona nije ništa prema moćnoj hrvatskoj ideji… Meni kao filozofu i slobodoumnom Hrvatu osobno je svejedno sjedio ja u malim uzama Sudbenoga stola ili koje druge kaznionice ili pak da, izašavši na tobožnju slobodu, dođem u veliku tamnicu, u kojoj – hvala Bogu tek privremeno! – čami hrvatski narod!" (Šufflay, Hrvatska u svjetlu svjetske historije i politike, Zagreb, 1928. 58.)
Ove ideje Šufflaya će se kasnije razvijati u okvirima desničarskih krugova. Ante Pavelić je ove teze čuo na suđenju Šufflay 1921. jer je u tom procesu zastupao neke od optuženih, te će u kasnijem svom političkom djelovanju zastupati "da Hrvatska nakon 1918. nije konzumirala pravo na samoopredjeljenje" ali i da "hrvatska nacija kao dio velikog carstva zapadne civilizacije ima pravo protiv bilo kakvog potlačivanja podići glas i ako ne ide rdugačije na način occidentem appello (žalba Zapadu).
Sada se "granica na Drini" sve više počinje gledati kao granica civilizacija, bez obzira što ta teza ima niz nelogičnosti i proturječnosti, čak se jedan vidan lapsus zapaža i kod autora Goldsteina. Naime, govoreći o slabašnosti argumenata o Drini kao granici civilizacija Goldstein argumentira: "… ako je Drina granica između Istoka i Zapada, odnosno, pravoslavlja i katoličnastva, kako bi se mogla i morala definirati snažna prisutnost islama zapadno od Drine? Ne bi li islam, odnosno u širem smislu islamska civilizacija po zdravoj logici stvari, trebao pripadati Istoku?" Dakako, ovdje se sada Goldsteinu može postaviti stotine pitanja, ali s današnje distance geopolitički gledano važnije je primjetiti da je muslimanski element i onda i sada bio objekat zloupotrebe hrvatske ekstremne desničarske ideologije, dakle, praktički bio nužan za balans snaga i teritorije naspram Srbije, bez obzira što je ta zamisao poništavala i Bošnjake kao narod i Bosnu i Hercegovinu kao državu.
Ideološki obrazac
No, ostavićemo se Goldsteinove sporne „zdrave logike stvari“ i okrenuti ideološkim polugama ovog obrasca gdje on dobro detektira da je "granica na Drini" zapravo „jedan ideološki obrazac koji je pokupio i izokrenuo neke Starčevićeve ideje, teze o Muslimanima kao "cvijetu hrvatskog naroda" kojima je pridodan antagonistični stav i mržnja prema Srbiji, pa i prema cjelokupnom srpskom nacionalnom korpusu, koji Starčević nije iskazivao.“
„Granica na Drini“ i sve ono što ona sa sobom nosi prijeloman su element u posve novom odnosu prema drugim južnoslovenskim narodima. Bez obzira na sve nelogičnosti i proturječnosti Šufflayeva ideja o "stoljetnoj granici na Drini" postala je mitologem mnogih koji su o tim problemima pisali, a posebno će ona zamah dobiti u krugovima nacionalnih ekskluzivista i proustaški nastrojenih intelektualaca.
Poseban zamah Šufflayevim idejama o "granici na Drinu" daje Nezavisna Država Hrvatska. Njegove zasluge su veličane, a 1942. je smatran "ideologom hrvatskog nacionalizma.“ Profesor Goldstein navodi izjavu koju je Ante Pavelić dao italijanskom novinaru 14. aprila, 1941. godine. „Prirodna granica dviju država – Hrvatske i Srbije – je na Drini i ostaje ista kao i ona koja je dijelila Istočnu imepriju od Zapadne imperije." – izjavio je Ante Pavelić, budući poglavnik NDH, dan prije ulaska u Zagreb.
Kult Drine i NDH
Granica novouspostavljene NDH utvrđena je 21/22. aprila, 1941. dogovorom ministra vanjsih poslova Reicha Joachima von Ribbentropa i Italije Galaezza Ciana u Beču kada je odlučeno da se BiH uključi u NDH, a da granica bude na Drini. Mile Budak će već 15. juna u Slavonskom Brodu pred 15 hiljada ljudi govoriti kako nekadašnja hrvatsko-bosanskohercegovačka granica više "nije međa", već je simbilična granica koju je Poglavnik uz pomoć Furera i Duccea… postavio na Drini: "Stražu na Drini od sada može držati samo Bošnjak, bio musliman, bio katolik… Nema više Turske s one strane. Tu je najčišća hrvatska krv. S ove strane nema više kaura, to je isto tako najčišća hrvatska krv. Treba složnog razumijevanja, treba složnog rada i neizmjerne političke vjere u katolika i muslimana." Čak se i u hrvatskoj himni Lijepa naša mijenja stih: "Teci Savo, Dravo teci, nit ti Dunav silu gubi," u "Dravo, Savo, Drino teci, nit ti, Dunav silu gubi." – navodi profesor Goldstein.
NDH je imala problem uspostave kontrole od Sarajeva do Drine nad teritorijem istočne Bosne, pa se kontrola poriječja Drine postavlja kao preduvjet opstanka države. U aprilu 1942. godine dešava se akcija Crne legije pod zapovjedništvom Jure Francetića uz podršku njemačkih i italijanskih snaga (3. neprijateljska ofanziva). U toj akciji Francetić je dobio epitet nacionalnog junaka, a u njoj je pobijeno oko 3 hiljade Srba, uglavnom civila, žena i djece. Prema profeosru Goldsteinu, cijelim tokom rata NDH snažno promovira kontroliranje granice na Drini: „Tadašnji ministar vanjskih poslova NDH Mladen Lorković nakon posjete 1940. godine čitavu je BiH proglasio hrvatskom zemljom, a muslimane Hrvatima "islamske vjeroispovjesti". Kada se vratio u Zagreb održao je govor na radiju kojeg su prenijele i novine: "Evo nas na obali Drine… stisnusmo od srca desnicu starome vojniku Poglavnika, mladom ustaškom podpukovniku Francetiću, narodnom junaku istočne Bosne… obilazimo most na Zvorniku preko Drine… Nikada više ustaška straža neće odstupiti od Drine.“ Zanimljivo je da padom NDH mit o Drini ne nestaje, već se preseljava u ustašku emigraciju. Umjesto realne granice koja već jednom bila dosegnuta, koja je pala, sada mit o granici na Drini, ističe profesor Goldstein, postaje sredstvo kojim se potiču "nostalgija, ćežnja, otpor, konačno želja za osvetom."
Ustaška emigracija
U ovom pogledu je prema Goldsteinu bitan doprinos imao časopis Drina s podnaslovom "vojna revija", koju je pokrenuo Vjekoslav Maks Luburić (1914-1969) istaknuti ustaški emigrant, a za vrijeme rata "najozloglašeniji predstavnik ustaškog terora". Nakon povlačenja jedinica NDH i dešavanja na Bleiburgu Luburić se prebacio natrag u Jugoslaviju i djelovao u okolini Zagreba, na Bilogori, u Salvoniji sve do Fruške Gore, a potom se prebacio u Mađarsku pa u zapadnu Europu. Odselio se u Španiju gdje je jedno vrijeme surađivao sa bivšim poglavnikom Pavelićem, ali mu 1955. otkazuje poslušnost, te je isključen iz ustaškog pokreta. Osnovao je Društvo prijatelja Drine, a potom i emigrantsku organizaciju Hrvatski narodni otpor. Nastanio se u gradiću Cartagente, nekih četrdesetak kilometara južno od Valencije, gdje je otvorio štampariju i izdavao listove, te pisao neke od najznačajnijih priloga. Ubio ga je agent jugoslavenske službe sigurnosti.
Krajem šesdesetih u posljednjim godištima Drine (1963-1965) sve do posljednjeg 1968., prema profesoru Goldsteinu, vidljiv je pad tekstova o Bosni i Hercegovini, a granica na Drini se gotovo više i ne spominje. Autor zaključuje kako je to rezultat promjena kojima se i uredništvo Drine prilagođava: "Muslimanska nacija u BiH stječe samosvijest i svakim se popisom broj Muslimana značajno povećava. Rigidni nacionalni koncept o hrvatskom nacionalnom korpusu u kojem postoje dvije vjere i kojem je Drina prirodna granica više jednostavno u stvarnosti ne nalazi podlogu."
Jugoslavija i 1990-te – transformacija mita?
Profesor Goldstein dotaknuo i peiroda socijalističke Jugoslavije kada ustaški mit o Drini, stvoren u međuratnom periodu, razvijen u ratu, a ponajviše uzdignut poslije poraza NDH, dobija svoj pandan kroz mitologiziranje dvije rijeke u Bosni vezane za vojne bitke koje je predvodio Josip Broz Tito – Neretva i Sutjeska, a koje simboliziraju velike partizanske pobjede i epove promicane u masovnoj kulturi Jugoslavije. Goldstein ne izostavlja u kontekstu ove teme spomenuti i čuvenog jugoslovenskog pisca Ivu Andrića (1892-1975) dobitnika Nobelove nagrade upravo za roman "Na Drini ćuprija", te zapaža da je on tokom primanja ove nagrade u govoru na svečanoj dodjeli označio svoju "domovinu kao malu zemlju među svjetovima".
Granica na Drini se kao pojam ponovno afirmira u javnosti 1990-tih godina, ali u posve drugačijem kontekstu. Sada se ta propagacija vrši od strane baštinika desničarskog ustaškog pokreta, a u BiH se ta ideja transformirala u zagovaranje saveza Hrvata s Bošnjacima i borbu za cjelovitu BiH. Međutim, prema opservaciji Goldsteina, u hrvatskoj javnosti i među Hrvatima u BiH ona se sve manje čuje od 1991. godine kada Franjo Tuđman afirmira ideju o tome kako je Bosna i Hercegovina umjetna tvorevina koju valja podijeliti sa Srbijom, a većinske hrvatske krajeve pripojiti Hrvatskoj.
„Karizmatski nosioci ideje o integralnoj BiH i savezu sa Bošnjacima bili su Ludvig Pavlović, jedini preživjeli član bugojanske grupe iz 1972. godine, koji je 1991. godine pušten iz zatvora, te general tada stvorenih Hrvatskih obrambenih snaga HOS, Blaž Kraljević inače povratnik iz emigracije. Pavlović je u Hercegovini imao status mučenika za hrvatsku stvar, ubijen je u prvim danima rata u BiH snajperskim metkom u blizini Ljubuškog, a službeno je objašnjenje da su ga ubili Srbi. Kraljević je počeo organizirati odbranu Bosne i Hercegovine kada je počela agresija JNA i Karadžićevih Srba, primivši u svoje redove više tisuća Bošnjaka. Zajedno s pratiocima ubijen je u kolovozu 1992. godine u zasjedi HVO, a nikad nije razjašnjeno ko je izdao naredbu za njegovu likvidaciju. Bez obzira što je hrvatska politika ideju o integralnoj BiH i savezu s Bošnjacima odbacila, Drina kao mitologem i dalje živi u desničarskim krugovima, ali više u vidu nostalgije, ustašonostalgije, nemogućnosti da se iziđe iz okova jedne rigidne, posve nerealne politike, ili čemu drugom, teško je reći,“ navodi Goldstein. Prema njemu, od „granice na Drini“ u Hrvatskoj je u drugoj polovini devedesetih mnogo popularniji bio drugi mitologem o sukobu civilizacija koji je promovirala svjetski poznata knjiga Samuela Huntingtona Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka. „Huntington je spominjao hrvatsko-bošnjački sukob u Bosni i Hercegovini kao primjer sukoba civilizacija. Stoga su desničarski orijentirani krugovi u Hrvatskoj, uključujući i samog predsjednika Franju Tuđmana, spremno prihvatili Huntingtonovu tezu i podržavajući je, razvili 1997. u javnosti vrlo intenzivnu diskusiju,“ zaključuje profesor Goldstein u svom radu. Opći zaključak profesora Goldsteina je da se tema "granice na Drini" nakon 2000. godine u hrvatskoj javnosti više ne spominje, te da ona i dalje živi u krugovima radikalne hrvatske desnice.
S druge strane Goldstein nije tretirao hrvatsku politiku u BiH i način na koji se ona reflektira, kao ni post-ratne odnose u BiH. U ovome kontekstu veoma je zanimljiv fenomen desničarskog približavanja unutarbosanskih srpskih i hrvatskih politika. Kod Srba se promovira brisanje granice na Drini koja dijeli srpski narod, a ta se teza sve češće pojavljuje i u vjerskim i političkim krugovima u Srbiji (kao nadoknada za Kosovo), dok se kod Hrvata u Bosni, posebno u desničarskim politikama sve više spas od navodne bošnjačke dominacije vidi u savezništvu sa bosanskim Srbima. Goldstein gotovo da nije tretirao bošnjački odnos prema temi "granice na Drini" iako se ona pojavljuje i u narativu kod Bošnjaka, ali u smislu Drine kao svojevrsne grobnice Bošnjaka, zbog masovnih zločina uključujući i genocid koji su upravo bili direknti ili indirektni rezultati sukoba velikodržavnih mitomanija oko Drine, a koji se protežu od Drugog svjetskog rata.
Možda kao zaključak a i pouku o jednoj ciljanoj zloupotrebi muslimana u ovim mitomanijama – ali i pokušajima revizionizma koji nažalost i danas traže saveznike – kroz ovaj pregled rada profesora Goldsteina možemo uzeti jedno svjedočenje koje je o namjerama ustaške politike otkrio fratar Božidar Brale na jednoj konferenciji u Zenici u martu 1942. godine: “Mi puškom i nožem u ruci biološki istrjebljujemo Srbe, a uspjeli smo našam mudrom politikom da Srbi istrijebe Muslimane. Ostatak Muslimana mi ćemo sami likvidirati.” Navedene riječi i iz njih proizišla ocjena ustaškog pokreta nalaze se u “Pismu jugoslavenske muslimanske organizacije Panislamskom kongresu“ koji je 1951. godine održan u Karačiju. Pismo se nalazi u Arhivi Državne bezbjednosti MUP-a BiH.
I na samom kraju vratićemo se povodu ovog teksta. Naime, u debati i reakcijama javnosti na najavu održavanja mise za “žrtve” Bleiburga u Sarajevu, koja se u javnosti posebno intenzivirala upravo u danima kada cijela Europa obilježava Dan pobjede nad fašizmom, često su se od zagovornika, ali i protivnika održavanja ove komemoracije, čuli isprazni retorički pozivi da ocjenu o događanjima oko Bleiburga trebaju dati historičari, nezavisne komisije pa čak i sudovi. Iz ovog sažetog prikaza samo jednog od mnogobrojnih tekstova koji naučno tretiraju tematiku zločinačke NDH, njene ideologije i mitologije, te knjiga, svjedočanstva, monografija i studija, smatramo da se i načelno pozivanje svih strana na stručne ocjene i analize zloupotrebljava što izravno vodi jednom opasnom političkom sklizavanju u historijski revizionizam. Također, naglašavanje da se u Bleiburgu održava komemoracija nevinim žrtvama ponajviše osporava simbolika kojom je ona prožeta sa iziričitim fašističkim folklorom i obilježjima NDH. K tome, samo spomen obilježje na Bleiburškom polju jasno kazuje svojim natpisom da je podignuto “u čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci” sa vidno istaknutim grbom NDH. A kada je u pitanju Sarajevo i Bosna i Hercegovina upravo je jednu od najboljih ocjena ove kontroverze dao profesor Ivo Goldstein prema kojemu sve ovo vodi ka relativizaciji zločina što je generalno pogubno za kulturu sjećanja. “Ovo je pogotovo opasno za Bosnu i Hercegovinu, u čijem će se glavnom gradu održati komemoracija i misa za žrtve Bleiburga, pod pokroviteljstvom Sabora Hrvatske,” zaključio je profesor Goldstein 12. maja, 2020. godine, u svom intervjuu za AlJazeeru Balkans.
Ustaški časopis Drina
Profesor Ivo Goldstein iznosi zanimljive podatke o časopisu kojeg je u Španiji izdavao odbjegli ustaški zločinac Maks Luburić.
„U časopisu Drina još je 1951. pisalo da se izdaje "negdje u Europi", očito iz razloga sigurnosti, a najkasnije od 1961. kao mjesto izdavanja upisuje se Madrid. Luburić je sebe proglasio "generalom Drinjaninom" i tako se potpisivao u nekim člancima (a ponekad i kao bojnik Dizdar), iako na Drini nikada nije ratovao. Jednu od dvije kćeri nazvao je Drina (imao je i dva sina). Na naslovnici Drine iz 1954. godine iscrtana su dva vojnika u kanjonu rijeke, te se očigledno radi o Drini… Stranice njegova časopisa, uz kontinuiranu propagandu gotovo nimalo izmijenjene ustaške ideologije, i u pedesetima i u šezdesetima odišu militarizmom…Osim toga i sam Luburić, odnosno “General Drinjanin”, objašnjava svoju zaokupljenost Drinom: "Ne želim reći da druge hrvatske granice imaju manju važnost od granice na Drini i da bi ih mogli zanemariti, ali je sigurno da se bez te granice ne mogu osigurati ni druge, jer su svi naši susjedi i neprijatelji s onu stranu Drine saveznika protiv Hrvatske." Nekadašnji potpredsjednik vlade NDH Džafer-beg Kulenović u to vrijeme u emigraciji u Siriji također se javlja i ističe kako je od "davnina granica između Bosne i Srbije Drina… Nju se ne može lahko preplivati, jer ona ima jaku branu, a to je cijeli hrvatski narod koji je sviestan da braneći Drinu brani čitavu Hrvatsku." Najjasnije govori „general Drinjanin“: "Naše je ime naš program, a zovemo se 'Drina. Tu je cijeli naš program. Ni manje ni više. To je program za milenije i za sve Hrvate. Reklo se je, da gajimo kult Drine i mi se nismo branili. Zvali su nas fanaticima i nismo se uvrijedili. Optužili su nas, da smo za taj program ubijali i dali se ubijati i mi smo to priznali”. Potom čak i 1965. godine tvrdi da “se nismo odrekli i nikada se ne ćemo odreći onoga ustaštva, kojem, s kim i za koga je palo pola milijuna Hrvata”. ”Naše je ime naš program, a zovemo se ‘Drina’”, postao je moto u nekim brojevima Drine… Drina se spominje i u poetskim izrazima niske kvalitete, ali izraženih političkih poruka. Pjesma nazvana Ustaška koračnica objavljena u časopisu Drina 1954. godine glasi: "Ustaška se vojska diže, za slobodu vodit rat, dok ne stigne sve do Drine, nit će klonut, nit će stat." – navodi profesor Goldstein. (Ivo Goldstein, „Granica na Drini – razvoj i značenje mitologema“, u Historijski mitovi na Balkanu, Institut za istoriju, Sarajevo, str. 126-131)
