Nisam se dvoumio. Prihvatio sam da napišem kratak komentar za "Prepoprod". Nisam se pokajao. Ali jesam se predomislio. Shvatio sam da zlo nije moguće ni misliti ni domisliti. Niti je moguće zlo poreči, ali ni doreči. Ako nije u nama, zlo je oko nas. Ne možemo ga ni ignorirati ni negirati. Zlo moramo primijetiti. U oči mu pogledati. Moramo zlo imenovati. Nije ga bilo. Zlo je nastalo da prkosi dobru. Da dobro ne ostane na miru. Zato dobro mora ustati. Mora se pokrenuti. Dobro mora pobijediti zlo u nama i oko nas. O zlu koje nas muči u nama i oko nas moramo jasno i glasno progovoriti. Mi muslimani ovdje i sada u Bosni moramo biti jasni. Makar bili nizašto krivi. Makar ne mogli sve kazati što nam je na duši. Mi moramo biti nedvosmisleni. Moramo biti jednoglasni.

II

Žrtve i dželati

 Neko je ovo zlo mislio i smislio. I ubio se kako je smislio! (Kur'an, 74:18-20). Neko je rekao o tome što jest i što nije. Rekao je sve što zna i sve što ne zna. Neko zna, a opet niko ne zna kako je nastalo. I zašto je nastalo zlo koje razara muslimanske države i društva od sjeverne Afrike do Srednjeg Istoka. Jedna po jedna država se urušava. Jedno po jedno društvo se razara. Jedna po jedna zajednica nestaje. Ruše se sela i gradovi. Ubijaju se djeca. Milijuni ljudi napuštaju svoje domove. Bježe od rata na istoku. Ali ne nalaze mir na zapadu. Oni su muslimani. Oni su istodobno žrtve i dželati. Svi osuđuju dželate, ali niko nema rješenje za žrtve. Dželat ima mnogo imena, ali niko ne zna koje mu je pravo. Svi se od dželata ograđuju, ali niko neće ili ne smije da ga razgradi. Opasnost je i za istok i za zapad. Jednako su u strahu i muslimani i kršćani. Na istoku i na zapadu. Muslimani su u strahu od straha šta će biti s njima na zapadu. A kršćani su u strahu od straha šta će biti s njima na istoku. Svi smo jednako u strahu i u Damasku i u Parizu, i u Bagdadu i u Briselu. I svi smo jednako u šoku od šoka koji nas stalno vraća na pitanja: Kako je to moguće? Zašto je to moguće? Otkud je to moguće? Od koga je to moguće? Ko su dželati? Odakle su? Ko ih je ustanovio? Ko ih je vojno osposobio? Ko ih hrani? Ko ih brani? Ko im oružje daje? Za koga rade? Čiji su dželati koji ubijaju muslimane na istoku? Koji ubijaju nevine ljude na zapadu? Koji prizivaju gnjev zapada – istoka protiv islama? Koji ruše države i društva? Koji dijele vjerske zajednice na istoku? Koji proizvode i upravljaju haosom na istoku i na zapadu? Ko su dželati nedodirljivi? Ko su dželati nevidljivi? Koji pod maskama nanose duševni bol muslimanima širom svijeta? Koji šire strah? Koji hoće da ubiju duh islama? I čast muslimana u svijetu?         

III

Prosjačko mišljenje

 Muslimani cijeloga svijeta su se u jedan glas oglasili da dželati nisu njihovi. Ne pripadaju ni njihovoj vjeri ni njihovoj kulturi ni civilizaciji. Oni su izrod. Oni su tuđi izum. Oni su prije svega zlo za islam i muslimane. Oni nisu nikakvi borci ni za islam ni za muslimane. Islam i muslimani su nevini od njih. Vjerovatno, nikad u povijesti muslimani se nisu više ispričavali kao što se danas ispričavaju. Cijelom svijetu. Nikad više se nisu pravdali za svoju vjeru. Nikad im nije više nedostajalo riječi da uvjere svijet da to što rade dželati na istoku i na zapadu nije islam. Ne nedostaje muslimanima riječi ni u Kur'anu ni u Hadisu. Muslimanima nedostaje riječi u njihovoj duši koja je umorna od optužbi za sve probleme svijeta. Muslimani su jednostavno zanijemili. Ostali su bez riječi osim riječi isprike. Muslimani su u stanju poniznog prosijaka, koji je, kao što je govorio Allama Muhammed Iqbal, "naslijedio imetak od bogatog oca" pa misli da mu je to dovoljno. No, "sve što se postigne bez osobnog napora dolazi kao milost". A milost se daje prosijaku. A prosijak je i onaj koji misli mišljenjem drugoga. Koji ne misli svojom glavom. Koji ne radi svojom rukom. Koji je ovisan o drugome. Koji je lijen i beskoristan. Koji troši, a ne proizvodi. Koji čeka da mu neko drugi čuva dom i domovinu. Koji čeka da ga neko drugi oslobodi od vlastitog grijeha. Koji čeka da ga neko drugi liječi od njegove bolesti.  

IV

Suočavanje sa vlastitom bolešću

 A to je najteže i najbolnije. Priznati vlastiti grijeh i suočiti se sa vlastitom bolešću. Muslimani već dugo odgađaju priznanje svog grijeha i izbjegavaju suočenje sa svojom bolešću. Kojeg grijeha i koje bolesti? Grijeh muslimana je intelektualna lijenost, a bolest muslimana je politička i ekonomska ovisnost, koja dolazi kao posljedica intelektualne lijenosti. Dakle, grijeh proizvodi bolest, a bolest održava grijeh. Sedam stoljeća muslimanski um je punio intelektualni hambar, poput sedam plodnih godina iz Jusufovog, alejhi-s-selam, kazivanja o sedam debelih krava. U tom hambaru svi su mogli naći poneki intelektualni dukat za sebe - i na istoku i na zapadu. Trošilo se nemilice to intelektualno muslimansko blago - i na istoku i na zapadu - zadnjih sedam stoljeća (sada smo u petnaestom stoljeću od Hidžre), ili zadnjih sedam gladnih godina za muslimane. Hambar je očito ispražnjen, osim dragocjenog sjemena, koje čeka da ga muslimani iznova posiju, ali i da zemlju pripreme za sjetvu. Hoće li zdravo intelektualno sjeme istruhnuti prije nego se muslimani dosjete da je uzrok njihove bolesti u izboru nezdravog sjemena, odnosno kukolja? A iz kukolja niče samo kukolj, koji ugrožava zdravo sjeme. Teško je priznati, ali valja nam to učiniti kad-tad. Ideja tekfīra, negacija drugog i drugačijeg, nije izum današnjih dželata- tekfirdžija. Ona je "kukolj" zakopan u zdravom sjemenu muslimanske misli, kojeg su iskopali današnji dželati. Kojeg nemilice siju na istoku i na zapadu. Ko je kriv što su se dželati-tekfirdžije dokopali tog kukolja, koji sada pušta svoje otrovne korijene u muslimanskim zemljama i proizvodi smrtonosne plodove? Ne mogu ovoga puta naglas reći sve što imam reći, ali mogu kazati da je nedopustivo da se i dan-danas na nekim muslimanskim univerzitetima promovira ideja o hereticima, koji su nepoželjni u muslimanskim zajednicama. Nije nepoznata činjenica da islam nije poznat po progonu heretika. Nije nikad pod okriljem islama ustanovljena nikakava inkvizicija za progon neistovjernika. Ali, u muslimanskim heresiografskim djelima postoji negacija neistomišljenika. To je, možda, dosada bila samo intelektualna zabava. Ali sada to više nije tako. To pitanje je sada pitanje života i smrti. I zato ulema ne smije da šuti. Ulema mora razdvojiti kukolj od zdravog sjemena islamske misli. Kako? Prije svega mora se napraviti revizija heresiografskih knjiga, koje se izučavaju na zvaničnim muslimanskim univerzitetima. Ne mogu se na zvaničnim muslimanskim univerzitetima proglašavati pojedinci i grupe hereticima, a onda očekivati da će to mladi studenti razumjeti kao zabavu. Dok se ne nauče licimjerstvu od starih, za mlade ljude je izgovorena riječ zakon. Posebno ako riječ dolazi od visokog autoriteta. Očito je da muslimani prolaze kroz velika i teška iskušenja širom svijeta. Možda im se posreći pa iz svega ovoga izađu jači i svjesniji svoje odgovornosti za svoju sudbinu.

V

Nevidljiva krv

 Danas cijeli svijet gleda u muslimane. I čeka šta će muslimani reći i šta će učiniti. Ali, i muslimani gledaju svijet na televiziji. I čekaju šta će svijet učiniti nakon Pariza. Cijeli svijet je u žalosti sa Parizom. Uključujući i muslimane, koji su u strahu od bijesa koji se širi svijetom protiv njih. Zbog dželata koji ubijaju i progone sve koji im stanu na putu. Izgleda kao da muslimani nemaju saveznika u svijetu. Nemaju nikoga ko razumije njihov bol i patnju. Niko ne vidi njihovu krv i suze. Jesu li, doista, muslimani usamljeni? Nisu! Muslimani se vraćaju sebi. Osjetio sam to na svom putu od Minstera u Njemačkoj do Mostaganema u Alžiru, na obali Sredozemnog mora. Osjetio sam na putu i miris Pariza. Koji se nije promijenio. Nije odustao od svog aerodromskog gostoprimstva.

VI

Glas bolje sutrašnjice

 U Minsteru sam slušao i govorio o Allami Muhammedu Iqbalu. Slušati govor o Allami Iqbalu je uvijek zadovoljstvo, pogotovo kad o njemu govori njegov unuk Velid Iqbal, koji nije pjesnik, ali jest pravnik kao što je bio i njegov djed. I elokventan je govornik, kao što je bio njegov djed. Velid je govorio o četiri životne faze svog djeda, Allame Iqbala: Sialkut 1877 - 1895; Lahor 1895 - 1905; Europa 1905-1908; te Lahor 1908 - 1938. godine. Poželio sam da je Iqbal danas s nama. Da nam kaže kako da razumijemo istok i zapad kao što je on razumio. Volio bih da je Iqbal s nama da nam kaže kako da priznamo svoj grijeh i suočimo se sa našom bolešću. Volio bih da je Iqbal s nama danas da nam kaže kako da se nosimo sa ljudima na Zapadu, koji ne znaju ništa o muslimanima. Osim ono što čiju ili čitaju u medijima o ISIL-u ili DAIŠ-u. Iqbal nije danas s nama, ali je zato s nama njegova misao, koja nas danas pokreće: "Ja nemam potreba za uho današnjice. Ja sam glas pjesnika sutrašnjice". (I have no need for the ear of To-day. I am the voice of the poet of To-morrow). Ima li snažnije poruke muslimanima danas od ove: - Budite glas bolje sutrašnjice!

Cijeli tekst u Preporodu od 1. decembra