Do univerzalizacije ovog prava došlo je tokom procesa univerzalizacije ideje ljudskih prava i sloboda i njenog kodifikovanja u odgovarajućim pravnim aktima. Pri tome je bilo posebno važno historijsko iskustvo Evrope, odnosno Zapada Na ovom području sloboda religije ili uvjerenja prešla je mukotrpni put od nametanja religije, trpljenja drugačijeg do konačne ideje slobode religije uz što je dodata još i sloboda ostalih vidova (nereligijskih) uvjerenja. U ovom tekstu nastojaćeno skicirati osnovne faze u  razvoju ove ideje i njene pravne zaštite.Naslov ovog teksta inspirisan je knjigom Pereza Zagorina „Kako je ideja religijske tolerancije došla na Zapad“ (How the Idea of Religious Toleration Came to the West, Princeton University Press, 2003).

Prva faza: religijska nesloboda

U najranijoj fazi historije Evrope kršćanske ere nalazimo ideju povezivanja političkog i religijskog autoriteta i nametanja jedne religije za službenu religiju države. To znači da su svi stanovnici države bili obavezni da slijede jedno religijsko učenje i da učestvuju u obredima te religije. To, opet, znači da je pojedinac bio neslobodan u pogledu izbora religije. Religija je data. Takodje, nije postojala sloboda za one koji bi slijedili drugu religiju osim one zvanične.

Ovakav sistem uspostavljen je u Rimskom Carstvu 394/395 godine, nakon što su imperatori Gracijan (375-383), na Zapadu, i Teodosije (379-394), na Istoku, proglasili kršćanstvo za jedinu ovlaštenu religiju u Carstvu. Ovom aktu prethodilo je priznanje kršćanstva 313 za ravnopravnu religiju s ostalim religijama u Carstvu od strane imperatora Konstantina. Na taj način, kršćanstvo je od progonjene religije (100-250 godine) postalo jedina službena religija. Historičar August Franzen napisao je da je na taj način „ono što je bilo crno postalo bijelo i obrnuto“.

Za kršćansku crkvu, koja je postala državna crkva, i za kršćanstno, koje je postalo državne religija, postavilo se pitanja odnosa prema „drugima“- drugačijem tumačenju kršćanstva od onoga koje je dala zvanična crkva ali i prema drugim religijama. Odgovori Crkve na ovo posljednje pitanje su se iskristalisali na pitanju donatizma- učenja i pokreta koji se javio u Sjevernoj Africi u 4. i 5. vijeku. Pred crkvene autoritete postavilo se pitanje da li se može upotrijebiti državna sila protiv ovih lica, koja su označena kao krivovjerna. Potvrdan odgovor na ovo pitanje dao je Augustin iz Hipona (354-430).  Augustin je zauzeo stav da politički autoriteti imaju Bogom dato pravo da silom skrše šizmu donatista pošto su politički autoriteti ovlašteni da suzbijaju lažne i zle religije.Ovaj odgovor će služiti kao osnova za primjenu svjetovne sile protiv heretika i samim tim za politiku nametanja odredjenog tumačenje religije. Sloboda  izbora, promjene i tumačenja religije nije priznata. Ovakvo shvatanje dominiralo je kroz najveći dio srednjeg vijeka u Evropi.

Jedna pod posljedica ovakvog pristupa pitanju religije bili su religijski ratovi u Evropi koji su bijesnili u periodu 1560-1715. U ovom periodu u Evropi je bilo samo 30 godina medjuvjerskog mira. Sve ostalo su bili religijski motivisano ratovi i progoni. Jedan pokušaj rješenja ovih sukoba bio je mir u Augsburgu 1555 koji je propisao:(1) svaki vladar ima pravo da odredi religiju svojih podanika i (2) podanici koji žele da sačuvaju svoju religiju imaju pravo da se isele na teritoriju svojih istovjernika. Ovo rješenje je samo pojačavalo sukobe. Jedan od takvih sukoba bio je „tridesetogodišnji rat“ (1618-1648), koji je završen Vestfalskim mirom 1648. Ovaj mir prihvata princip trpljenja (tolerancije) tri kršćanske denominacije-katoličke, protestantske i kalvinističke- na teritorijama država potpisnica. Manjinske religijske ezajednice sada mogu ostati na teritorijama pod vlašću vladara druge denominacije ali nemaju pravo javnog vršenja religije.

Druga faza: tolerancija

Ideja tolerancije pojavljuje se u Evropi u rano moderno doba i izvorno je imala značenje nekorištenja sile protiv oponenata, trpljenje drugačijeg vjerovanja i prakse. Ideja tolerancije se prvo javila oko pitanja da li se heretici unutar jedne religije treba da se progone a zatim kakav odnos treba imati prema pripadnicima drugih religija.

U prvo slučaju, dat je sada drugačiji odgovor od onoga koji se ticao donatista u 4. i 5. vijeku. Jedan od najranijih i najuticajnih autora koji se založio da se državna sila ne koristi protiv heretika već da se njima razgovara argumentima bio je francuski propovjednik i teolog Sebastian Castellio (1515-1563). On je tome napisao djelo „Da li heretici treba da budu progonjeni“ (1554), gdje je negativno odgovorio na pitanje u naslovu knjige i na taj način legalizovao pravo na herezu. Protestanstski teolozi su posebno insistirali na tezi da je hereza duhovna stvar. Na taj način su se borili na drugačije mišljenje unutar katoličkih zemalja i mogućnost svoga opstanka. Medjutim, kada su došli na vlast nerijetko su pravo na herezu odricali drugima.

Tolerancije se javila u dva vida: ograničena i univerzalna. Ograničena tolerancije je bila tolerisanje samo odredjenih denominicija unutar kršćanstva. Na primjer, Nantski edikt iz 1598 dao je toleranciju hugenotima u Francuskoj. Član 6 toga edikta je glasio: „Oni mogu živjeti slobodno, bez uznemiravanja, mučenja i prisiljavanja da djeluju u stvarima religije protiv njihove savjesti“. U ovom članu Nantskog edikata uočavamo dvije stvari: tadašnje shvaćanje tolerancije kao trpljenja drugog i prvi spomen termina „savjest“ u pravnom kontekstu. Ovaj termin je prije toga korišten uglavnom u teološkoj i filozofskoj literaturi.

Drugi vid tolerancije, univerzalna ili potpuna tolerancija, započeo je da se razvija u Holandiji. To je bila tolerancije svih tada prisutnih religija u ovoj zemlji (kršćanske denominacije i Jevreji). Pravno, ovaj tip tolerancije izražen je u čl.XIII Ustava Unije Utrechta iz 1579 koji glasi: „Svako lice ostaće slobodno u svojoj religiji i niko neće biti ispitivan ili progonjen zbog svoje religije“. Teorijsko obrazloženje univerzalne tolerancije dali su autori koji su živjeli i radili u Holandiji kao što je John Lock, koji je napisao čuveno „Pismo koje se tiče tolerancije“ (Letter Concerning Toleration), 1689.godine.

Tokom 17. i 18. vijeka veliki broj evropskih zemalja izdao je zakone o teleranciji, bilo ograničenoj bilo univerzalnoj. Suštinski, tolerancija je prvo data kršćanskim manjinskim zajednicama, zatim Jevrejima, zatim muslimanima (19. vijek) a nakon toga ostalim religijskim grupama kako su se pojavljivale na evropskom prostoru.

Uporedo s tim, mijenjao se i koncpet tolerancije. Ovaj termin u moderno doba počinje da znači ne samo trpljenje drugačijeg nego i poštovanje drugačijeg vjerovanja i prakse bez držanja da je to i ispravno (validacija).

Razvoj u Evropi je doveo ideju tolerancije, kako smo vidjeli, u vezu sa idejom savjesti. Savjest se shvaća kao sloboda pojedinca da ima stav o činjenicama i mišljenju bez obzira na stavove drugih. Pošto je ovaj koncept bio veoma važan za pitanje slobode tumačenja religije, to se oba pojma počinju uporedo koristiti u moderno doba (sloboda misli, savjesti i religije). Afirmaciji slobode misli i savjesti doprinijeli su takodje i svjetovni mislioci, koji će kasnije pored slobode religije uvesti i termin „sloboda uvjerenja“ da označi različite vrste nereligijskih stavova, mišljenja i pogleda na svijet.

Treća faza: sloboda religije

Ovaj koncept je razvijen u Sjevernoj Americi a zatim je internacionalizovan tokom 20. vijeka. Sam razvoj ove ideje u Americi bio je uzrokovan mdjudjelovanjem nekoliko faktora i tekao je u nekoliko faza. Američki puritanski useljenici iz 17. vijeka, koji su bili progonjeni u Evropi, prvo traže religisjke slobode za sebe. Oni žele da u Americi uspostave „kraljevstvo Božje“.Zato nekada ne bježe i od sistema državne religije u kolonijama u kojima čini većinu. Multivjerski karakter kolonija dovodi do potrebe da se ovo pitanje drugačije adresira. Američki useljenici su imali pred sobom evropski koncept ograničene ili univerzalne tolerancije ali se njihovi istaknuti mislioci opredjeluju za jedan novi koncept -sloboda religije (religious liberty).

Najpoznatiji protagonist ovakvog pristupa bio je Roger Williams (1603-1683), koji zahtijeva slobodu savjesti za sve  i prestanak državnog sankcionisanja religije. Svojim stavovima utiče na Johna Locka (1632-1704), koji će dalje biti glavni izvor inspiracije za Thomasa Jeffersona, autora ustavno-pravne formulacije američkog pristupa religiji (Amandaman I, 1791). Roger Williams svoje ideje o slobodi religije pretače u pravne akte kolonije Rhode Island. Ovaj konecpt prihvata i Zakon o pravima Virginije (Virginia Bill of Rights,1778), koji u čl.16 propisiuje: „ Religija ili dužnost koju dugujemo našem Tvorcu, i način na koji se ona praktikuje može biti vodjena samo razumom i uvjerenjem, ne silom i prinudom; te, prema tome, svi ljudi imaju jednako pravo na slobodno praktikovanje religije, prema nalozima savjesti, te je uzajamna dužnost svih da medjusobno praktikuju kršćansku strpljivost, ljubav i dobročinstvo“. U ovom aktu umjesto termina „tolerancija“ koristi se termin „slobodno vršenje religije prema nalogu savjesti“ (free exercise of religion, according to the dicatates of conscience).

Ova terminologija ulazi u Amandman I na Ustav SAD koji zabranjuje uspostavljanje državne religije u SAD i garantuje slobodno vršenje religije. Pošto je to prvi amandaman smatra se da je u SAD sloboda religije prva sloboda i da je filozofski i logički ispred ostalih prava i sloboda. S druge strane, u važnim dokuemntima o ljudskim pravima u Evropi sloboda religije neće biti na prvom mjestu. Vjerovatno je razlog tome što su ti dokumenti nastali više pod uticajem humanističkih mislilaca i snaga nego religijski inspirisanih pojedinaca i grupa. U Evropi će naglasak biti na slobodi savjesti. Njemački pravnik Georg Jellinek će 1895 napisati da je sloboda savjesti prva sloboda u modernom smislu riječi. Na kraju vidjeli smo kako se i sloboda svajesti javila i razvila u vezi slobode religije, ali je kasnije dobila samostalni razvojni put. Danas sloboda savjesti se garantuje ljudima svih vjera ili ubjedjenja .

Konačno uobličeno je sadržaj slobode religije tako da obuhvata:

1. Slobodu vjerovanja, koja obuhvata slobodu izbora i ostajanja u odredjenoj vjeri ili uvjerenju;
2. Slobodu iskazivnja religije putem učenja, vršenja, obreda i održavanja, privatno i javno, pojedinačno i kolektivno.

Prvo pravo je apsolutno i nikakva državna vlast ga ne može ograničiti. Drugo pravo je moguće ograničiti s tim da to ograničenje mora biti izvršeno zakonom, da je neophodno za demokratsko društvo i da je izvršeno radi zaštite javne sigurnosti, poretka, zdravlja, morala osnovnih sloboda i prava drugih lica.

Na ovaj način ideja slobode religije prošla je u Evropi, odnosno na Zapadu, put od prinude preko tolerancije do pune slobode.

Preporod, 2008.