Od lokalnih izbora je prošlo nešto više od dva mjeseca, ali diskusija o potvrđenim rezultatima glasanja još uvijek traje. Posebnu pažnju javnosti, pored Stoca, koji još uvijek čeka konačnu odluku o statusa izbora, zauzimaju politička gibanja u Srebrenici. Srebrenica je i 2012. godine bila 'pod lupom', kada je Ćamil Duraković pobijedio u utrci za mjesto prvog čovjeka ove istočnobosanske općine. Za razliku od 2012, kada su u Srebrenici i Vukosavlju izabrani kandidati iz bošnjačke povratničke zajednice, nakon ovogodišnjih izbora entitet Republika Srpska je ostao bez načelnika nesrpske nacionalnosti. Unatoč simboličnoj važnosti poraza u Srebrenici, povratničke zajednice nisu doživjele potpuni neuspjeh. Od Bosanskog Novog do Foče, u novom mandatu izabrano je 90 odbornika iz bošnjačke i hrvatske povratničke zajednice. No, koja je budućnost političkog učešća povratnika? Jesu li povratnici statistička greška ili treća politička snaga u RS.

Nedovoljno funkcionalna "Domovina"

Nakon pritiska organizacija civilnog društva i dugotrajnih pregovora, na izbore 2014. godine u RS-u su zajednički izašli Savez za bolju budućnost, Stranke demokratske akcije, Demokratska fronta, Hrvatska stranka prava i Stranka za BiH. Koalicija "Domovina" je osvojila 34.583 glasa ili 5,22%, čime je osigurala 5 mjesta u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Socijaldemokratska partija BiH je odlučila na izbore izaći samostalno, pa 12.471 glas nije bio dovoljan za prelazak izbornog praga. Jednostavno, u tom trenutku SDP nije mogao svome članstvu objasniti koaliranje sa SDA, a lični animoziteti između ključnih ljudi dvije opcije na lokalnom nivou dodatno su odmogli u (ne)dogovoru o zajedničkom nastupu. Uz sve to, koalicija je ostala bez relevantnih hrvatskih stranaka, koje su uzeli dio podrške (HDZ 1990 sa 3.698 i HDZ BiH sa 1.810 glasova), ali su ostale daleko ispod cenzusa.

Na izborima 2014. je zabilježen rast izlaznosti glasača putem pošte, realiziran kroz saradnju Islamske zajednice i tada operativnog "Prvog marta", ali i do pada izlaznosti u povratničkim zajednicama gdje je izostala organizirana mobilizacija preko još nedovoljno funkcionalne "Domovine". Međutim, zahvaljujući osiguranju zajedničkog nastupa, rezultati nisu izostali, premda su se problemi već tada mogli naslutiti.

U periodu procesa registracije za glasače iz inostranstva na ljeto 2016. godine, u julu su se u javnosti počele širiti najave o velikom povećanju registriranih. Optimizam je bio kratkog daha, jer su analize početkom septembra ukazale da se rast u velikom dijelu odnosio na glasače iz susjednih zemalja, a ne na tradicionalne baze bošnjačke izbjegličke zajednice Skandinavije, Beneluksa, Njemačke ili Sjedinjenih Američkih Država.

Ipak, zabilježeni su relativno dobri rezultati na redovnim biračkim mjestima (u zajednici), budući da liste za lokalne izbore, po logici stvari, mobiliziraju veći krug glasača u samim mjestima, a zbog većeg broja kandidata koji zarad interesa ličnog izbornog uspjeha, aktivno djeluju na povećanju izlaznosti. Ukoliko računate da se na lokalnim izborima kandidati bore za pojedinačni uspjeh u uslovno rečeno izjednačenoj utrci, s druge strane na Općim izborima sa šireg područja najčešće samo jedan kandidat, u pravilu - prvi na listi, ostvaruje rezultat, jasno možete zaključiti da motivacija funkcionira na drugačijim osnovama.

Tako su liste za skupštine opština širom RS, koje su okupljale stranke iz "Domovine" ili su iste pojedinačno nastupale, zajedno osvojile nešto manje od 35 hiljada glasova, što je rezultat gotovo identičan glasovima koalicije na izborima 2014. godine. Međutim, činjenica je da su u ovom rezultatu 2016. glasovi putem pošte učestvovali sa manje od 6 hiljada važećih listića, što je daleko ispod onoga što se nerijetko projicira kao 'odlučujuća uloga dijaspore u izbornom procesu'. Naprimjer, mobilizacija glasača u Posavini za hrvatske političke stranke, dala je približno pet hiljada glasova putem pošte, a jasno je da je riječ o znatnoj manjoj bazi iz koje je registracija vršena.

U rubrici 'spornih pitanja' oko ovih izbora pojavljuje se još nekoliko tačaka koje do kraja nisu razjašnjene javnosti, a koje su se nerijetko koristile u prebacivanju odgovornosti. Naprimjer, premda su izmjene Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH često spominjane kao razlog manjka glasača, činjenica je da su prijave prebivališta kao alat mobilizacije, u brojevima koji bi bili presudni za izbore i 2012. jedino bili relevantni za Srebrenicu, a ne za druge općine u RS. Također, i tada su službenici Policijske stanice u Srebrenici postupali po procedurama koje su tek izmjenama propisa legalizirane. Jasno, poskupljenje procesa prijave prebivališta svakako je zatvorilo vrata programu masovne registracije povratnika i raseljenih lica na ovim izborima, pa su suštinski - ove izmjene samo umirile neosnovani strah Vlade RS da će se scenariji iz Srebrenice 2012. multiplicirati širom RS.

Cijeli tekstu u Preporodu od 15. decembra