Evo samo nekih od tih važnih pitanja: Da li su Svijet Islama i Zapad ušli u period smrtonosnog sukoba civilizacija ili nisu? Da li su islam (kao vjera) i Svijet Islama (kao, istina, diversitivna politička stvarnost) kompatibilni sa zapadnjačkim konceptom demokracije i ljudskih prava? Hoće li religijski fundamentalizam zaustaviti razvoj savremenih društava u Svijetu Islama? Hoće li Islam prevladati u zapadnjačkim društvima u kojima decenijama živi nekoliko muslimanskih generacija i u koja se danas useljava enormni broj imigranata muslimana? Hoće li Evropa postati 'Eurabia' ili će se muslimani asimilrati u njoj? Koji će muslimanski mislioci i pokreti biti najutjecajniji u skorijoj budućnosti? Itd.

Zašto Islam nije imao svoju reformaciju

U svome predgovoru za ovu knjigu, Karen Armstrong, također korektan pisac o islamu i religiji općenito, drugi „Ebu Talib“ islama i muslimana na Zapadu u naše vrijeme, naročito poslije Jedanaestog septembra, ističe važnost ove knjige „ne samo zbog toga –kaže Karen- što je muslimanska religija naširoko nepoznata kako u Evropi, tako i u Americi, nego i zbog toga što se islam ne želi sagledati u nekom povoljnijem svjetlu“ u ovoj hemisferi. Osnovno pitanje koje se – prema ovoj autorici- postavlja na Zapadu u vezi sa Islamom jeste: Zašto Islam nije imao reformaciju? pa bi, prema raširenome mišljenju kod zapadnjaka, da ju je imao kao što je taj proces imao svijet Zapada /zapadnoga kršćanstva sa reformatorskim pokretom Martina Luthera (1483.-1556.) i Johna Calvina (1509.-1564.), Svijet Islama bio kompatibilan sa zapadnoevropskim konceptom demokracije. I tu dolazimo do ključne ideološke tačke zbog koje zapadnjaci, sve i kad bi htjeli, ne mogu ispravno razumjeti islam i njegovo društvo i politiku: riječ je o apsolutizaciji zapadnoevropske demokracije (bez obzira što je ovaj ideološko-politički konstrukt opskuran čak i u teoriji, da ne govorimo o praksi) ili o pogledu na Islam iz europocentrične perspektive prema kojoj je, što bi Karen Armstrong rekla, „naša zapadnjačka kultura inherentno superiornija i po svojoj prirodi progresivna“. Karen Armstrong svraća pozornost zapadnjačkog čitateljstva na činjenicu da su muslimani i kršćani sljednici jedne te iste agende u kojoj su, povratkom u prošlost, kritički prilazeći tradiciji, pokušavali da dođu do „čistog“ islama ili „čistoga“ kršćanstva. Mnogo prije luterovsko-kalvinovske reformacije muslimani su imali više pokreta islaha (reforme) i tedždida (obnove), a najpoznatiji je onaj koga je vodio Ahmed ibn Tejmijje Dimeški (1263.-1328.), pokret koji je u isto vrijeme bio i reakcionaran i revolucionaran – kao i spomenuta reformacija unutar zapadnoga kršćanstva. Međutim, svi ti i takvi pokreti su prije bili produkt negoli uzročnik modernizacije, i svi su se odigravali- kao što se i danas odigravaju – u periodu snažnih kulturnih promjena i političkih previranja. Pa kakva će – u savremenim kulturnim promjenama i političkim potresima - naročito poslije dolaska na vlast 45. američkog predsjednika Donalda Trumpa koji je najavio nesmiljenu borbu protiv „radikalnog islama“ i novi globalni haos sa posljedicama koje bi mogle „zaprijetiti opstanku ljudske vrste“ (N. Chomsky) – biti budućnost islama, tj. razumijevanja i tumačenja islama i njegovog utjecaja na sadašnje i buduće političke procese i, istovremeno, koji će pokreti i mislioci biti dominantni u Svijetu Islama u decenijama koje su pred nama, pita se John L. Esposito.

Borba za prevlast sekularnih i vjerskih pokreta u Svijetu Islama

Tu budućnost moguće je predviđati samo ukoliko gotovo aksiomatski pretpostavimo neraskidivu međuzavisnost i međusobne utjecaje Zapada i Svijeta Islama. U Svijetu Islama za prevlast se bore sekularni i pokreti koji su više okrenuti vjeri, koji su raznovrsni po svojim ideološkim ishodištima i po svojim ciljevima, naročito po svome odnosu prema Zapadu i kršćanstvu općenito. Dok muslimanski demokrati, televangelisti, pa čak i sekularisti u kršćanima vide „ljude Knjige“ i saveznike u borbi protiv globalnog duhovnog pustošenja, zaborava Boga, apsolutizma Države i griješenja, a u džihadu isključivo odbrambeni rat, „islamski“ fundamentalisti u kršćanima vide križare / krstaše, a džihad shvataju kao totalni rat protiv njih i svih „nevjernika“. No Esposito, slijedeći svoju naučničku korektnost, ističe da i na Zapadu postoji čitav pokret islamofobije, antisemitizma i netolerancije; postoje i zapadnjački teroristi (koji se po pravilu ne nazivaju „kršćanskim“), postoje cionisti, kršćanski cionisti i televangelisti koji također vode sveti rat protiv islama i muslimana, koji u poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., vide Antikrista, svijet Evrope, pa i čitavog Zapada, vide kao „Kristandom“ u koga je muslimanskoj nozi zabranjeno kročiti, itd. Naravno, postoje i demokratski i ekumenski pokreti na Zapadu koji zagovaraju mir među religijama, novu zapadnjačku politiku prema Svijetu Islama, posebno prema Palestini, palestinskim Arapima, Jerusalemu i muslimanima općenito. Stoga Esposito u svojoj studiji daje riječ svim relevantnim liderima vjerske i političke misli u oba svijeta, a u isto vrijeme donosi svoje kritičke sudove u kojima doslovno brani Kur'an, Sunnet i cjelokupno zdanje Islama kako od zapadnjačkih, tako i od muslimanskih izvrtanja i zlonamjernih tumačenja. Za njega, kao i za K. Armstrong, Kur'an je „prijateljski naklonjen prema ženskom biću“, miru i dijalogu, posebno sa kršćanima i jevrejima, a islam je tokom svoje burne povijesti bio svjetska interferirajuća vjera i civilizacija sa nezaobilaznim naslijeđem uspostavljanja i širenja mira među vjerama, narodima i kulturama; muslimani su također žrtve „islamskog“ terorizma, ako ne i najveće njegove žrtve, a Zapad danas brutalno interveniše u svojim nekadašnjim, muslimanskim kolonijama gdje, navodno šireći demokraciju i boreći se protiv „islamskog“ terorizma, zapravo unosi haos, pokreće lokalne ratove i održava ih sa gotovo svakodnevnim potocima krvi. Galopirajuća islamofobija na Zapadu nekako dođe kao opravdanje za ovu politiku Zapada prema muslimanskim zemljama, posebno na Bliskom istoku. Sa istom snagom kojom se okomio na aktualne muslimanske militante i teroriste i rigidne tumače islamske poruke, Esposito se bavi i zapadnjačkim (američkim) kršćanskim i jevrejskim ideolozima, militantima i televangelistima netolerancije i mržnje prema islamu i muslimanima: Danielom Pipesom, Franklinom Grahamom, Jerryjem Falwellom, Rodom Parslijem, Bennyjem Hinnom, Patom Robertsonom... koji svakodnevno Amerikance zasipaju talasima mržnje prema hidžabu, Kur'anu, poslaniku Muhammedu, s.a.v.s. Franklin Graham, član Bušove administracije i Kongresa, koji je „prosvijetlio“ Georga W. Busha za njegovu misiju „uspostavljanja svjetskog poretka“, izjavljivao je: “Islam nas je napao... Bog Islama nije Bog u koga mi vjerujemo... Islam je zla i naopaka religija...“ Pat Robertson, dugo vremena lider Religious Right-a: “Muhammed je divljak, fanatik..., pljačkaš..., razbojnik..., ubica...“ Benny Hinn, istaknuti proizraelski televangelist, poslanika Muhammeda, s.a.v.s., kao i F. Graham, naziva „teroristom“ i u pogledu cionističko-palestinskog konflikta uzvikuje: “Ovo nije rat između Arapa i Jevreja; ovo je rat između Boga i đavola!“(165).    

Zapadnjačka dvostruka hipokrizija

Šta je sada starije: kršćanski fundamentalizam, cionizam, kršćanski cionizam, sekularni fundamentalizam, kao ideologije modernog Zapada, ili njegove državne administracije koje provode politiku svojih militantnih ideologa? Zagovornik dijaloga i koegzistencije, Esposito pod lupu kritike dovodi i zapadnjačke vlade koje, zagovarajući svoju politiku samoodređenja i apsolutizirane demokracije na svoj način, odbijaju da u Svijetu Islama vide i respektiraju bilo koga drugog osim svojih epigona koji papagajski ponavljaju mantru da je krizu muslimanskog svijeta moguće riješiti samo zapadnjačkim društvenim i političkim konceptima. U isto vrijeme, te vlade uspostavljaju svoje, satelitske vlade u muslimanskom svijetu i podržavaju „muslimanske“ diktatore koji na vlast dolaze uz pomoć tenkova i guše slobodu izražavanja, političkog organiziranja i demokratskog odlučivanja u civilnom društvu koga je tradicionalno oblikovao islam. Zapad, zapravo, po ko zna koji put ističe Esposito, ne želi da vidi vjerske pokrete u muslimanskom svijetu kao faktore odlučivanja u javnim poslovima! Tako je upravo Zapad ugušio islamski vox populi u Alžiru, Gazzi, Tunisu...(prošlog ljeta je to pokušao učiniti i u Turskoj!); dakle, radi se o potpunoj hipokriziji zapadnjačkih vlada koje muslimanskom čovječanstvu ne dopuštaju uvođenje čak ni vlastitih, tj. zapadnjačkih demokratskih standarda. Esposito pred sud kritičke javnosti iznosi činjenicu koju nekako svi previđamo, a ta je da i u mnogim evropskim zemljama (Velika Britanija, Norveška, Švedska, Njemačka) država i Crkva nisu odvojene, pa, prema tome, Zapad je dvostruko licemjeran naspram islama i muslimana kojima osporava čak i pomisao ujedinjenja (njihove) vjere i (njihove) države. Prevalirajući, dakle vjerski dio muslimanskog čovječanstva, ističe Esposito, mrzi i osuđuje terorizam svake vrste, ali taj dio u izrazitoj većini mrzi čak i Ameriku i općenito Zapad ne zbog njihova stila življenja, nego zbog njihove politike prema muslimanskim zemljama, ali i prema muslimanskom stilu življenja (nošenja hidžaba, burke, brade, raznih vrsta galabija i sl.). Esposito iznosi podatke Gallupovog svjetskog instituta iz perioda 2001.-2009. g. prema kojima zapadnjački stil življenja nije izvor mržnje muslimana prema Zapadu, no – uviđa ovaj autor – svaki Evropljanin i Amerikanac zna da Zapad u tom pogledu nije monolitan, ali nije monolitan ni muslimanski svijet. Muslimani imaju moć da naprave razliku čak i između zapadnjačkih vlada, dok sa većinom zapadnjaka to nije slučaj – iako je bjelodana činjenica da ne postoji neka jedinstvena muslimanska svjetska vlada, niti politika, pa čak ni stil življenja. Značajan segment muslimanskog čovječanstva ne samo da je daleko od antizapadnjačkog rasploženja, nego je zadivljen zapadnjačkom civilizacijom i njezinim vrijednostima. Ipak, veći dio muslimana u savremenom svijetu „vjeruje da njihova vjera i vrijednosti imaju suštinski značaj za njihov napredak“ (146). Ti muslimani – nastavlja Esposito – odbacuju nasilje, izolaciju i mržnju, a u Šeri'atu vide temelj svojih vrijednosti i izvor svoga zakonodavstva; oni čak vjeruju – i za to se neki njihovi „umjereni“ pokreti bore – da demokratske i vjerske vrijednosti mogu koegzistirati u njihovim vladama i zakonodavstvima. Na drugoj strani, militantni pokreti kao i dobar dio konzervativnih muslimana, čak i onih koji su miroljubivi, odbacuju demokraciju kao politički izum Zapada vjerujući da je ona nekompatibilna sa islamom i njegovom tradicijom. Oni smatraju – navodi Esposito – da je demokracija institucija kojoj je cilj da podijeli islamski Ummet pa su, prema tome, njezine vrijednosti kontradiktorne sa islamskim vrijednostima i istinska prijetnja po islamska društva.

Cijeli tekst u printanom izdanju od 1. februara