U izjavi o načelima za novo ustavno rješenje Bosne i Hercegovine, što su je 18.marta 1992. u Konaku prihvatili lideri tri nacionalne zajednice, predviđa se ustrojstvo države sa „tri sastavna dijela na osnovu nacionalnog principa“, što nije ništa drugo do prećutna podjela Bosne i Hercegovine i početak kraja njezine višestoljetne državnosti. Premda bosanskohercegovački Muslimani najmanje izražavaju negodovanje zbog narušavanja bosanskohercegovačkog državnog tkiva, što nije posljedica samo opredjeljenja da se izbjegnu krvoprolića nego, vjerojatno, i brzo raširene propagandne teze kako smo mi „najbolje prošli“, činjenica je da takvo ustrojstvo, dugoročno promatrano, najmanje odgovara upravo Muslimanima. „Muslimanski kanton“, iako bi okupljao najveći procenat Muslimana Bosne i Hercegovine, bio bi najmanje nacionalno homogen i sa vječito prisutnim težnjama nemuslimana, koje bi se širile iz ostalih kantona, za razbijanjem njegove cjelovitosti. U tom „kantonu“ Muslimani bi, s obzirom da ne postoji jasno formuliran i konzistentan muslimanski nacionalni program, i dalje preferirali građansku opciju što bi, u situaciji kada ostali stalno ističu težnje za stvaranjem nacionalne države, moglo biti vrlo opasno po samu povijesnu opstojnost ovog naroda. Svi bi nešto ostvarili od svojih nacionalnih težnji, dok bi Muslimani sve izgubili. Izgubili bi svoju jedinu domovinu Bosnu i Hercegovinu čiji su najdosljedniji branitelji tijekom čitave povijesti bili. Zbog toga su u velikoj zabludi oni koji vjeruju da u Muslimanima mogu imati saveznike u podjeli Bosne i Hercegovine iz prostog razloga što jedino u nedjeljivoj BiH Muslimani mogu do kraja afirmirati svoj nacionalni individualitet.
Tijekom čitave povjesti Muslimani su uvijek bili prirodni saveznici jedino onima čija je politička orijentacija bila usmjerena u pravcu očuvanja cjelovitosti Bosne i Hercegovine. Tako bi trebalo biti i danas. Nakon 1878. kada je BiH ušla u sastav Austro-Ugarske Monarhije, muslimanska politika u BiH je bila sklona suradnji sa bosanskohercegovačkim Srbima, jer su i jedni i drugi branili nominalni osmanski suverenitet nad BiH i zalagali se za njezinu autonomnost, premda iz različitih razloga i sa drukčijim ciljevima: Srbi su nastojali spriječiti uključenje BiH u Austro-Ugarsku pripremajući tlo za njezino uključenje u Srbiju. Na takvu politiku bosanskohercegovačke Srbe gurala je zvanična i nezvanična Srbija, koja je, i inače, presudno utjecala na muslimansko-srpske odnose u BiH. Iz Srbije je, isprva tiho i potajno, a koncem osamdesetih godina 19. stoljeća sve jače i otvorenije, propagirano srpstvo po bosni i Hercegovini. Poznati nacionalistički pjesnik Vladimir Stevan Kaćanski u jednoj pjesmi 1888. veli: „Steži opanke srpski vojniče./ Još nije vreme za odmor tvoj./Ono te Saraj i Mostar viče:/Oh đe si Srbine brate moj“, a u drugoj kliće: /Ta vreme je, Srbadijo,/Da se jadna inokosna / Spase naša tužna Bosna“). Takva srpska politika je poslije 1908. kada je Bosna i Hercegovina aneksijom i formalno ušla u sastav Austro-Ugarske, čime je eliminirana mogućnost njezina uključenja u Srbiju, dovela do razlaza s muslimanskom politikom, što je za posljedicu imalo stvaranje muslimansko-hrvatske parlamentarne koalicije 1911. godine. U osnovi ove koalicije, kao i ranije muslimansko-srpske suradnje, bila je autonomnost Bosne i Hercegovine.
Poslije 1918. politički predstavnici herceg-bosanskih Muslimana ulazili su u razne koalicije, i surađivali čas sa srpskom čas sa hrvatskom politikom, ali sve sa ciljem da se očuva cjelovitost i autonomnost Bosne i Hercegovine. Kada je 1929. prvi puta u svojoj povijesti BiH teritorijalno pocijepana muslimanska se politika definitivno okrenula suradnji sa Hrvatima. Ta će suradnja biti stabilna sve do 1939. kada je prilikom pokušaja rješavanja hrvatskog nacionalnog pitanja Bosna i Hercegovina još jednom teritorijalno razbijena, ali ovog puta uz aktivnu suradnju vođe hrvatskog nacionalnog pokreta dr. Vlatka Mačeka. Muslimani su tada bili nezadovoljni, ali mi smo se tada morali pokriti i sakriti. Time se objašnjava činjenica da su vođe Jugoslovenske muslimanske organizacije podržale osnutak NDH 1941. godine, koja je u cijelosti obuhvatala i teritorij Bosne i Hercegovine. Međutim, ni unutar ove državne tvorevine BiH nije očuvala svoju cjelovitost, nego je podijeljena u jedanaest župa, od kojih su četiri svoje sjedište imale izvan granica povijesne Bosne i Hercegovine. To će biti latentni izvor nesporazuma između Hrvata i Muslimana u NDH. Ta su neslaganja sredinom 1942. počela se sve jasnije manifestirati. Na sjednici jednog odbora Hrvatskog državnog sabora sredinom avgusta 1942. Ademaga Mešić govori o „snishodljivosti između Hrvata katolika i muslimana“, a sve je počelo, prema njegovoj ocjeni, „od nagodbe dr Mačeka sa Srbima“. Mešić veli da je pred sklapanje sporazuma 1939. posjetio Mačeka u Kupincu i tom prilikom mu rekao: „Gospodine predsjedniče! Tko cijepa Bosnu, taj cijepa i reže naše srce. To nećemo dozvoliti i mi smo protiv svakoga tko to hoće. Nemojte dozvoliti da se Bosna cijepa“. Skupa sa Mešićem u posjeti Mačeku bio je i Seadbeg Kulović koji je pitao Mačeka „Šta misli o Bosni“ na šta mu je ovaj odgovorio: „Ne mislim ništa, nego mislite vi muslimani. Vi mislite da ćemo mi Hrvati u Hrvatskoj radi Bosne ostati vječno u ropstvu. Ja ću se pobrinuti za ono nekoliko Hrvata katolika iz Bosne, da se to uradi (...) od toga vremena, od kada su dati neki krajevi Bosne Srbiji, te se Bosna rascijepila, smatralo se, da je onaj dio Bosne koji je pripao Hrvatskoj hrvatski, a ona drugi dio da je srpski. I od tada, tj. podjelom Bosne - među Srbe i Hrvate, počele su te nezgodne stvari i nekako negodovanje među Hrvatima muslimanima i katolicima koji sada još više nastaje“ izjavio je Mešić 1942. godine.
Poslije Drugog svjetskog rata muslimanska politika, premda nije bila institucionalizirana, bila je najsnažniji oslonac očuvanju Bosne i Hercegovine. Često su nam spočitavali da težimo stvaranju „Islamske Republike Bosne i Hercegovine“ što, naravno, uopće nije tačno. Krajnji cilj muslimanskog nacionalnog pokreta, zbog uvjeta u kojima je nastao i razvijao se, nikada nije bio stvaranje nacionalne države u Bosni i Hercegovini, a pogotovo ne u ideološkom smislu obojene islamske države. Znaju to i bosanskohercegovački Srbi i Hrvati, premda ih pojedine političke garniture iz Srbije i Hrvatske uporno ubjeđuju u suprotno. Možda su najave iz HDZ i SDA da će odustati od najavljene kantonizacije po nacionalnom principu (koja bi bila svojevrstan aparthejd u srcu Evrope) znak da su se te dvije stranke dozvale razumu. Ostaje da to učini još i treći partner. Ako već sve nije kasno.