Šesti april ove godine bio je u znaku Sarajevske crvene linije ili linije krvi. 11451 crvena stolica poredana u sarajevskoj glavnoj ulici označavala je broj ubijenih Sarajlija u 44-veromjesečnoj opsadi grada od strane srpskih fašista (1992.- 1995.), od čega je 1600 malih crvenih stolica, koliki je broj ubijene sarajevske djece.Tako duga i tako krvava opsada glavnog grada međunarodno priznate države je jedinstven primjer u povijesti ratova i ratovanja, posebno kada se ima na umu da se čitav taj zločinački poduhvat odigravao na otvorenoj sceni, pred očima cijele međunarodne zajednice, pred licem progresivnog čovječanstva, na koncu dvadesetog stoljeća. Pa iako se u proteklih dvadeset godina mogao steći (očito pogrešni) utisak da je na preživjele stanovnike Sarajeva pala izvjesna sjenka zaborava toga dugog i strašnog čina, ovaj originalni prizor podsjećanja na sve sarajevske žrtve (posebno na žrtve djece) demantirao je takav osjećaj: hiljade ljudi koji su toga dana bili sa jedne ili druge strane te simbolične linije krvi, a posebno oni koji su donosili cvijeće, fotografije, igračke ili druge predmete i stavljali ih na ona mjesta na kojima bi sada trebali sjedjeti oni kojih nema, njihovi najmiliji, na svojim licima, u svojim pokretima, u izgovorenim ili neizgovorenim riječima, u suzama koje su tekle neštedimice a da ih gotovo nisu ni bili svjesni, pokazivali su kako je ogromna bol bila samo zatomljena, a nikako zaboravljena, i kako je ovaj prizor oživio sva ona sjećanja, sve muke, strahove i patnje koje su im srpski fašisti „priredili“ tokom četvorogodišnjeg zatvora u najvećem koncentracinom logoru na svijetu, nihovom gradu Sarajevu.
Prizori sa sarajevske glavne ulice otišli su u svijet zahvaljujući i velikom broju stranih novinara koji su izvještavali iz opsjednutog Sarajeva, a koji su došli u povodu ove dvadesetogodišnjice, da i sebe a i svijet podsjete na sve ono što se odigravalo u ovom gradu, i da mu (tome svijetu), još jednom, ukažu na svo njihovo licemjerstvo i sadazam, njihove laži, prevare i obmane.
I zaista, tek kad se čovjek nadnese nad tu svu sliku ljudskog bezumlja, nad zatvorenu izatočenu kotlinu u kojoj se kreće stotine hiljada ljudi, a koje zvijeri s brda drže na nišanu svojih mitraljeza, topova, minobacača, tenkova, razvlačeći im pamet strašnim detonacijama, zapaljivim bombama, snajperskim hicima, rušenjem njihovih najznačajnijih kulturnih, vjerskih, uopće civilizacijskih vrijednosti i objekata, naročito bolnica i porodilišta, a uz to ih mučeći sa nedostatkom hrane, vode, grijanja, struje i ostalih elemenata neophodnih za život, mora se zapitati kako je uopće preživjelo to što je preživjelo, kako je opstalo to što je opstalo i kako je čovjek, stanovnik ovoga grada uopće ostao normalan.
Kada se, s druge strane, sabere sve ono što se u to vrijeme u Sarajevu dešavalo: brojne kulturne manifestacije, pozorišne predstave, sportska takmičenja, pa čak i izbor za miss, ima se dojam da je Sarajevo u najvećim i najtežim trenucima opsade živjelo punim plućima, da se znalo istinski radovati i svaki taj veličanstveni treptaj života između dvije (ili više) smrti, između razornih granata i snajperskih hitaca, između noćnih i dnevnih masovnih dženaza pretvarati u veličanstvenu odu života i hrabrosti, u himnu otpora i čvrstine, u dokaz krvolocima da njhova čelična ratna mašinerija ne može ništa protiv slobodarskog duha ovoga grada, protiv vjere i nade da je Allah dž.š. s nama i da rijeke šehidske krvi moraju iznjedriti cvjetove slobode.
Pa iako su nam rušili džamije (a one su bile prve na meti), iako je samo na sarajevsku Gazi Husrev-begovu džamiju palo nekoliko stotina granata i drugih projektila, džamije su bile naša pribježišta i naša utočišta, vrela snage i inspiracije, nikad punije i nikad sa većom pulsacijom životnog soka, nikad sa više dova i molbi upućenih Uzvišenom Gospodaru da nas sačuva od zla koje je nas okružilo i čiji smo kužni dah osjećali na svojim licima, svojim očima, svojim mislima. Mezaristani oko džamija, davno zatvoreni, ponovo su otvorili svoje dveri: kopalo se po dvorištima, po avlijama, na stadionima, svaka je stopa bila „grob do groba“, no umjesto straha odatle i sa svakog drugog mjesta javljala se nada, javljala se vjera da nismo ostavljeni ni zaboravljeni od svoga Stvoritelja, jer po međunarodnoj zajednici i bjelosvjetskim političkim „liderima“ mi smo bili davno otpisani – trebalo je vjekovne težnje „napudrane kurve Evrope“ o nestanku islama i muslimana na ovim prostorima konačno finalizirati, pretvoriti u stvarnost.
No, Sarajevo je opstalo, Bosna i Hercegovina je sačuvana. Dvadeset godina od početka agresije na glavni grad i državu Bosnu i Hercegovinu obilježen je 6. aprila linijom krvi. Dok su se na monitorima smjenjivala imena i prezimena ubijenih Sarajlija i današnji stanovnici odavali počasti ubijenim (jer svi su oni branitelji Grada) sjećanja kao poruke su izrastala u tamno, olovno nebo, koje je, s vremena na vrijeme, zajedno sa Sarajlijama puštalo svoje olovne nebeske suze. „Sarajevski duh“ je bio tako prisutan, tako stvaran da se mogao rukom dodirnuti.
I ovo sjećanje, i ovaj trenutak sa praznim crvenim stolicama, na kojima je mogao sjedjeti jedan grad koga više nema, bila je velika odbrana Grada, odbrana našeg Sarajeva.