Ovih dana, različitim svečanostima obilježavala se četrdesetogodišnjica Zimskih olimpijskih igara održanih u Sarajevu 1984. godine. Mnogi mediji posvećivali su veliku pažnju tom jubileju i uvijek u superlativima opisivali veliki značaj te najveće sportske manifestacije održane na ovim prostorima. To su bile najbolje organizirane olimpijske igre, sve je bilo savršeno, naj, naj. Međutim, u tom naletu optimističkog gledanja kroz ružičaste naočale mediji su često pretjerivali. Upoređivali su ovo i ono vrijeme i skoro uvijek dolazili do zaključka da je „onaj sistem“bio bolji. Spominjalo se besplatno dobivanje stanova, besplatna zdravstvena zaštita, vrhunsko obrazovanje, velika sigurnost. Išli su čak toliko daleko da su omladinske radne akcije označavali kao savršen oblik angažiranja mladih ljudi u izgradnji domovine. Iako su mediji 80-ih godina bili strogo kontrolisani, radne akcije su, neki „hrabriji“novinari, najčešće iz Srbije, vrlo često opisivali kao beskoristan rad jer veliki građevinski zahvati nisu mogli biti poduzimani bez mehanizacije, a omladina s krampovima i lopatama je samo smetala pravim građevincima. Koštale su puno novca, a učinak im je bio minoran. Glavna „korist“od omladinskih radnih akcija bila je ideološka, socijalistička, indoktrinacija mladih. Pojedinci su u tome vidjeli mogućnost za dobivanje političkih poena jer bi osvojena „udarnička značka“na nekoj od akcija značila jednu malu stepenicu bliže boljem zaposlenju, boljoj zdravstvenoj zaštiti, boljem statusu u društvu.

U onom sistemu postojala je jasno određena kasta privilegovanih. Oni su besplatno dobivali velike, luksuzne stanove. Imali su vrhunsku zdravstvenu zaštitu, za komplikovane medicinske zahvate putovali su u Ženevu, Moskvu ili u Hjuston. Školovali su svoju djecu po poznatim svjetskim univerzitetima. Manje privilegovani, radnici zaposleni u društvenim preduzećima, iako ne svi, uglavnom su dobivali male neuslovne stanove nakon desetina godina čekanja. Imali su besplatnu zdravstvenu zaštitu koja je bila na lošem nivou, daleko ispod zapadnih standarda tog vremena. Neprivilegovani, a njih je bilo najviše, zemljoradnici, seljaci, obrtnici, nisu dobivali stanove, nisu imali nikakvu mogućnost ni da ih kupe, imali su otežan pristup zdravstvenoj zaštiti, a svoju djecu teško su školovali.

Pričati bajke o nekom savršenom društvenom uređenju naše zemlje 80-ih godina je uzaludan posao. To je zatvaranje očiju pred činjenicom da je krajem tog desetljeća taj sistem pukao kao mjehur od sapunice i nestao. Sarajevska olimpijada je nekim današnjim, vrlo često loše obrazovanim i površno informiranim, novinarima bila vrijeme kad su svi bili sretni i veseli.

Da, Sarajlije su bile najsretnije kad je vlada u Beogradu decembra 1983. godine donijela odluku da se u Sarajevu zbog olimpijade, do kraja februara 1984. ukidaju redukcije struje. U punom kapacitetu upaljena je ulična rasvjeta, prvi put nakon desetak godina sarajevske ulice su ponovo zasijale. U to vrijeme, Jugoslavija nije imala dovoljno struje, a zbog bezvrijedne valute o uvozu nije bilo ni govora. Svaki dan, svim domaćinstvima, isključivana je struja na 8 ili 12 sati. Najčitanija rubrika u tadašnjim novinama je bio raspored isključivanja struje po različitim trafo-stanicama. Ulična rasvjeta je radila tako da je svaka druga svjetiljka bila ugašena. Svaku drugu noć stanovništvo je provodilo vrijeme u mrklom mraku uz svijeće, a kad bi bilo struje, TV program je završavan u 22 sata što je značilo dodatnu uštedu, jer ako nema TV programa gasiš svjetlo i ideš ranije spavati. Bez imalo dileme, može se reći, kad je održavana Sarajevska olimpijada, u Jugoslaviji je vladalo mračno doba. Osim svjetla nedostajalo je svega i svačega. Bilo je teško doći do osnovnih životnih namirnica. Nestašice mlijeka, ulja, šećera, maslaca, deterdženta, kafe i još mnogih drugih proizvoda obilježile su to vrijeme. Ispred prodavnica svako jutro su se formirali redovi da se „dobije“litar mlijeka ili kupi polubijeli narodni hljeb snižene cijene jer većina stanovništva nije imala dovoljno novca da kupi bijeli. U to vrijeme dnevni list „Oslobođenje“piše o velikoj snalažljivosti i domišljatosti Sarajlija. Naime, u vrijeme Olimpijade jedan američki turista, gost u hotelu Europa, uz doručak je tražio maslac. Međutim, maslaca nema. Okretni konobar je skoknuo do obližnje ćevabdžinice, posudio fildžan domaćeg kajmaka i servirao ga Amerikancu umjesto maslaca uvjerivši ga da je kajmak lokalni specijalitet bolji i zdraviji od maslaca.