Na dženazu u Vlasenicu je i ove godine pored rodbine žrtava koje su se kopale tog dana autobusima iz Sarajeva, Ilijaša, Ilidže, Tuzle i Srebrenice došla i rodbina ranije ukopanih šehida u mezaristanu Rakita i šire. Dženazi su u velikom broju prisustvovali i imami iz džemata Istočne Bosne. Preporod je došao sa majkama enklava Srebrenica i Žepa čije predstavnice idu na sve kolektivne dženaze u BiH. Žrtve, svjedoci zločina i genocida u BiH i njihova djeca i unučad su oni koji redovno prate ove kolektivne dženaze.

Samo u Vlasenici tokom agresije ubijeno 265 djece

„Danas se na ovom šehidskom mezarju u Vlasenici 14. put okupljamo da obavimo dženazu vlaseničkim Bošnjacima. Njih je u agresiji na BiH ovdje u ovoj općini ubijeno 2.643. Od tog broja više od jedne desetine su djeca - njih 265.  Juče smo obavili dženazu Hodžić Anesi koja je ubijena, a nije bila završila ni prvi razred osnovne škole, u svojoj 8. godini. Dženaza je obavljena u Zaklopači, prema želji njezina oca. Danas, od pet šehida koji su pred nama jedan je dječak od 16 godina Jasmin Hurić. Njegov brat Esmir je ubijen sa 3 godine“, kazao je tuzlanski muftija Vahid Fazlović na dženazi koja je obavljena 22. aprila u mezaristanu Rakita.

Dženazu je klanjao izaslanik reisu-l-uleme u BiH Zijad ef. Ljevaković koji je u svom obraćanju nakon dženaze istakao da kao ljudi imamo pravo na dio istine i dio pravde, kao i na život u dostojanstvu. „Riječ musliman znači život čovjeka u miru s Bogom, sa svijetom koji ga okružuje, sa biljkama i životinjama koje ga okružuju i sa ljudima. Život u miru sa ljudima je moguć i to je naš zadatak, ali se moraju ispuniti uslovi koje mi sami ne možemo ispuniti, to moraju uraditi i drugi“, kazao je ef. Ljevaković.

„Pozivamo sve naše komšije, pozivamo Vlaseničane, bez obzira gdje žive da svi zajedno osudimo svakog zločinca i da zauvijek odbacimo zlodjela zločinaca. Danas, kao i jučer, ništa nas u ovoj zemlji ne može povrijediti kao nespremnost da se prizna i osudi zločin. Ništa nije važnije od priznanja, pokajanja i osude zločina za sve nas kako bismo zajedno u povjerenju živjeli i kako bismo gradili ovu zemlju“, kazao je muftija Fazlović.

Jasmin 58. žrtva Hurića

Nekompletne posmrtne ostatke 16-godišnjeg Jasmina Hurića u mezar je spustio 16-godišnji Asmir Suljkanović. „Jasmin je moj dajdža“, kaže Asmir koji je rođen devet godina nakon što je njegov nikad viđeni dajdža mučki ubijen 1992. godine na području Zvornika dok je još bio učenik prvog razreda srednje škole.

Otac Hilmo je čekao dvije godine da kompletira posmrtne ostatake sina Jasmina pronađene na području Križevića u općini Zvornik. Ove godine je od toga odustao. „Prihvatio sam da ga kopam. Nije kompletan, ali dok sam živ da znam gdje mu je mezar“, kroz suze jedva čujno govori Hilmo koji je proveo 415 dana u logorima Sušici i Batkovići.

Jasmin je ukopan pored djeda Himze i amidže Hajrudina. „On je 58. žrtva Hurića. U mezarju Rakita ukopano je 15 Hurića, u Srebrenici 10, a ostali po raznim mezaristanima u Istočnoj Bosni. Loza Hurića je gotovo nestala s ovih prostora, danas su oni razasuti po bijelom svijetu od Vlasenice, Australije, Amerike”, kaže Jasminov rođak Ševko Hurić.

Sa Jasminom je ukopan i samo godinu dana  stariji od njega 17. godišnji Mersed Dautović. Najstariji među ukopanim u ovoj dženazi je 73. godišnji Bešir Čamdžić. Sa njima su ukopani i Jakup Hrnjić ubijen u 53. godini i Muradif Kolarević ubijen u 35. godini.

Priznanje, pokajanje i osuda zločina

Gledamo kako majka Remzija traga za mezarom ranije ukopane kćerke Advije Ferhatović. Gledamo u nišan oko kojeg ona traži i vidimo da upravo stoji pored kćerkinog mezara, ali ga ne vidi. Pokazujemo joj ime na nišanu i ona poče bolno plakati kao da je tek ukopala kćerku. „A ukopala ju je prije 10 godina. Otac joj Avdo umro kad je čuo da su joj kosti pronašli. Nadao se da je preživjela logor Sušicu...“, kaže Advijina tetka koja je došla sa njenom majkom. „Vidi ovaj behar. Svima žao što ga mraz ubi, a kamoli nevino djete kakvo je bila moja Advija. Ni 18 nije imala“, kroz suze govori majka Remzija.

U drugom dijelu mezaristana Hasna Efendić uči pored mezarja porodice Efendić. Kaže ima potrebu da govori o onome što se desilo, ali kad počne ne može od srca, guši je. Pokazuje nam mezarja šesterice braće: Haso, Hilmo, Salih, Mehmed, Salko i Šukrija - sinovi Ibre Efendića ukopani jedan do drugog. Čekaju da se pored njih ukopa i sedmi brat Osmo čije kosti tek trebaju da se identificiraju. „Zločinci koji su počinili ove zločine izlaze iz zatvora, a mi još nismo ukopali sve naše. Nismo ih sve ni našli“, kaže Hasna koja je preživjela strahote logora Sušica, prvog formiranog logora u BiH.

Dr. Husein Omerović, kome su ubijeni braća Ibrahim, Sulejman, Vehid i otac Mustafa, za Preporod rekao da je samo oko Srebrenice 1995. ubijeno 1.072 Vlaseničana, od kojih su ekshumirani posmrtni ostaci tek za njih 516.

Za ratne zločine u Vlasenici pred Haškim tribunalom je osuđen Dragan Nikolić, zvani Jenki, a pred Sudom BiH Predrag Bastah, zvani Car i Goran Višković, zvani Vjetar. Veljko Bašić, upravnik logora Sušica, u kojem je mučeno više od 8.000 Bošnjaka, oslobođen je odlukom Suda BiH zbog starosti.

Dragan Nikolić je pušten na prijevremenu slobodu 2013. nakon što je odslužio dvije trećine 20-godišnje kazne zatvora. On je priznao krivicu da je učestvovao u ubistvima, silovanju i mučenju bošnjačkih zatvorenika u logoru Sušica. Predrag Bastah je u aprilu 2011. pravosnažno osuđen da je kao rezervni policajac Stanice javne bezbjednosti Vlasenica učestvovao u ubistvima civila, nezakonitim zatvaranjima, prisilnim nestancima i preseljenju stanovništva. U pokajničkom pismu 2013. zločinac Bastah se kaje što nije sve priznao tokom suđenja i u pismu tvrdi da su mu, navodno, tužioci govorili da šuti kako bi zaštitio druge.

Neotkrivene masovne grobnice kriju još preko hiljadu Vlaseničana

U prvoj kolektivnoj dženazi u Vlasenici bilo je i četvero neidentificiranih žrtava genocida ukopanih kao NN. Munira Hadžić svake godine u vrijeme kolektivne dženaze u Vlasenici  traži NN mezar i pored njega uči Fatihu svojoj sestri Vasviji čije kosti nikada nisu pronađene. Njen tračak nade da kosti njene sestre leže u jednom od njih niko ne želi raspršiti. „Sve mislim da je ona u jednom od ovih NN mezara“, kaže Munira dok briše suze.  Pored Munirine sestre ostalo je još preko hiljadu Bošnjaka sa područja Vlasenice čije kosti još leže u neotkrivenim masovnim grobnicama. Među njima je i sedmero bliskih članova porodice Najle Hatunić. Majke enklava Srebrenica i Žepa dolazak na dženazu koriste da je obiđu. Najla je bila njihova aktivna članica do 2012. kada ju je opaka bolest spriječila da nastavi borbu za istinu i pravdu sa njima.

Najla je do sada ukopala sedmero svojih bliskih ubijenih u Vlasenici, a još traga za kostima muža Redže, njegove braće Muniba i Mustafe sa sinom Admirom, majke Majde, sestre Zejnebe i brata Agana Kuduzovića.

Susret majki je srdačan i topao. Najla, koja se u Vlasenicu vratila 2006. čestita majkama što istrajavaju u borbi za pravdu, a onda počinju sa međusobnim pitanjima o unucima: šta je ko završio, šta studira, šta radi. „Nadina je završila elektrotehnički fakultet“, hvali se Najla. Svaki pomen unučeta podsjeća i na gubitak sinova -  prisjećaju se kako je kćerka Najline sestre Elvira bila trudna sa Nadinom u petom mjesecu trudnoće kada su joj zaklali muža.

„Admir je upisao medicini, Nejra je osvojila prvo mjesto na takmičenju iz engleskog ...“, nastavljaju majke nabrajati uspjehe svoje unučadi – ponosa majki ubijenih sinova Istočne Bosne, a onda stiže vijest da je Najla dobila praunuka, što izmami dodatan osmijeh kod naših hrabrih majki.