Nedugo zatim, u komentarima su počele da pristižu razne prirposte uvrede, najprimitivnija vrsta vrijeđanja, jer su dežurni "dostavljači istine" i "neumorni borci protiv zablude", „pravovjerni praktikanti sunneta Allahova Poslanika ﷺ“, u inicijalima R.H. prepoznali Rešida Hafizovića. Zar je moguće da, doslovno, dva slova izazovu salvu primitivizma i to od onih koji se predstavljaju kao „jedini pravovjerni reprezenti prakse Allahova Poslanika ﷺ“. Bez obzira što je navedeni citat sasvim okay, i bez obzira što ga barem 80-90% onih koji su komentarisali nije bilo u stanju ni razumjeti, sama pomisao da bi citat sa incijalima R.H. mogao pripadati "zloglasnom" prof.Rešidu Hafizoviću, dovoljan je povod da muslimani iskažu svoj bijes i primitivizam, na taj način, u svojim glavama, tobože demonstrirajući pravovjernost. Nakon toga, shvatio sam i pokazao/dokazao, i sebi i drugima, da ljudima nije bitno "šta se govori", nego, "ko govori". Očito da, takve uopće ne zanima istina niti je ona svrha njihovog životnog puta, istraživanja, izučavanja, iako musliman treba da bude istinoljubiv u svakom smislu. Takvi su "svoj um" dali drugima, pa se istinitom ispostavila ona humoristična izjava: "šejh je osoba koja misli za nas".
Današnji muslimani pate od kulta ličnosti, bez obzira da li je to riječ o „šejhu“, daiji, reis-ul-ulemi, muftiji ili nekome petom. Na koju god stranu da se okrenemo, "šejh - daija - muftija – fetva-i emin", je tako rekao i naše je da bespogovorno glavom klimamo. Zaslijepljenost pojedinim autoritetom, koju muslimani demonstriraju ide toliko daleko da, "student četvrte godine fakulteta islamskih nauka, mora pitati šejha (sufijskog), da mu dozvoli da ide kući za vikend". Tome sam u nevjerici osobno svjedočio. Moramo se zapitati, odgajamo li kroz naše obrazovne institucije ljude ili infantilne poslušnike, koji sa dvadeset i kusur godina odražavaju mentalitet infantilne osobe, prije, negoli mentalitet budućeg imama, koji bi sutra trebao da bude imam (vođa) naroda? Ovakvih primjera ima za, barem jednu brošuru. Na drugoj strani, dijametralno od sufizma, zaslijepljenost nije ništa bolja, jer sljepilo je sljepilo, ma od koga dolazilo. Zaslijepljenost "šejhom" i nekom "imaginarnom ulemom", koja u svojim rukama drži ključeve i rješenja za naše, kako društvene, tako i interne probleme, otišla je toliko daleko da je svetogrđe ne pokoriti se „šejhu“. Pokornost i klimanje glavom je neupitno i oni su povratna informacija „šejhu“, koji je je u glavama sljedbenika „riznica znanja, more tajni, ključar nebeskih kapija“, koje će, ako budu dovoljno pokorni, da im se milošću presvijetlog šejha – otvore.
Fanatizam ide toliko daleko da svršenici fakulteta islamskih nauka, naročito u Saudijskoj Arabiji, po automatizmu dobijaju titulu šejha, u tom (ne)logičnom slijedu, postao je mjerodavan u rješavanju svih društvenih pitanja. Svršenici Azhara ili nekog druga fakulteta su u njihovim očima u najmanju ruku sumnjivi i vjerovatno su nekog devijantnog, kako to nazivaju, menhedža, osim ako se ne dokaže suprotno. Na drugoj strani, svršenicima Azhara i drugima, oni su sve to isto, možda čak i gore. Nejse, samo pokazatelj koliko banalno zvuči bosansko poimanje pravovjernosti. I tako, svršenik četiri godine fakulteta postaje "šejh", „more znanja“, „paradigma učenosti“, naravno, „baš kao što svršenik elektrotehnike stjecanjem diplome postaje Nikola Tesla“. Po povratku sa studija, „šejh“ je spreman da daje odgovore na sva moguća pitanja: o ekonomiji, a da ozbiljnog djela o ekonomiji nije ni pročitao, a kamoli izučavao, o astronomiji, a da o tome nema blage, o politici, društvu, pravu, turizmu i raznim znanostima, sa kojima niti na fakultetu, niti u svom životu nije imao doticaja, a kamoli da su se ozbiljno bavio izučavanjem istog. Kada je Marks doselio u London, godinu dana je po osam sati svakoga dana odlazio u londonsku biblioteku i čitao knjige iz ekonomije, jer je namjeravao da za godinu dana iščita svu dotadašnju relevantnu ekonomsku literaturu, ali je nakon godinu dana zaključio da „nije ni blizu tome“. Zar je Marks moralniji i iskreniji od „šejha“, koji na tako složena, za sada nerješiva pitanja, koja muče naučnike i eksperte decenijama, daje odgovore k'o iz rukava? Hoće li ijedan „šejh“ u svom misionarskom radu jednom primijeniti izreku, koju smo i naučili od njih; Kada je neki čovjek došao Imamu Maliku i postavio mu oko 40-ak pitanja, a on je na samo dva-tri pitanja odgovorio, na ostala je rekao: NE ZNAM?
I u takvim situacijama, "šejh“ je i dalje u pravu. Oni razboritiji među zaslijepljenima ponekad bojažljivo priznaju propust „šejha“, ali ipak, iznađu neko opravdanje: "ne treba to tako javno, to treba interno reći, to što je pogriješio, dešava se, od svakoga se uzima i odbacuje".
Hoće li ijedan „šejh“ reći da nije umjesno, uopće, a kamoli primitivno vrijeđati Islamsku zajednicu, reis-ul-ulemu, muftije, imame ili neke druge neistomišljenike, jer to nije radio Allahov Poslanik ﷺ? Naprotiv, Allahov Poslanik ﷺ zabranio je ashabima da vrijeđaju Ebu Džehla, jer je to otac njihovog brata Ikrime, a sve iz razloga, kako ne bi njega vrijeđali. Pa jesu li to Islamska zajednica, reis-ul-ulema ili lokalni imam gori od Ebu Džehla, da se sav misionarski rad mora svoditi na raspirivanje mržnje i podrivanju naših institucija (iako smo svi svjesni da imaju mahana) ili drugih neistomišljenika, zabludjelih, heterodoksnih i koga sve ne? Gospodo, ako ne valja medresa, ne valja fakultet, ne valja halal certificiranje, ne valja Islamska zajednica, ne valja „niko“ – bujrum, napravite bolje škole, fakultete i ostale pobrojane institucije. Ali, to se neće nikada dogoditi, jer, „šejhovi“ nemaju kapaciteta za takvo nešto. Njihov najveći domet jeste okupljanje određenog broja ljudi (mase), koja je, obično, na margini društvenih zbivanja, bez ikakve moći da nešto napravi u društvu, a kamoli da gradi institucije. Primjer su razni džemati i udruženja, koja su nastala iz „pravovjernih razloga“, a zatim su se podijelili na dva iz još „pravovjernijih razloga“ i to onda ode u tačku. Svi „na Istini“ i svi „slijede Poslanika ﷺ“, ali, svi pričaju svoju priču i od jednog, nastade pet „pravovjernih džemata il' udruženja“. Zar je nauka i simbol učenosti toliko nisko pao da, svršenik islamskog fakulteta, ne zna razliku između "provoda" i "sprovoda, i kaže da se naša omladina „sprovodi“, drugi, magistar hadisa, ne zna razliku između "recenzije" i "cenzure", ali, on je "šejh", jer je eto, „godinama sjedi pred ulemom“, treći, doktor islamskih nauka, ne zna razliku između "astronomije" i "astrologije"?
Pa kako smo sigurni da prvenstveno razumiju, a zatim nam valjano prenose vjeru, ako ne znaju razliku pojmova, koje dijete u osnovnoj školi nauči? Pomiješati tako banalne stvari je, koliko smiješno, toliko i tužno, ali, svako ko se usudi pomisliti, a kamoli reći nešto protiv takve demonstracije nepismenosti, biva okarakterisan kao neki "mrzitelj", jer, indoktrinacija je odnijela šalu, pa šejh i kad "lupa k'o maksim po diviziji", mora se poštovati. Čak i onda kada njegova interpetacija islama graniči sa glupošću. I u takvim situacijama, "šejh“ je i dalje u pravu. Oni razboritiji među zaslijepljenima ponekad bojažljivo priznaju propust „šejha“, ali ipak, iznađu neko opravdanje: "ne treba to tako javno, to treba interno reći, to što je pogriješio, dešava se, od svakoga se uzima i odbacuje". Lijepo razmišljanje, potpuno se slažem sa takvim konstatacijama, ali, zašto to pravilo ne važi za sve, kada se o nešto ogriješe ili kažu neku nesuvislost? lli je taj „ultrablagi vid kritike“ ekskluzivno pravo "nezabludjelih šejhova", dok ove druge, nazovimo ih, „pravovjernom terminologijom“: kafire, novotare, zabludjele, davu mudrovanja, moderniste i koga sve ne, treba svakom prilikom i po svaku cijenu satanizirati i na najprimitivniji način omalovažavati?
Uostalom, zašto su "šejhovi" toliko kontradiktorni, pa često navode poučne hikaje, kako su neki učenjaci trpjeli nepravdu, saburali, pokoravali se nepravednim vladarima, bičevali ih, proganjali, a u stvarnosti, djelovanje tih "šejhova" je potpuna suprotnost, obojena negativnošću i mržnjom da, kada čitate o nekom drugom (logično, zabludjelom) učenjaku, neistomišljeniku, Islamskoj zajednici, njenim službenicima ili anomalijama "bosanskog islama", steknete dojam da je riječ o Ebu Džehlu i mekkanskim idolopoklonicima. Gdje je tu taj, toobže sabur, lijepo ophođenje, pokoravanje, interno ukazivanje na propuste?
Ismijavati Islamsku Zvjersku zajednicu, hodžusije i sufijandere je sasvim OK
Posebna priča u cijelom tom setu negativnog djelovanja je ismijavanje, ali ne neka vrsta "duhovitog ismijavanja", tipa satire, nego, najprimitivnija forma, začinjena uobičajenim terminima, koji potcrtavaju heterodoksiju osobe ili institucije. Nazivati nekoga "hodžusijom, sufijanderom", ili Islamskom Zvjerskom zajednicom, zabludjelim ili nekim drugim pogrdnim terminom je među „šejhovim muridima“ sasvim uredu, ako treba, naći će se i spisak ajeta, hadisa i tzv. govora učenjaka, kako bi se to opravdalo, uostalom, pravilo je da, novotare, među kojima su "sufijanderi i hodžusije", treba ismijavati, a "nikako sa njima prijateljevati". No, kada neko ismijava mračnjačku ideologiju, razmišljanja i fetve, to je odjednom "napad na islam" (iako islam nema veze sa zatucanošću "šejha ili šejhova"), ili je "napad na učene", pa makar ti učeni ne umjeli razlikovati "recenziju" od "cenzure" ili "astronomiju" od "astrologije". Nije to nikakav napad niti na islam niti na učene, već napad na priučene, koji su sa sobom donijeli, koliko sunneta, toliko i netrpeljivosti i bespotrebne zbunjenosti među muslimane. Takvi nisu podijeli muslimane na: bosanske tradicionaliste, sufije, selefije itd., nego su otišli korak dalje, pa su uspjeli podijeliti i same selefije na „50 nijansi pravovjernosti“.
Islamska zajednica je zabludjela, ne valja reis-ul-ulema, ne valjaju muftije i imami, ne valjaju čak ni daije (jer su sada postali da'va mudrovanja), Begova nam džamija ukrivo okrenuta, ne valja vaktija, ne valja medresa, ne valja FIN, ne valja ništa...
Neusvislosti „šejhova“ i njihove kontradikornosti u mnogome su toliko očigledne da bi se o tome mogla napisati studija. Trebalo bi pobrojati sve „otrcane fraze“, koje lelujaju u nekom međusvijetu „šejha“ i „murida“, a koje niti urađaju plodovima, niti se implementiraju u društvu, naprotiv, služe kao neki „virtualni argument u borbi protiv zlih neprijatelja islama“.
Čemu su se smijali, sada i sami rade
„Zaslijepljenost šejhom“, upravo je ono čemu su se neki selefijski „šejhovi“ zajedno sa svojim „muridima“ ismijavali – jer su sufije čest predmet ismijavanja zbog svojih infantilnih poteza. Na kraju, postali su isto. Sve čemu su se smijali, sada i sami rade; sva ona slijepa pokornost, odbacivanje razuma, pripisivanje šejhu nezabludjelosti (svojim iracionalnim postupcima), sad su postali dio njih. Ali, ipak, bitna razlika postoji, sufijski šejhovi ne šire histeriju svojim djelovanjem u javnosti, štaviše, sufije su prepoznatljive po nekoj svojoj melanholičnosti, dočim na drugoj strani, „šejhovi“ od svojih „murida“ prave histerične osobe, opijene negativnošću, mračnjačkog pogleda na svijet u kojem žive. Uostalom, ako godinama ljudima pričate kako ništa u društvu ne valja: Islamska zajednica je zabludjela, ne valja reis-ul-ulema, ne valjaju muftije i imami, ne valjaju čak ni daije (jer su sada postali da'va mudrovanja), Begova nam džamija ukrivo okrenuta, ne valja vaktija, ne valja medresa, ne valja FIN, ne valja ništa... Zar mislite da će ljudi koji godinama slušaju takvu priču biti odgojeni kao društveno korisne jedinke koje će da ispravljaju ono što ne valja i grade bolje ili će iz toga da se izrodi rušilačka masa, nalik najmračnijim primjerima današnjice? Izglednije je, da će biti ovo drugo. Odgajati ljude i učiti ih slijepom slijeđenju niti je u duhu islama, niti može donijeti dobro. Umotavati samoga sebe ili „šejha“ u ajete i hadise o bogougodnosti, kojekakvom evlijaluku, Božijom zaštićenošću, a na upućene kritike zbog nesuvislosti, gledati kao, tobože dokaz „pravovjernosti“ je, krajnje nesuvislo. Pomislit će neko, ne daj Bože, da je Kur'an objavljen povodm nekog bosanskog „šejha“ i da je u hadisima falilo samo da ga Allahov Poslanik ﷺ imenom spomene.
Da se s nekim u svemu moram(o) složiti, ne moram(o), taj ekskluzivitet zavrednuje samo Muhammed ﷺ, a to što se neko kritikom, satirom ili nekim drugim oblikom protivi pravljenju karikature i smijurije od islama, nije nikakav napad niti na islam niti na učene, nego jedini način da se skrene pažnja na evidentnu pojavu „sveznajućih šejhova“, koji svojim priprostim i površnim tumačenjima vjere samo još više degradiraju, ionako degradiranu sliku islama i muslimana u javnosti. Od kada je to „šejh“ = islam?
Ne diraj mi šejha
Naravno, ne čude svi ti povici: „Ne diraj mi šejha“, jer, takvi ljudi nisu odgojeni slobodoumnosti niti uvažavanju razlika, već na svijet gledaju jednolično, uz to, na svaku kritiku i ukazivanje pogrešaka, pa makar bile potpuno opravdane, gledaju kao „napad na islam“. „Šejh“ ih je ubijedio da su oni = islam, a zapravo, to je sociološki slučaj poznatiji kao „fenomen identifikacije“ – kada se „kao odbrambeni mehanizam ličnosti identifikacija označava nastojanje individuuma da preko svojeg identificiranja s nekim osobama, institucijama i drugim za nju autortiativnim strukturama „poveća“ svoju vlastitu vrijednost i važnost i tako ublaži osjećaje manje vrijednosti i neadekvatnosti od kojih trpi“ [1], stoga, ne čude stalna izjednačavanja i umotavanja sebe i „šejha“ pod plašt islama. Zašto ljudi ne pogledaju stvari iz druge perspektive: Možda ja nisam nikakav „vitez koji se bori za Istinu“ i kojeg zabludjelo društvo uporno ismijava ili odbacuje, čime sebe ubjeđujem da sam „na Istini“ – Možda sam samo neuki i slijepi sljedbenik „šejha“, koji svojim ponašanjem i ovo malo „izgoni iz islama“?
Očigledno da „šejhovi“ ne znaju povući ručnu i reći u malikovskom stilu: „Ne znam“, niti omladinu kojoj svakodnevno vaze, odgojaju sukladno načelima islama, na koja se pozivaju i koja danonoćno kao neke mantre ponavljaju.
„Šejhove“ analize i davanje odgovora na svako moguće pitanje, od astronomije, ekonomije, prava, turizma, biologije, medicine, javnosti odašilje jednu sliku, veoma nepogodnu, a to je – „islam i muslimani su smijurija današnjice“, dopustili su da svršenik islamskog fakulteta koji nije imao nikakvog znanstvenog niti istraživačkog dodira niti sa ekonomijom, niti berzom, niti osiguravajućim društvima, niti kamatom, niti medicinom, niti mikrobiologijom, osim sa ćitabima pisanim prije nekoliko stoljeća, daje svoj sud o stvarima o kojima hiljade, možda i milioni znanstvenika i instituta decenijama danonoćno istražuju – nije ništa drugo, nego, „van svake pameti“. I tako, „šejh“ će zajedno sa svojim sljedbenicima reći da „o vjeri pričaju oni koji nisu niti učili niti sjedili pred ulemom“, ali, pred kakvom ulemom „šejh“ izuči sve te znanosti, od trigonometrije, do imunologije? Očigledno da „šejhovi“ ne znaju povući ručnu i reći u malikovskom stilu: „Ne znam“, niti omladinu kojoj svakodnevno vaze, odgojaju sukladno načelima islama, na koja se pozivaju i koja danonoćno kao neke mantre ponavljaju.
Zbog toga i toliko nesklada između „šejhovih" riječi i prakse. Aristotel je davno rekao da se idealno društvo sastoji u tome da „svako radi svoj posao“. Shodno toj tvrdnji, islamski pravnik treba da podučava ljude vjerovanju, namazu, postu i ostalim islamskim principima, bez da se petlja u ono za što nije kvalifikovan i „o čemu nema znanja, niti je učio pred šejhovima – ahi“, jer, vjerovatno da, takvima ne bi bilo drago da automehaničar daje svoj sud o valorizaciji Buharijevog Sahiha, koju je uradio šejh Albani, sa osvrtom na nekoliko hadisa, koje je ocijenio slabim.
[1] Mladen Zvonarević, Socijalna psihologija, Školska knjiga, Zagreb, 1985., str. 218.
