Kada te Moji robovi za me upitaju, reci im da sam im, doista blizu - primam zaziv onoga koji Me doziva... (Kur'an, 2:186)

Ja sam se Milostivom zavjetovala na šutnju, i da danas ni sa kime, od civilizacije zaborava, zboriti neću (Kur'an, 19:26)

Čovjek je najveća tajna Božija. On predstavlja biće u kojem su suksirana najljepša imena Božija. Poslanik Islama, blagoslovljeni Hval, veli da Bog ima devedeset i devet lijepih imena, i onaj ko ih dosegne, ko ih primjeni u svome životu - bit će nagrađen Džennetom.

Mnogo je opisa čovjeka koje pronalazimo u Učenju: on je malo zahvalan, kada se osjeti - prividno - neovisnim, postaje nedostupan, čovjek je biće koje želi da dosegne sve što poželi, ali Bog ističe da je on i biće slabosti: Čovjek je stvoren slabašnim.

Bez obzira koliko čovjek bio snažan, „moćan“, neovisan, postoje momenti u životu kada se osjeti nemoćnim, ovisnim o nečemu što je izvan njega, ovisan o dragom Bogu. Milostivi Bog kroz Učenje naglašava čovjekovu nezahvalnost: Kada mu je lijepo - zaboravlja, a na poteškoće kada naiđe, zaziva...

Naš praotac Adem je uživao u rajskim krajevima. Zajedno sa svojom drugom, Adem je imao sve što je poželio, osim jedne restrikcije - zabrane prilaska Drvetu Rajskom. No, bez obzira na sve darovane blagodati, blagoslovljeni Adem je prekršio prohibiciju svoga Gospodara, zbog čega je privremeno „dislociran“ na mjesto zvano Zemlja, kada začinje Povijest svijeta... Da je milost Gospodara neograničena, ukazuje činjenica da On, Uzvišeni, i nakon posrnuća Ademovog nije ga ostavio bez Sebe, Svoje blizine, svemilosti i samilosti.

Po prijemu „nekih Riječi“, Adem se „vraća“ svome Gospodaru, odnosno u predgriješno stanje, stanje čistoće, čineći tevbu, koja mu  biva primljena. Upravo u činu pokajanja od strane Adema, a oprosta od strane dragog Boga, možemo prepoznati prvi vid neposredne komunikacije između  Abda (roba) i Rabba (Gospodara), koju nauk Vjere definira kao molbu (dovu).

Blagoslovljeni mjesec Ramazan je poseban mjesec za pravovjerne. On je mjesec svih mjeseci; Sultan svih sultana. Ovaj blagoslovljeni mjesec predstavlja istinsku radost za svaku, Boga istinski svjesnu, dušu. Dušu koja nakon jedanaest mjeseci u kojima, uslijed bitne osobine - sklonosti ka grijehu, po/često zaboravi na svoga Tvorca, Izvora i Ušća. Ali, u ovom periodu intenzivnije Božije milosti, pravovjerna duša, ali i njene sestre i rodice, koje su zastranile, „prodišu“, dođu „do sebe“. A zašto? Zato što se istinski, bar na tren, vrate u svoj primordijalni zavičaj, u okrilje svoga Gospodara.

Osjeti duša da se nešto promijenilo, da je izvanredna situacija... Osjeti duša mirise svoga zavičaja koje sa sobom donosi mjesec Ramazan. Aromu božanske milosti posebno osjećamo u iščekivanju dnevnog prekida posta, paljenju radosnih svjetala - džamijskih kandilja, tih signala svjetionika Pravog puta i spasa, naših minareta... U tim momentima, kada naše tjelesno biće je pred kolapsom, upravo duhovna aroma s kojom se naša duša iftari, daje nam snagu da izdržimo. I ne postoji ta materijalna vrijednost na ovome svijetu koja bi mogla zamijeniti te trenutke radosti...

U tim momentima duša pravovjerna komunicira sa svojim Gospodarom, direktno bez ikakvih prepreka, tiho šapćući sve svoje potrebe, želje i htijenja...A one se manifestuju u čežnji za oprostom, uputom, milošću...

Dova je srž obredoslovlja, kako ističe blagoslovljeni Hval. Jer suština našeg odnosa prema dragom Bogu jeste razumijevanje naše i Njegove pozicije. Mi smo ovisni o Njemu, a On je neovisan od bilo čega. Poziv za upomoć pred životnim nerazrješivim situacijama, odslikava našu podčinjenosti i „muhtadžiluk“ o dragom Bogu.

Čovjekova priroda iskazana na stranicama Učenja jeste bipolarna. U blagostanju, rahatlook-u, kleti insan zaboravlja na  Boga, sve dok mu ne zapne, ne (s)prpi... Iz medresanskih dana pamtim skovanu sintagmu: „Prpa se (po)digla do Jahveta“, koja se prolamala medresanskim holovima pred čas kiraeta, bosanskoga jezika... kada je ponavljanje bilo na redu...

Dvije stvari su kontektualizirane u Tekstu o Siyamu (postu): Kur'an i dova. Ulema ističe da pozicioniranje teksta o dovi unutar „ramazanskog stiha“ za cilj ima ukazivanje na produktivnost dove u blagoslovljenom mjesecu Ramazanu. Posebni momenti upućivanja dove jesu prediftarski, koje treba iskoristiti...

Generalno promatrajući pred nama je najproduktivniji dio godine, i vrata milosti su otvorena širom za sve ademovce, griješnike... Zato, tobe dođimo dok je vakat...

"Dovucimo" se u džamiju, prije nego što nas dovuku...

Ovo je, dragi čitaoci, ujedno i posljednja predviđena redovna kolumna u ovoj sezoni. Naravno, za sve nepredvidive situacije, i događaje  zadržavam pravo vanrednih izdanja... No, istinski molim dragog Boga da ne bude potrebe za tim... doista...

Nikad se ne zna šta će /može se dogoditi, jer budućnost poznaje samo Jedan Jedini...

Blagoslovljen nam bio Ramazan i Bajram, ako Bog da!