Pitanje povratka izbjeglih i raseljenih osoba u postojećem društvenom i političkom ambijentu je veoma kompleksno i može se i, naravno, treba se sagledavati sa različitih pozicija. Na planu povratka mnogo je učinjeno, mnogo je različitih resursa potrošeno, a ni rezultati nisu zanemarljivi. Međutim, činjenica je da nije zanemariv ni broj onih građana koji nisu bili u poziciji da potpuno iskoriste pravo na povratak, odnosno na povratak imovine ili naknadu imovine koja se ne može vratiti, kako je to predviđeno Dejtonskim sporazumom.

No, pitanje povratka, očuvanje porodičnog grunta, te povrata imovine je nešto što nije za dnevnopolitičku upotrebu, nego je istodobno i personalno i državno pitanje od najvišeg interesa i prioriteta. Implementacija obaveze povratka zahtijeva višestruk pristup, od jačanja svijesti o njegovom značaju do osiguranja fizičke sigurnosti i ekonomske održivosti. Štaviše, povratak nasilno oduzetih imovinskih prava ne može zastarjeti i od tog prava se ne smije odustajati, a unatoč protoku vremena ne može biti kasno tražiti i boriti se za prava nad vlasništvom i povratom otete imovine.

Federalni ministar raseljenih osoba i izbjeglica Edin Ramić ističe da je za održivost povratničkih zajednica presudno ekonomsko osnaživanje povratničkih porodica i sredina, te naglašava: „Ministarstvo ima tri osnovna cilja: zapošljavanje i ekonomsko osnaživanje povratničkih sredina, ulaganje u obrazovanje i razvijanje profesionalnih vještina, te podrška borbi protiv raznih oblika diskriminacije.“ 

Premda je ovo pitanje od najvišeg državnog značaja, implementacija povratka raseljenih i prognanih u praksi je veoma fragmentirana i u administrativnom pogledu veliki je broj organa i drugih birokratskih instanci koje se na neki način bave povratkom. U Bosni i Hercegovini mnogo je ministarstva koja u svome nazivu imaju odrednicu „povratak“ ili „raseljene osobe“, od kantonalnih, zatim federalnog do državnog ministarstva za raseljene. Pored toga, još je uključen u ovaj proces i značajan broj različitih nevladinih organizacija.

Udruženi rad države i nevladinog sektora

Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine zaduženo je za kreiranje i provođenje politike u BiH u oblasti povratka izbjeglica i raseljenih lica, projekata rekonstrukcije i osiguranja drugih uslova za održiv povratak. Nažalost iz ovog Ministarstva nismo uspjeli dobiti informacije o njegovim aktivnostima na ovom polju.

Za razliku od državnog, Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica bilo je susretljivo. Ono je u 2017. godini, kroz različite projekte, izgradilo ili obnovilo 287 stambenih jedinica. U mandatu ministra Edina Ramića, od 2015. godine, izgrađeno je ili obnovljeno 1066 stambenih jedinica. U prosjeku svaki dan izgrađena je po jedna kuća ili napravljen jedan stan za povratnike i raseljene. Ministarstvo je realiziralo u prošloj godini 227 infrastrukturnih projekata: izgradnja i obnova puteva, vjerskih objekata, domova kulture, sanacija vodovodnih mreža i klizišta, uređenje mezarja, obnova školskih objekata, izgradnja dječijih igrališta i sportskih terena. U ovoj oblasti posebno je značajna bila saradnja sa Islamskom zajednicom.

Za tri godine Ministarstvo je u oblasti poljoprivrede realiziralo projekte sa preko 2.700 korisnika, što je uključivalo dodjelu mehanizacije, plastenika, sadnica, izgradnje štala i stajskih objekata. Firme koje zapošljavaju povratnike imaju podršku Ministarstva kao i mladi ljudi koji pokreću vlastiti biznis. Iako nema direktnu nadležnost u oblasti zdravstvene zaštite, iniciralo je 2015. da se svim povratnicima u RS-u osigura pravo na korištenje bolničke zdravstvene zaštite u Federaciji BiH. Za tu svrhu od 2015. godine oko 2 miliona KM godišnje uplaćuje se prema Zavodu zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH.

Preko 2.700 stambenih objekata je bez elektrifikacije. Zdravstveno osiguranje nema 10.675 lica, 8.994 porodice su u stanju socijalne potrebe bez ikakvog primanja, dok samo 0,8% - 1% povratnika radi. U BiH još uvijek postoji preko stotinu kolektivnih centara. Teritorijalno 2,3 procenta naše zemlje je pod minama, što znači da je 84 hiljade neuklonjenih mina, navodi se u informaciji koju potpisuje predsjednica Unije za održivi povratak i integracije u BiH Mirhunisa Zukić.

Unija za održivi povratak i integracije u BiH u svom sastavu okuplja preko stotinu lokalnih udruženja, nevladinih organizacija, kao i ostalih organizacija civilnog društva. Iz Unije navode da su u zadnjih nekoliko godina većinu svojih aktivnosti usmjerili na realizaciju projekata ekonomskog jačanja povratničke populacije. Posebno ističu edukaciju koja je imala krajnji cilj osposobljavanje i povezivanje poljoprivrednih proizvođača sa tržištem rada. Realizirali su projekat izrade plastenika za povratnike na području Hercegovine u što je uključeno preko 300 kooperanata za uzgoj i plasman aromatičnog i ljekovitog bilja, zatim projekat edukacije i povezivanja povratnika u kooperantski lanac, program pomoći povratnicima iz Francuske, koji je realizovan na području općina: Tuzla, Lukavac, Zvornik, Sapna, Živinice, Srebrenik, Kalesija, Vlasenica, a sadržavao je kupovinu građevinskih skela, traktora i motokultivatora sa priključcima, opreme za automehaničarsku radnju, ovaca, koka nosilica i sl.

Unija je provela projekat mapiranja ranjivosti i potreba u 53 općine/grada, s ciljem razumijevanja potreba ranjivih porodica iz područja socio-ekonomskih, zdravstvenih i drugih ugroženosti.

Borba protiv diskriminacije najveći izazov

Najveći izazovi i teškoće povratničke populacije, smatraju u Ministarstvu, pored ekonomske održivosti, jesu borba protiv raznih oblika diskriminacije od strane institucija, posebno u obrazovnom sistemu. Poseban izazov je jačanje organizacije i saradnje između povratničkih zajednica kako bi na efikasniji i snažniji način komunicirale prema svim nivoima vlasti i, uz jedinstven stav, imale više kapaciteta da ostvare svoje interese i privuku podršku projektima.

Unija za održivi povratak navodi da ima mnogo povratničkih i raseljenih osoba koje imaju potrebu za rješavanjem infrastrukturnih problema (putevi, kanalizacija, voda), zatim potrebu za rekonstrukcijom stambenih objekata, elektrifikacijom, pa sve do rješavanja problema ekonomske održivosti, zdravstvene i socijalne zaštite.  

Iseljavanje povratnika

Da li još uvijek postoji trend povratka ili je izraženiji proces iseljavanja povratnika, bilo je jedno od naših pitanja. U Federalnom ministarstvu kažu da se više ne bilježe masovni povraci, kao što je to prije deceniju i više bio slučaj. Ipak, ne može se reći da je proces povratka okončan, jer nisu otklonjene razne blokade i smetnje. Također navode da problem iseljavanja nije samo karakterističan za Bosnu i Hercegovinu i stoga ovaj globalni trend često nadilazi moć institucija manjih država, ali je svakako izazov s kojim se institucije moraju uhvatiti u koštac. Kada ljudi odlaze iz sredina u kojima imaju puna politička prava i bolju ekonomsku perspektivu, onda je sigurno da su u tom smislu još ranjivija mjesta u povratničkim sredinama, gdje je politički i ekonomski pritisak mnogo veći. Unatoč svemu povratničke zajednice su još uvijek snažne i održive, te uz odgovarajuću podršku institucija i povećanje sredstava za njihovo jačanje, mogu postati još snažnije i relevantnije, ističu u ovom Ministarstvu.

S druge strane, iz Unije za održivi povratak navode da postoji velika zainteresovanost ljudi koji žive van BiH da se vrate u domovinu. Preko Regionalnog stambenog programa (RHP) stiglo je oko 20.000 prijava građana koji žele da se vrate u BiH i kojima je potrebna obnova stambenih objekata. U sklopu RHP programa osigurana su donatorska i kreditna sredstva za 5.400 domaćinstava (ili 14.000 lica), od kojih 4.050 domaćinstava treba da se vrate u mjesto porijekla i da se reintegrišu, 1.270 domaćinstava će se integrisati u mjestima raseljenja, dok će 80 korisničkih domaćinstava dobiti trajna stambena rješenja u okviru sistema socijalne zaštite. Međutim, navode da je prisutan i trend iseljavanja mnogih povratnika. Unija za održivi povratak i integracije u BiH ima podatak da je u periodu od 2013. do oktobra 2017. godine našu zemlju napustila 151.101 osoba. Uzrok ovakvog iseljavanja su ekonomska kriza, osjećaj besperspektivnosti, nepoštivanje osnovnih ljudskih prava, te politička situacija u zemlji.