Problem s takovrsnim raspravama je u tome što brkaju teološka opravdavanja s namjernom činjenja nasilja za kojima posežu radikalne skupine, s uzrocima nastanka i širenja nasilja odnosno dopadnosti nasilja među pojednim skupinama. Zbroj svih rasprava o džihadu unutar islamskog mišljenja samo će nas odvesti do zaključka da je jednome muslimanu dozvoljeno da posegne za nasiljem pod određenim uvjetima i okolnostima. Ovakav jedan zaključak nije interesantan niti je koristan za stratege i kreatore politike.

Svaka upotreba nasilja, bez obzira da li za njim posežu militanti, teroristi ili regularna vojska, potrebuje određeni kontekstualni okvir i validaciju. Društveni mehanizmi koji oslobađaju nasilje, kao i oni koji kontroliraju granice i posljedice nasilja univerzalni su. Nisu religije jedine koje nude kosmički bezgranični kontekstualni okvir da bi objasnile zašto su ratovi odnosno nasilje ponekada neizbiježni; sekularni humanizam, nacionalizam, socijalizam, liberalizam, pa čak i međunarodno pravo, nam nude osnove koristeći se pri tome istim društvenim mehanizmima za privlačenje i mobilizaciju ljudi. Zapravo, naš svakidašnji jezik o "pravednom ratu" (just war) jedna je posvemašnja teološka kontekstualizacija i validacija upotrebe nasilja.

Potraga za smislom

Prema tome, fokusiranost na to kako se opravdava upotreba nasilja u islamskoj misli nas ne čini uopće učenijima odnosno informiranijima u pogledu nastanka skupina kao što su Boko Haram i ISIS, te zašto imamo situaciju da se sve veći i veći broj ljudi pridružuje njihovim redovima u činjenju djela terora, u sklopu nečega što nalikuje jednoj ''imaginarnoj zajednici'', koja vodi jedan isto tako imaginaran globalan rat.

Jasno je da je religija važan dio ovog problema, ali jedna zdrava teološka diskusija započinje negdje drugdje. Osnovno teološko pitanje koje doprinosi privlačnosti navedenih skupina nije pitanje džihada, već pitanje teodiceje.

Ovdje se ne radi samo o jednom sofisticiranom intelektualnom linearnom nizu teoloških diskusija. Radi se o jednom suštinskom refokusiranju analitičke energije, i što je najvažnije, radi se o nastojanju da se dadnu odgovori s ciljem suprotstavljanja nasilnom ekstremizmu i strategiji koja ima za cilj da se pozabavi pitanjem radikalizacije.

Prošlo je nekih 300-injak godina otkako je Gottfried Wilhelm Leibniz skovao riječ ''teodiceja'', riječi koja svoje porijeklo izvodi iz dvije grčke riječi koje se razumiju kao ''opravdanje Boga'' odnosno ''bogoopravdanje''. Ova riječ se upotrebljava za pitanja stara koliko je star i sam ljudski rod: Zašto Bog dopušta događanje zla u svijetu? Zašto se loše stvari dešavaju dobrim ljudima? Ako je Bog Svemoćan, Sveti i Onaj Koji Voli, onda prisustvo patnje i zla u svijetu, predstavlja ozbiljan izazov ideji Boga.

Dok se pitanje teodiceje danas većinom postavlja na način ateističkog izazova religijskoj vjeri, problem teodiceje se, sam po sebi, tiče ljudskog iskustva u svijetu koji se često čini kao da se oteo kontroli i svijetu koji grca u nepravdi. Albert Camus u svom poznatom retku veli da ''postoji samo jedno ozbiljno filozofsko pitanje a to je samoubistvo'', samo stoga što besmisao i patnja kojem su izložena ljudska bića zahtijevaju racionalizaciju i razrješenje. Slično veli i Nietzsche: Oni koji imaju odgovor na zašto živjeti, mogu podnijeti svako kako živjeti.

Upravo pitanje teodiceje povezuje biblijsku Knjigu o Jobu s pisanjem Victora Frankla i s jednom od najstarijih pripovijesti ''Dijalog između čovjeka i njegove duše''. Ova pripovijest, zapisana je na papirusu 2000 p.n.e., govori o jednom siromašnom čovjeku, koji ne nalazeći smisao u životu, želi okončati vlastiti život. Njegovo samoubistvo spriječava duša koja ga ubjeđuje da mora marljivo raditi kako bi postao bogat i na taj način imao veličanstven pogreb, e da bi makar njegova duša imala ugodan život u zagrobnom životu.

Osnovni imperativ da se objasni patnja u svijetu, da se nađe razlog jutarnjem buđenju i donošenju odluke o tome šta kanimo činiti s našim životima, lično je breme u mjeri u kojoj je i političko. Prema tome, nije samo Buddha vidio patnju i iznašao put suočenja s njom. Komunizam, socijalizam kao i sam projekat ljudskih prava, prate istu strukturu 'čitanja' svijeta: dijagnoza onoga što je loše odnosno pogrješno i nuđenje odgovarajućih rješenja.

Projekat modernih nacionalnih država s njegovim narativima i sveobuhvatnim strukturama, samo je jedan od odgovora u odnosu na ona ista pitanja ljudske potrage za smislom, sigurnosti, stabilnosti, besmrtnosti – koji se postižu narativima o pripadnosti određenom narodu i kosmičkim racionalizacijama o posebnosti ''nas'' i ''naše zemlje''.

Posezanje za džihadom?

O jednoj takvoj potrazi je riječ i u činjenici da se većina radikalnih religijskih organizacija i njihovih odgovarajućih rješenja pojavljuje u propalim državama ili konfliktnim zonama. Dok se na jedan kratkovidan i miopatski način bavimo pitanjem kako religija odvodi u nasilje, gubimo iz vida najvažnije pitanje: Kako to nasilje mijenja samu religiju i same vjernike? U vremenu izloženosti nasilju i nepravdi, u odsustvu odgovora na pitanje ''zašto'' i usredsređenosti na to ''kako'' da se preživi, imamo potrebu za teološkim odgovorima bez obzira na osjetljivost pitanja: Šta je otišlo po zlu u ovom našem svijetu? Šta je ispravno? Kako razumijem ono što vidim? Kako odgovoriti na izazove s kojima se susrećem, te kako da živim?

Kada neka država propadne odnosno kada jedna država ne uspije održati obećanje o uspostavi jednog pravičnog poretka, te kada se sva ostala rješenja ispostave kao neadekvatna, religijske mreže, mašte i uobrazilje, grupne solidarnosti i pokreti za mobilizacijom se pomaljaju kao najsnažniji a često i kao jedina alternativa, pokušaju suočenja s pitanjem teodiceje odnosno pokušaju reuspostavljanja jednog moralnog poretka.

S obzirom na rečeno, Boko Haram, primjerice, nije prva skupina kulta koja je posegnula za velikim nasiljem u Nigeriji. Sedamdesetih i osamdesetih godina 20. vijeka, identična skupina pod nazivom Maitatsine se u istome maniru proširila kao kuga i odnijela na hiljade života. Na kraju su zaustavljeni od strane jedne jednako brutalne vojne. I Boko Haram i Maitatsine slijedili su pripovijednu fabulu o ''povlačenju'' – onu o hidžri proroka Muhammeda, ostavljajući za sobom progone, korupcionaštvo i idolopoklonstvo u traganju za čišćom i pobožnijom zajednicom. Tek će se kasnije obje ove skupine transformirati u nasilna čudovišta.

Isto je i s džihadistima evropskog porijekla. I u njihovome slučaju nije posrijedi pitanje da li Kur'an i Poslanik naučavaju džihad. Prvo što su učinili bilo je svojevrsno moralno istraživanje ili 'čitanje' svijeta kroz vlastito iskustvo, a rezultat je bio zaključak da je svijet do srži pokvaren, haotičan i nepravedan. U prilog tomu govori i činjenica da su dvojica britanskih džihadističkih avanturista odlučili nabaviti 'Kur'an za početnike (Qur'an for Dummies)'' tek nakon što su donijeli odluku da putuju u džihad u Siriju. Iz istih razloga i ISIS pribjegava intenzivnoj indoktrinaciji, nastojeći na taj način džihadiste držati u odgovarajućem kosmičkom ratnom poretku prije nego shvate sav apsurd rata, koji nikada nije nešto dično i lijepo kako zna izgledati na filmskom platnu.

Drugim riječima, dok se vodi teološka diskusija o tome kada i pod kojim uslovima je muslimanima dozvoljeno posegnuti za džihadom koji uključuje nasilje, važnija pitanja bivaju u međuvremenu postavljana na koja se daju isto tako važniji odgovori. Džihad je posljednje teološko pitanje. Kontekst u kojem se nalaze religijski učesnici tjera i zahtijeva od učesnika da formuliraju odgovore na pitanja koja im nameću pitanja teodiceje. Potom, isti kontekst usmjerava religijske učesnike na put propitivanja svijeta i univerzuma, koji im, zauzvrat, otvara oči za put spasenja, put koji rješava problem.

Teologija nade

S druge strane, u kontekstu u kojem je nasilje prisutno na jedan nasumičan i proizvoljan način, na nasilje se gleda kao na jednu normalnu i legitimnu političku opciju. Posezanje za nasiljem u jednom takvom kontekstu postaje krajnja - radikalna opcija s namjerom da se ukroti, kontrolira i reuspostavi red u svijetu, koji se čini da je ogrezao u zlu, svijetu u raspadu.

Prema tome, spomenuto nije ravno nihilizmu kao što se naizgled čini, nego je svojevrstan ničeovski pokušaj da se ide ''s onu stranu dobra i zla'' kako bi se uspostavio jedan novi moralni poredak kao odgovor na pitanje teodiceje.

Razumijevanje religijskog nasilja za kojim poseže muslimanski ekstremizam na način teodiceje prije negoli na način džihada, ima bezbroj svojih neposrednih implikacija, počevši od programa za podršku i razvoj do dugoročnih strategija koje imaju za cilj preduprijediti širenje terora kod kuće i u poligonima konflikta.

Očigledno, ovo dalje znači da trebamo prestati trošiti napore koji idu za tim da traže od drugih muslimana da ''osuđuju nasilje u ime islama'', ili da insistiramo na programima koji promoviraju teologije koje provociraju upotrebu nasilja. Takvi programi pomažu do određene mjere, dok sami dovode do mnoštva kontraproduktivnog pritiska na muslimane.

Glavni teološki izazov s kojim smo suočeni nije pitanje da li neki musliman može ili ne može počiniti djelo koje generira teror, već kako iznjedriti teologiju nade i društvene promjene u množini, koje bi bile kadre kanalisati strašne patnje uzrokovane nepravdom i siromaštvom u jedan nedestruktivan aktivizam. Dalje, naši napori usmjereni u pravcu nuđenja protunarativa i razbijanja koncentričnih krugova radikalizacije, ne bi trebali biti argumentiranja o džihadu i nasilju, nego poduhvati i poruke, koji idu za tim da istražuju i 'čitaju' svijet u kojem živimo putevima ulijevanja nade odnosno na načine na koji duboko religiozni ljudi mogu raditi na tome da unaprijede, liječe i reuspostave jedan beznadežan i 'slomljen' svijet.

Izvor: War On The Rocks

Prijevod: Muhamed Fazlović

(međunaslovi redakcijski)