Kada su mi u ponedjeljak ujutro 24. marta, 2014. godine, javili da je obalsni sud u Gornjem (južnom) Egiptu, u gradu Miniji, osudio 529 osoba na smrt (uglavnom podržavatelja svrgnutog predsjednika Mursija) kao i mnogi drugi ostao sam u šoku, te požurio da vidim agencijske vijesti. Jeste, vijesti iz Egipta su šokantne i one to ne prestaju biti posljednjih skoro godinu dana!

Ono što je mene još dublje šokiralo su fotografije iz sudnice. Skoro sve sudnice u Egiptu, a i diljem arapskog svijeta, na portalima iznad sudaca imaju ispisane velike levhe u vrhunskoj kaligrafiji sa kur'anskom porukom iz sure En-Nisa: "I kada ljudima sudite da pravično sudite!» A, prvi dio ovog ajeta, koji nije napisan glasi: "Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate…" Veoma je to važno, jer Božiji Govor ovim (prvim dijelom ajeta) ustvari samo potvrđuje da je pravično suđenje nemoguće bez ključnog preduvjeta, a taj je da se odgovorne službe povjere onima koji su ih dostojni.

Odmah ispod tog kur'anskog naloga na zidovima egipatskih (a i drugih arapskih) sudnica u oči udara natpis: "El-ADLU ESASU-L-MULKI" što znači "Pravda je temelj vlasti." To je ustvari teza koju u svojoj Muqaddimi razrađuje velikan arapskih društvenih nauka i otac sociologije Ibn Haldun još u 14. stoljeću, u dijelu koji govori o etapama propadanja država. Ibn Haldun u razradi teze po kojoj se vladavina temelji na pravdi dodaje ključno upozorenje, a koje glasi: VE-Z-ZULMU MU'ZINUN BI HARABI-L-UMRAN, što znači: "A nepravda najavljuje propast civilizacije."

Arapske riječi u ovom drugom dijelu su nama toliko poznate da ih skoro ne treba ni prevoditi. Ili bismo ih mogli ovako prevesti: "Zulum mujezini", odnosno, "oglašava propadanje civilizacije", a UMRAN, riječ koja se ovdje koristi, istraživaći Ibn Haldunova djela prevode ekvivalentima kao što su: kultura, civilizacija, naseljeni dio zemlje/tla, naseljenost, blagostanje, procvat, napredak, itd.

Paradoks do paradoksa, reklo bi se, kada se pogleda stanje muslimana! Šta je to što može biti šokantno uopće nakon svega što smo imali priliku vidjeti i uživo gledati sa ulica Kaira prošlog ljeta? Šok i iznenađenje bismo u slučaju sadašnjeg Egipta mogli doživjeti kada bi, nakon nemilih prošlogodišnjih događaja, čuli vijesti o normalnom demokratskom preslaganju i tranziciji. Međutim nije tako. U toj zemlji, ali i u vascijelom arapskom svijetu na sceni je velika kriza, a ona može biti i posljednja kriza islamske civilizacije, kako to sagledavaju neki autori (o čemu nećemo ovom prilikom). Dakle, ne kriza islama kao vjere, već kriza islamske civilizacije, civilizacije koju dominantno obilježava islam kao svjetopogled.

Zašto ovo naglašavam? Zato, jer smo već narednog dana, kada se počelo suditi slijedećoj grupi od 638 ljudi, simpatizera Muslimanske braće (a koje je prekinuto i odgođeno za 28. april) pored standardnih "dubokih zabrinutosti" koje su stizale sa adresa Zapada, čuli upravo jednu takvu indikativnu reakciju iz ureda Visoke predstavnice EU za vanjsku politiku Catherine Ashton. Njena reakcija je bila ideološke prirode.

Glavni naglasak osude baronese Ashton nije bio na neprihvatljivim okolnostima masovnih hapšenja i progona političke opozicije, ubistava i zatvaranja njenih vodećih lidera i drugih opresivnih praksi, koje se posljednjih mjeseci događaju u Egiptu. "Evropska unija se protivi smrtnoj kazni pod bilo kojim okolnostima. Smrtna kazna je okrutna i nehumana, ne uspijeva djelovati kao odvraćanje i predstavlja neprihvatljivo poricanje ljudskog dostojanstva i časti," stoji u saopćenju njenog kabineta. Kada se malo bolje razabere poruka ove "reakcije", to je ustvari poruka odaslana s pozicije napredne civilizacije jednoj nenaprednoj ili propadajućoj civilizaciji. Tako sam je razumio, daj Bože da budem u krivu! A uz te konstatacije sve više idu i argumenti režimskih apologeta o "kreiranom haosu" u arapskom odnosno šire gledano, u muslimanskom svijetu. Jer, danas zulumćari svoj zulum pravdaju sprječavanjem većeg zuluma. A on se odvija nesmetano i u sjeni nedjelovanja međunarodnih centara moći, prije svega onih u Sjedinjenim Državama i Europskoj uniji.

Stav režimskih promatrača o suđenju i smrtnim presudama podržavaocima Muslimanske braće je zastrašujući! Mada je prema izjavi jednog od vođa Muslimanske braće u grupi od 529 koja je osuđena tek 22 člana Bratstva. Liberali, ako se tako uopće više mogu nazvati, su šokirani i uglavnom se nadaju da će situacija popustiti. S druge strane, režimske apologete u ovim potezima vlasti vide nastojanja države da povrati autoritet. Po njima postoji bojazan da nastane haos kao u Libiji i Siriji. Zbog toga je veoma važno, po njima, da vlasti i sudski sistem pošalju jaku poruku da se moraju zaštiti državne institucije.

Druga strana šoka kojeg sam primjetio kod mnogih običnih ljudi, koje ovakve informacije uznemiravaju, jeste njihova razočaranost i zatečenost šutnjom uleme i intelektualaca. Zašto su utihnuli glasovi onih koji su dužni govoriti i upozoriti na nepravdu pa makar ih stajalo glave, a kamo li statusa ili nekog dunjalučkog interesa? Zašto šuti većina muslimanske uleme širom svijeta?

Ne šute, dakako, svi. Istog dana sam dobio nekoliko poruka od najeminentnijih učenjaka i poznavalaca islama, i muslimana i nemuslimana. I u tim porukama dominira šok, ali i reakcija. "Hiljade ubijenih i povrijeđenih od strane egipatskih sigurnosnih snaga u četiri masakra civila, plus dvodnevno suđenje (dvije sesije od kojih je svaka trajala po manje od pola sata), osuda i smrtna kazna za 529 ljudi, najveća takva osuda u modernoj historiji Egipta! Ko su teroristi?" pita se ugledni američki profesor John L. Esposito (u e-mailu kojeg je posalo prijateljima muslimanima). Naravno, reagirala je i Svjetska unija islamskih učenjaka koju predvodi šejh Jusuf Karadavi, potom čuveni savremeni islamski mislilac i aktivista iz Tunisa šejh Rašid Gannuši (čije smo intervjue objavljivali u ovome listu još dok je bio izgnanik u Londonu). No pitanje terorizma u muslimanskom svijetu, pored Sirije u kojoj je kriza najakutnija, pokrenuto je i na zasijedanju Arapske lige u Kuvajtu koje je održano u utorak, 25. marta. U očiglednom neslaganju ključnih arapskih država izražene su bojazni od širenja terorizma, ali i zabrinutost da će se neselektivnim optuživanjem pojedinaca i grupa za terorizam stvoriti još veći haos - upravo onakav kakav gledamo u Egiptu.

Po svoj prilici spektakli sa suđenjima i šokantne vijesti iz Egipta trebaju biti svojevrsni paravan za neometano instaliranje novog egipatskog vođe. Poznavaoci prilika u ovoj zemlji ne vjeruju da će doći do izvršenja svih tih presuda, međutim, dosadašnja "iznenađenja" iz Egipta i najtrezvenije promatrače zabrinjavaju. Skoro je neupitno da će glavni arhitekta i izvođač prošlogodišnjeg vojnog udara u ovoj zemlji general Abdul Fettah Sisi postati njen budući predsjednik. U tom dijelu svijeta stvari su se očigledno "pomjerile sa svog mjesta" a pravda je po definiciji "vraćanje ili stavljanje stvari na njihovo mjesto." Pitanje je samo koliko će zuluma i opresije Egipat kao najmnogoljudnija arapska zemlja moći podnijeti, te kakve će to posljedice imati na širi prostor arapskog svijeta. Jer, kao što to zapisa čuveni Ibn Haldun "zulum oglašava propadanje civilizacije" i doista je to najviše što zabrinjava sve.

I na kraju, gorčina ostaje posebice kod nas muslimana na ovim evropskim prostorima kada vidimo te proporcije zloupotrebe islama i njegovih simbola od strane muslimana prvenstveno, jer ne sudi se ovdje pod slikama diktatora i generala, već ispod slika kur'anskih ajeta. Stoga završavamo riječima hazreti Alije, radijallahu anhu, koje je on kazao o vlasti i zulumu: "Vlast i na nevjerstvu može opstati, ali nikako ne može opstati na zulumu!"