Patetična formula identifikacije 'Ja sam...' (ili 'Svi smo mi...'') funkcionira samo u određenim granicama izvan kojih postaje sramotna. Možemo izjavljivati 'Ja sam Čarli...', ali sve pada na primjerima kao što su 'Svi mi živimo u Sarajevu!' ili 'Svi mi živimo u Gazi!' Brutalna činjenica da svi mi nismo u Sarajevu ili Gazi, je sama po sebi odveć jaka e da bi se zakrila jednom ovakvom patetičnom identifikacijom. Ovakva identifikacija postaje sramotna u slučajevima kao što je onaj s Muzlmener (Muselmänner), živim mrtvacima u Aušvicu (Auschwitz). Nije moguće reći: 'Svi smo mi Muzlmeneri!' U Aušvicu je dehumanizacija žrtava dostigla takve razmjere da je ikakva suvisla identifikacija s žrtvama postala besmislena. I obrnuto, bilo bi isto tako smiješno izjavljivati solidarnost s žrtvama 11. septembra, na način 'Svi smo mi Njujorčani!' Milioni bi rekli: 'Da, mi bismo željeli biti Njujorčani, dajte na vizu!'.

Politički spektakl

Isto vrijedi i za ubistva od prošlog mjeseca: bilo je prilično lahko identificirati se s novinarima Čarli Hebdoa, ali bi bilo daleko teže obznaniti: 'Svi smo mi iz Bage!' (Za one koji ne znaju: Baga je jedan gradić u sjeveroistočnoj Nigeriji u kojem je Boko Haram pogubio dvije hiljade ljudi.) Sintagmu 'Boko Haram' je moguće ugrubo prevesti kao 'Zapadno obrazovanje je zabranjeno', posebice žensko obrazovanje. Kako objasniti začudnu činjenicu jednog masivnog sociopolitičkog pokreta čiji je glavni cilj hijerarhijska regulacija odnosa među spolovima? Zašto muslimani, koji su nesumnjivo bili izloženi eksploataciji, dominaciji, te drugim destruktivnim i ponižavajućim aspektima kolonijalizma, ciljaju na najbolji dio (za nas, u najmanju ruku) zapadnjačke baštine, naš egalitarijanizam i lične slobode, uključujući i onu slobodu da se ismijavaju svi autoriteti? Jedan od odgovora je da je njihova meta dobro odabrana; liberalni Zapad je tako nesnošljiv, zato što ne samo da praktikicira eksploataciju i nasilničku dominaciju, nego istu ovu brutalnu realnost predstavlja pod krinkom njene suprotnosti: sloboda, jednakost i demokratija.

Vratimo se spektaklu velikih političkih imena iz cijelog svijeta, koji su držeći se rukama udruženi, iskazali solidarnost s žrtvama ubijanja u Parizu, imenima od Kamerona do Lavrova, od Natanjahua do Abbasa: Ako nismo nikada ranije svjedočili slici jedne hipokrizijske lažnosti, onda smo upravo svjedočili jednoj takvoj. Jedan anonimni građanin pustio je Beethovenovu 'Odu radosti', neslužbenu himnu Evropske unije, u trenutku dok je procesija prolazila ispod njegova prozora, dodajući time jednu notu političkog kiča inače odvratnom spektaklu priređenome od strane ljudi koji su upravo najviše odgovorni za sav nered i zbrku u kojoj se nalazimo. Da se ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov nekim slučajem obreo u jednom sličnom maršu u Moskvi, u kojoj je na desetine novinara ubijeno, bio bi smjesta uhapšen. Spektakl je bio doslovno priređen; slike prikazane u medijima odavale su takav utisak da je linija političkih lidera bila u pročelju jedne velike rulje koja se šeta uzduž avenije. Ali, jedna druga slika, napravljena odozgo, jasno je pokazala da je iza političara, šetalo nekih stotinjak ljudi i mnogo praznog prostora uz patrolu policije otraga, te oko njih. Prava gesta Čarli Hebdoa bi bilo naslovno objavljivanje jedne velike karikature koja bi brutalno i neukusno podvrgla podsmijehu cijeli ovaj događaj.

Slično je bilo i sa zastavama na kojima je isticano 'Je suis Charlie!' ('Ja sam Čarli!'), s tim da je bilo i onih koji su ispisivali 'Je suis flic!' ('Ja sam policajac!'). Veličano nacionalno jedinstvo odglumljeno na velikim skupovima, nije bilo samo okupljanje ljudi različitih etničkih grupa, klasa i religija; bilo je to ujedinjavanje ljudi i snaga kontrole i reda – ne samo ujedinjavanje ljudi i policije, nego ljudi i CRS-a (Jedan od majskih slogana 1968. god., je bio 'CRS=SS'; Francuska republička sigurnosna agencija za sprečavanje nemira je izjednačavana sa zloglasnim SS-ovcima, op. pr.), ljudi i tajnih službi odnosno ljudi i cijelog državnog sigurnosnog aparata. Nema mjesta ljudima poput Snowdena i Manninga u ovom novom univerzumu. ''Nestao je negdašnji prezir prema policiji, izuzev među mladima arapskog i afričkog porijekla'' – napisao je Žak Alan Miler (Jacques Alan Miller) prošlog mjeseca – ''Nešto nesumljivo nikada ranije viđeno u francuskoj historiji''. Ukratko, teroristički napadi postigli su nešto nemoguće: pomirili su 1968.-sku generaciju s njenin zakletim neprijateljima u liku nečega poput francuske popularne verzije 'patriotskog čina', s ljudima koji sami sebe nude sigurnosnom nadgledanju.

Deset zapovijedi i ljudska prava

Ekstatički momenti pariških demonstracija bili su trijumf ideologije; ujedinili su narod protiv njegovog neprijatelja čija fascinirajuća prisutnost trenutačno briše sve antagonizme. Javnosti je ponuđen jedan obeshrabrujući izbor: ili si flic odnosno 'drot' ili terorista. Ali, zapitajmo se kako se taj neučtivi humor Čarli Hebdoa uklapa u sve ovo? Da bi se dao odgovor na ovo pitanje, trebamo imati na umu vezu između Dekaloga i ljudskih prava, koja kao što Kenneth Reinhard i Julia Reinhard tvrde, predstavljaju, između ostalog, prava na povredu Deset zapovijedi. Pravo na privatnost je pravo na čin bluda. Pravo na svojinu je pravo da ukradeš ili eksploatiraš druge. Pravo na slobodu izražavanja je pravo na slobodu lažnog svjedočenja. Pravo na nošenje oružja je pravo da ubiješ. Pravo na slobodu religije je pravo na obožavanje lažnih božanstava. Naravno, ljudska prava ne dozvoljavaju izravnu povredu Deset zapovijedi, ali ona drže otvorenom jednu rubnu sivu zonu, koja bi trebala ostati izvan domašaja religijske odnosno sekularne moći. U toj sjeni sive zone ja mogu kršiti Deset zapovijedi, i ukoliko ova ili ona moć bahne u tu moju sivu zonu i zatekne me bez 'gaća', ja mogu viknuti iz sveg glasa: 'Napad na moja ljudska prava!' Poanta je u tome da je strukturalno nemoguće za državu, odnosno moć, da povuče jednu jasnu liniju razgraničenja e da bi spriječila zloupotrebu ljudskih prava ili da ne prekrši njihovu primjenu, to jeste, primjenu koja ne krši Deset zapovijedi.

Zapravo, toj sivoj zoni pripada i brutalni humor Čarli Hebdoa. Magazin je počeo 1970. god., kao sljedbenik magazina Hara-Kiri, koji je zabranjen zbog ismijavanja smrti Šarla de Gola. Nakon što je jedno pismo čitaoca ubrzo optužilo magazin da je 'glupav i odvratan' (‘bête et méchant’), rečenica je uskoro postala službenim sloganom magazina i ušla u svakodnevni jezik. Priličnije bi bilo za hiljade onih koji su marširali Parizom da su uzvikivali ja sam bête et méchant’, nego 'šuplji' slogan 'Je suis Charlie!'.

Osvježavajući kakav i jeste pokatkad, Čarli Hebdoov bête et méchant’ stav je limitiran činjenicom da smijeh sam po sebi nije oslobađajući nego je izrazito problematičan. U popularnom gledanju Stare Grčke, postoji razlika između svečanih formalnih spartanskih aristokrata i vedrih atenskih demokrata. Ali, Spartanci koji su se dičili svojom strogošću, dali su smijehu centralno mjesto u svojoj ideologiji i praksi; oni su javni smijeh prepoznali kao moć da se uveća slava države. Spartanski smijeh – brutalni podsmijeh poniženog neprijatelja ili roba, ismijavanje njihovih strahova i patnje s pozicije moći – pronašao je svoj eho, koji odzvanja i dan-danas, u Staljinovim govorima, u kojima se izrugivao uplašenim i zbunjenim 'izdajnicima'. (Uzgred rečeno, ovaj smijeh treba razlikovati od smijeha druge vrste koji dolazi s pozicija moći, cinična poruga koja pokazuje da oni svoju ideologiju ne uzimaju za ozbiljno). Probem s humorom Čarli Hebdoa nije u tome da je on otišao predaleko u svome nepoštovanju, nego je to prije bezazlen eksces, koji savršeno odgovara ciničnoj hegemonističkoj ulozi ideologije u našim društvima. Nije predstavljao nikakvu prijetnju moćnicima; naprotiv, učinio je njihovo vršenje moći podnošljivijim.

Blasfemija i(li) sloboda govora?

U zapadnim liberalno-sekularnim društvima, državna vlast štiti javne slobode, ali zadire u privatni prostor – u slučaju zlostavljanja djece primjerice. Ali, kao što Talal Asad u Is Critique Secular? Blasphemy, Injury and Free Speech (2009.), kaže: ''Upadati u intimni prostor, kršenje privatne domene je zabranjeno prema Islamskome zakonu, iako je konformizam u javnoj sferi možda nešto strožiji... ono što je važno za zajednicu je vršenje muslimanove društvene uloge kao subjekta – uključujući i njegovo verbalno izražavanje, ne i njegovih 'nutarnjih misli, bez obzira kakve one bile''. Kur'an kaže: ''Ko hoće neka vjeruje, a ko hoće neka ne vjeruje''. Ali, u Asadovim riječima, ovo 'pravo da neko misli šta god mu je volja ne...uključuje pravo da izražava svoje religijsko i moralno uvjerenje javno s namjerom preobraćivanja ljudi krivim uvjerenjima'. To je razlog zašto je za muslimane 'nemoguće šutjeti kada su suočeni s blasfemijom...blasfemija nije ni ''sloboda govora'' niti izazov nove istine, već nešto što traži da se poremeti jedan živući postojeći odnos'. Sa zapadnjačkog liberalnog stanovišta, postoji problem s obje riječi, s 'ni' i s 'niti': Šta ako sloboda govora treba uključiti djela koja raskidaju jedan postojeći živući postojeći odnos? I šta ako 'nova istina' ima isti remetilački efekat? Šta ukoliko jedna nova etička svijest čini jedan živući postojeći odnos nepravednim?

Ako je za muslimana ne samo nemoguće da 'šuti kada je suočen s blasfemijom', nego i da bude ravnodušan – a pritisak da se nešto čini odveć je jak da može uključiti nasilna i zločinačka djela – onda prvu stvar koju treba uraditi jeste da se ovaj stav locira u njegov savremeni kontekst. Isto važi i za kršćanski pokret protiv abortusa, koji isto tako nalazi da je 'nemoguće šutjeti' suočen s pogibijama stotina hiljada fetusa godišnje, s pokoljem koji neki izjednačavaju s Holokaustom. Upravo tu nastaje prava tolerancija: tolerancija ili razumijevanje koje mi doživljavamo kao nešto što je 'nemoguće podnositi' (l’impossible-a-supporter' – Žak Lakanovskim riječima kazano, op.pr.); upravo na ovom nivou liberalna ljevica se približava religijskom fundamentalizmu s njegovom odgovarajućom listom stvari i pitanja u odnosu na koja je 'nemoguće šutjeti u suočenostima s njima: seksizam, rasizam, te druge forme netolerancije. Šta bi se desilo da je magazin otvoreno ismijao Holokaust? Postoji kontradikcija u liberalno-ljevičarskome stavu: libertarijanistički stav univerzalne ironije i podsmijeha, koji ismijava sve autoritete, i duhovne i političke (utjelovljena pozicija Čarli Hebdoa), sklon je da klizne u svoju suprotnost, u pojačani senzibilitet u odnosu na bol i ponižavanje drugog.

Upravo je ova kontradikcija razlog da većina ljevičarskih reakcija na ubistva u Parizu slijede predvidiv, prezira vrijedan obrazac. 

Oni su ispravno naslutjeli da je nešto duboko pogrešno u spektaklu liberalnog konsenzusa i solidarnosti s žrtvama, ali su krenuli u pogrešnom smjeru kada su bili u mogućnosti da osude zločin i to tek nakon dugih i dosadnih kvalifikacija. Strah da, jasnom osudom ubistava, ne budemo okrivljeni za islamofobiju, politički i etički je pogrešano. Nema ničeg islamofobičnog u osudi zločina u Parizu, kao što nema ničeg antisemitskog u osudi izraelskog postupanja s Palestincima.

I ideja da trebamo kontekstualizirati e da bismo 'razumjeli' zločin u Parizu je potpuno pogrešna. U Frankenštajnu (Frankenstein) Meri Šeli (Mary Shelley) dopušta čudovištu da priča u svoje ime. To njeno opredjeljenje izražava liberalni stav prema slobodi govora na jedan najradikalniji način: svačije gledište se treba saslušati. U Frankenštajnu čudovište je posve subjektivizirano: čudovišni ubica se otkriva kao neko ko je duboko ranjivo i očajno biće, pun želje za društvom i ljubavi. Kako god, postoji jasno ograničenje u ovom postupku: što više znam o - i 'razumijem' Hitlera, sve mi se neoprostivijim prikazuje.

Dalje, ovo znači da kada prilazimo izraelsko-palestinskom konfliktu, da se trebamo držati nemilosrdnih i ravnodušnih hladnih standarda; trebamo bezuvjetno odoljeti iskušenju da 'razumijemo' arapski anti-semitizam (gdje ga u stvari i susrećemo) kao 'prirodnu' reakciju na žalobne neprilike Palestinaca ili da 'razumijemo' izraelske mjere kao 'prirodnu' reakciju na sjećanje na Holokaust. Ne bi trebalo biti 'razumijevanja' prema činjenici da je u mnogim arapskim zemljama Hitler smatram herojem ili da se osnovce uči antisemitskim mitovima, kao što je onaj da židovi upotrebljavaju dječiju krv u žrtvene svrhe. Tvrditi da ovaj antisemitizam izražava, u jednom prenesenom smislu, otpor prema kapitalizmu ni na koji način gane opravdava (isto važi i za nacistički antisemitizam koji je također crpio svoju energiju iz otpora prema kapitalizmu). Prenesenost u ovom smislu nije drugorazredna operacija, nego osnovni znak ideološke mistifikacije. Dugoročno, ova tvrdnja povlači za sobom saznanje da jedini način borbe protiv antisemitizma nije propovijedanje liberalne tolerancije, nego artikulacija osnovnog antikapitalističkog motiva na jedan izravan način i u jednom neprenesenom smislu.

Ekstremna iskustva

Akcije izraelskih odbrambenih snaga, koje su u toku na Zapadnoj Obali, ne bi trebale biti prosuđivane u odnosu na pozadinu Holokausta; skrnavljenje sinagoga u Francuskoj ili drugdje u Evropi, ne treba prosuđivati kao nepodesne, nego kao razumljivu reakciju u odnosu na ono što Izrael čini na Zapadnoj Obali. Kada se bilo kakav javni protest protiv Izraela glatko prokazuje kao izraz antisemitizma – kada se, takoreći, sjena Holokausta neprestano evocira e da bi se neutralizirala svaka kritika izraelskih vojnih i političkih operacija – nije samo dovoljno insistirati na razlikama između antisemitizma i kritici pojedinih politika Izarela; treba ići korak naprijed i reći da je u stvari država Izrael ta koja, u ovome slučaju, skrnavi sjećanje na žrtve Holokausta, instrumentalizira te žrtve na način legitimiranja sadašnjih političkih mjera. Ovo znači da se treba izričito odbaciti bilo kakva ideja logičke ili političke veze između Holokausta i postojećeg izraelsko-palestinskog sukoba. To su dva u potpunosti različita fenomena: jedan je dio evropske historije desničarskog otpora dinamikama modernizacije, drugi je jedno od posljednjih poglavlja povijesti kolonizacije.

Neporeciv je porast antisemitizma u Evropi. Kada, naprimjer, agresivna muslimanska manjina u Malmeu šikanira Jevreje tako da su isti u strahu da hodaju ulicom u tradicionalnoj nošnji, to zahtijeva jasnu i nesumnjivu osudu. Borbu protiv antisemitizma i islamofobije treba posmatrati kao dva aspekta jedne te iste borbe.

U znamenitom odlomku u Still Alive: A Holocaust Girlhood Remembered (2001.) Ruth Klüger opisuje razgovor s 'nekim uspješnim doktorantima' u Njemačkoj:

''Jedan priča kako je u Jeruzalemu upoznao jednog starog mađarskog židova koji je preživio Aušvic, ali je uprkos tome proklinjao i prezirao sve Arape. Kako neko ko je izašao iz Aušvica može tako nešto govoriti? – upitao je Nijemac. Ulazim u stvar i raspravljam možda na žešći način nego bi to trebalo. Šta je očekivao? Aušvic nije bio nikakva odgojna ustanova... Tamo ništa niste naučili, a najmanje o humanosti i toleranciji. Ama nikakvo dobro nije izašlo iz koncentracionih logora, čujem sebe kako govorim podižući glas, dok on očekuje katarzu, pročišćenje, ono nešto zbog čega idete u pozorište? To su bile najzaludnije i najbesmislenije ustanove koje se mogu zamisliti''.

Trebamo napustiti ideju da postoji nešto oslobađajuće u ekstremnim iskustvima, da nam ona omogućavaju da otvorimo oči u odnosu na krajnju istinu neke situacije. Ovo je, možda, najtužnija i obeshrabrujuća lekcija terora.