Slijedeće sedmice ćemo objaviti osvrt Mirnesa Kovača na ovaj tekst i njegove problematične postavke koji je izašao u štampanom izdanju Preporoda od 15. marta, 2015. godine.
Greame Wood,
The Atlantic, mart, 2015
prijevod: Mahir Kevrić
Da bi neko bio halifa mora ispunit uslove – da je odrastao muškarac koji ima porijeklo iz plemena Qurejš, da je moralan, da ima fizički i intelektualni integritet i da je vlasnik 'amra, autoriteta. Ovaj zadnji kriterij je najteže ostvariti jer podrazumijeva da halifa posjeduje teritorij na kome se provodi šerijatski zakon. Baghdadijeva ID je mnogo prije 29. juna imala ovaj uslov i od tada je jedan od zapadnih konvertita, koga Cerantonio naziva vođom, počeo govoriti o nužnosti proglašavanja hilafeta jer bi svako odlaganje značilo griješenje.
Ceratonio kaže da je čak postojala frakcija koja je bila spremna da se bori protiv Baghdaidija i njegove grupe ukoliko se bude odlagalo proglašenje hilafeta. Pripremili su pismo važnim članovima ID-e izražavajući nezadovoljstvo odlaganjem proglašenja hilafeta, ali su umireni od strane Adnanija koji im je rekao da je halifa tajno proglašen, mnogo prije javne obznane. Imali su legitimnog halifu i od tog trenutka jedina opcija za sve muslimane je iskazati pokornost i vjernost legitimnom halifi.
Nakon Baghdadijeve julske hutbe, bujica džihadista je svakodnevno pristizala u Siriju. Jürgen Todenhöfer, njemački pisac i bivši političar, koji je posjetio ID u decembru, kaže da je svjedočio pristizanju više od 100 boraca u samo dva dana na jednom punktu na tursko-sirijskoj granici. Njegov izvještaj tvrdi da ID ima stabilan priliv stranih boraca koji su spremni da se odreknu svega zarad nade u pogibiju i odlaska u raj.
U Londonu, sedmicu prije mog susreta sa Cerantoniom, susreo sam se sa tri bivša člana zabranjene grupe Al Muhajiroun: Anjem Choudary, Abu Baraa, i Abdul Muhid. Choudary je neformalni vođa grupe i kaže da je prije uspostave hilafeta "85% šerijata bilo van svakodnevne upotrebe." "Ti specifični zakoni su van upotrebe ukoliko nema halife i osobe koja odlučuje, a sada mi imamo halifu." Na primjer, pojedinac ne može kažnjavati za krađu odsjecanjem ruke, to može samo halifa. Formirajući hilafet, ovaj i mnogi drugi šerijatski zakoni odjednom oživljavaju. U teoriji, svi muslimani su obavezni da se dosele na teritorij gdje se primjenjuju ovi zakoni. Halifa je obavezan da primjenjuje šerijat. Svako odstupanje obavezuje one koji ga slijede da ga o tome obavijeste, a ukoliko ustraje, čak i da ga smijene sa te pozicije. Zauzvrat, svi muslimani su obavezni da se pokore halifi, a oni koji ustrajavaju u pokornosti nemuslimanskim vladama i vladarima, iako su obaviješteni i upućeni, postaju nevjernicima.
Choudary kaže da je šerijat pogrešno razumljen zbog negove nepotpune provedbe u zemljama poput Saudijske Arabije, koja kradljivce kažnjava odsjecanjem ruke a ubice obezglavljivanjem. "Problem je kada zemlje, poput Saudijske Arabije, primjenjuju samo krivični zakon a ne osiguravaju socijalnu i ekonomsku pravdu koju šerijat nalaže i time samo izazivaju antagonizam prema šerijatu", kaže Choudary.
- Apokalipsa
Svi muslimani vjeruju da je Bog Onaj koji poznaje budućnost. Ljudima je dao određene smjernice onoga što bi se moglo dešavati, kroz Kur'an i hadise Poslanika. ID se razlikuje od svih drugih džihadi pokreta ubjeđenjem da ispunjava, od Boga, preodređenu dužnost i to je ujedno čini drugačijom od svih drugih pokreta i najjasnijom u vjerskom određenu misije koju ima.
Široko posmatrajući, Al-Qaida se ponaša kao nelegalni politički pokret, sa jasnim ovosvjetskim ciljevima. ID ima svoje dunjalučke brige (komunalne usluge, zdravstvo...), ali eshatologija je lajtmotiv njihove propagande. Bin Laden je rijetko spominjao apokalipsu, čak i kada je to činio pretpostavljao je da će se to desiti nakon njegove smrti. Will McCants sa Brookings Instituta koji piše knjigu o apokaliptičnom karakteru Islamske države, kaže: “Bin Laden i Zawahiri su iz elitnih sunijskih porodica koji su ove vrste špekulacija posmatrali kao nešto s čime se širi društveni sloj bavi.”
Zadnjih godina američke okupacije Iraka, osnivači ID-e su svuda oko sebe vidjeli znakove kraja vremena. Očekivali su dolazak Mehdija u roku od godinu dana. 2008. godine, istaknuti islamisiti u Iraku su stupili u kontakt sa Bin Ladenom kako bi ga upozorili da vođstvo iračkog ogranka Al-Qaide konstatntno govorili o dolasku Mehdija, i na osnovu svojih očekivanja, određuju vrijeme njegovog dolaska. Vrh Al-Qaide je morao intervenisati i upozoriti ih da prestanu s time.
Za neke od vjernika - onih koji iščekuju epsku borbu dobra protiv zla - ideja apokaliptičnog krvoprolića ispunjava njihove doboke psihološke potrebe. Neka od apokaliptičnih vjerovanja je pokret producirao, a neka su utemeljenje na vjerskim izvorima i prisutna su u propagandi ID-e. Neka vjerovanja su da će biti samo 12 pravednih halifa prije kraja svijeta, a Baghdadi je 8, da će se vojske Rima sukobiti sa islamskom vojskom na sjeveru Sirije i da će se konačni obračun sa Dedžalom desiti u Jeruzalemu nakon perioda muslimanskih osvajanja.
ID je posvetila veliku pažnju osvajanju strateški nebitnog grada Dabiq, blizu Aleppa, jer je to mjesto gdje će vojske Rima postaviti svoj kamp i nakon sukoba sa islamskom vojskom, to će biti mjesto njihove propasti.
Sada, kada je osvojen Dabiq, ID očekuje dolazak neprijateljske vojske čiji će poraz biti najdirektniji uvod u apokalipsu. Zapadni mediji često zanemaruju ulogu grada Dabiq i radije se fokusiraju na scene divljačkih ubistava. «Ovdje smo u Dabiqu kako bismo sahranili prvog američkog krstaša, željno iščekujući ostatak vojske da dođe», izjavio je maskirani dželat u videu iz novembra koji prikazuje ubistvo Petera Kassiga, humanitarca koji je bio u zatočeništvu više od godinu dana. U decembru, u jeku borbi u Iraku, nakon što su mujahideeni izjavili da su vidjeli američke vojnike u borbi, Twitter profil ID-e je bio zatrpan porukama kojima se izražavalo zadovoljstvo zbog gostiju koji stižu na zabavu.
Poslanička predaja koja nagovještava bitku u Dabiqu identificira neprijatelja nazivom "Rim." Ko je "Rim" danas, je pitanje o kome se raspravlja. Cerantonio argumentuje da "Rim" predstavlja Istočno Rimsko carstvo čija je prijestolnica bio Istanbul. Trebamo razmišljati o "Rimu" kao Republici Turskoj, onoj istoj koja je ukinula hilafet prije 90 godina. Drugi argumentiraju da je to bilo koja nevjernička vojska, a vojska SAD-a će sasvim dobro poslužiti.
Nakon bitke u Dabiqu, Cerantonio kaže da će se hilafe proširiti i obuhvatiti Istanbul. Neki vjeruju da će se nakon tog događaja hilafet proširiti na cijelu zemaljsku kuglu, ali Cerantonio nije u to siguran i kaže da hilafet neće preći granicu Bosfora. Razlog tome je pojava Dedždžala koji će doći iz smjera Horosana, istočni Iran, i ubiti veliki broj boraca ID-e, dok njihov broj ne spadne na 5000, zbijenih u Jeruzalemu. Tada će se pojaviti Isa-Isus koji će ubiti Dedždžala i predvoditi muslimane do konačne pobjede.
«Samo Bog zna da li je vojska ID-e ona nagoviještena», kaže Cerantonio, ali on se nada da je tako. «Poslanik je rekao da je jedan od predznaka kraja svijeta to što će ljudi prestati da govore o tome i danas kada posmatrate situaciju u našim džamijama, primjetit ćete da se o tome ne govori.» Prema ovoj teoriji, čak i napadi na ID nemaju nikakvog smisla, jer Bog će vrlo skoro uništiti cijeli svijet.
- Borba
Ideološka čistota ID-e ima jednu prednost: veoma je lahko predvidjeti njene buduće korake. Osama bin Laden je bio teško predvidiv u svojim postupcima. Svoj prvi televizijski intervju je zagonetno završio. Kada ga je novinar CNN Peter Arnett upitao kakvi su mu planovi za budućnost, odgovorio da će se o tome čuti u medijima. ID nije takva. Njeni planovi su vrlo jasni, ne svi, ali pažljivim gledanjem i slušanjem da se zaključiti kakvi su planovi glede uprave i širenja same države.
Choudary je objasnio kako ID treba da provodi svoju vanjsku politiku. Glavni princip je "nasilni džihad", odnosno pokoravanje zemalja koji su pod nemuslimanskom upravom. Choudaryev prijatelj, Abu Baraa objašnjava da šerijat dozvoljava samo privremene mirovne sporazume, koji ne mogu trajati duže od 10 godina. Svako prihvatanje fiksirane granice je greška i suprotno šerijatu. Privremeni mirovni sporazumi se mogu produžavati, ali ne sa svim neprijateljima istovremeno: halifa mora barem jednom godišnje voditi džihad. Ne smije da miruje, inače će zapasti u grijeh.
Choudry se svojski trudio da objasni kako ratni zakoni koje ID provodi predstavljaju izraz milosti a ne brutalnosti. Objasnio mi je da ID ima obavezu da terorizira svoje neprijatelje – obezglavljivanja, razapinjanja, porobljavanje, ima za cilj da ubrza pobjedu i skrati borbu koliko je to moguće.
Svaki demokratski proces je suprotan šerijatu. "Slanje ambasadora u UN bi bilo priznavanje autoriteta mimo Božijeg", kaže Abu Baraa. Ova vrsta diplomatije je širk i ukoliko bi je halifa počinio, to bi zahtijevalo njegovu smjenu. Čak je i biranje halife demokratskim sredstvima, poput izbora, širk.
Veoma je teško pretpostaviti koliko će ograničenja ID nametnuti njen vlastiti radikalizam. Moderni internacionalni sistem, uspostavljen 1648. mirom u Westphaliji, utemeljen je na volji svake države da prizna granice. Za ID priznavanje granica je ideološko samoubistvo. Muslimansko bratstvo i Hamas nisu mogli odoljeti zavodničkoj snazi demokratije i potencijalu uključivanja u UN. Pregovori i ustupci su povremeno uspijevali i sa talibanima. (Pod vlašću Talibana, Afganistan je razmijenio ambasadore sa Saudijskom Arabijom, Pakistanom i UAE, što je rezultiralo potpunim krahom njihovog autoriteta u očima ID-e.) Za ID ove ne potpada pod mogućnost izbora, već direktne akte apostazije.
SAD i saveznici su u slučaju ID-e reagovali s popriličnim zakašnjenjem i jasnom samoobmanom kada je u pitanju karakter ID-e. Ambicije grupe kao i njeni strateški planovi dali su se naslutiti još od 2011. godine kada je ova grupa bila samo još jedna od terorističkih organizacija na području Sirije i Iraka. Adnani, glasnogovornik ID-e, je u obraćanju pripadnicima ID-e izjavio da je ambicija ID-e ponovno podizanje hilafeta i da je još «malo dana ostalo do kraja svijeta.» Baghdadi se, u međuvremenu, profilirao kao «vođa pravovjernih», titula koja je bila rezervisana za halife. U aprilu 2013. godine, Adnani je izjavio kako je pokret «spreman da uspostavi hilafet na principu poslaničke metodologije.» U augustu 2013. godine je izjavio: «Naš cilj je uspostava islamske države koja ne poznaje granice.» Do tada, grupa je već bila zauzela Raqqu, sirijski grad sa oko 500 000 stanovnika i privlačila veliki broj stranih boraca u svoje redove.
Da smo na vrijeme identificirali namjere ID-e i shvatili da vakum koji je nastao u Siriji i Iraku najbolje odgovara ostvarivanju tih namjera, mogli smo, u najmanju ruku, učvrstiti iračku granicu sa Sirijom i napraviti dogovor sa sunijama u tim državama. To bi umanjilo pozitivan efekat proglašenja hilafeta nakon osvajanja trećeg po veličini grada u Iraku. Međutim, prije godinu dana, predsjednik Obama je za The New Yorker izjavio kako on ID smatra slabijim partnerom Al-Qaide. «Ako junioriski tim obuće dresove Lakersa to ih neće učiniti Kobe Bryantom», kazao je predsjednik.
Naš neuspjeh da napravimo razliku između ID-e i Al-Qaide je vodio do opasnih odluka. Prošle jeseni Američka vlada je pokušala provesti očajan plan kako bi spasila Petera Kassiga. Taj plan je uključivao interakciju i pregovore između ključnih ljudi ID-e i Al-Qaide i bio je krajnje improviziran, bez čvrste strukture i jasne vizije.
Ovaj plan je podrazumijevao kontakt Abu Muhammada al Maqdisija, Zarqawijevog mentora i jednu od vodećih figura Al-Qaide, sa Turki al-Binalijem, glavnim ideologom ID-e i bivšim učenikom Maqdisija, iako su se ova dvojica udaljila nakon što je Maqdisi kritizirao postupke ID-e. Maqdisi je već ranije tražio od ID-e da poštedi Alana Henninga, britanskog vozača taksija koji je došao u Siriju kako bi dostavio humanitarnu pomoć namijenjenu djeci. U decembru je, kako izvještava The Guardian, Američka vlada, preko posrednika, tražila od Maqdisija da se zauzme za Kassiga.
Maqdisi je živio slobodno u Jordanu, iako su mu nametnute određene zabrane i bio je konstantno pod prismotrom. Nakon što su dobili dozvolu od jordanske vlade, SAD su pokrenule postupak približavanja Maqdisija i Binalija. Nažalost, plan nije uspio i Kassigovo obezglavljeno tijelo se pojavilo u propagandnom videu nekoliko dana kasnije. Maqdisi je otvoreno ismijavan na Twitteru od strane pripadnika ID-e, a Al-Qaida je predstavljanja u negativnom kontekstu zbog nepriznavanja hilafeta. Cole Bunzel, istraživač koji se bavi ideologijom ID-e, kaže da ukoliko bi on bio zarobljen od strane ID-e i njegov život ovisio o posredovanju Maqdisija, već danas bi se oprostio sa svojim najbližima.
Kassigova smrt je velika nesreća, ali uspjeh predloženog plana bi bio nesaglediva tragedija. Pomirenje između Maqdisija i Binalija bi započelo proces ujedinjavanja dvije najveće džihadističke organizacije na svijetu. Moguće je da je obavještajna služba željela odrediti lokaciju Binalija kako bi ga neutralisali. Međutim, kako god bilo, odluka da se igra na kartu pomirenja dvojice krvavih ideologa je pokazatelj izuzetno loše prosudbe.
Posramljeni zbog ranije nezainteresovanosti, sada smo u procesu presretanja boraca ID-e kroz saveznike u kurdskim i iračkim borcima i redovnim zračnim napadima. Ova strategija nije rezultirala nekim značajnijim uspjehom jer ID još uvijek drži sve osvojene teritorije.
Neki političari pozivaju na direktno uključivanje u sukob koje bi podrazumijevalo slanje desetina hiljada američkih vojnika. Ovi prijedlozi ne trebaju biti prebrzo odbačeni jer ID je na pragu osvajanja novih teritorija na kojima će činiti ista zvjerstva, koja već čini na ranije osvojenim teritorijama.
Jedan od načina da se razbije magija koju ID ima nad svojim sljedbenicima je da se osvoje teritorije pod vlašću ID-e. Al-Qaida opstaje zato što u svakom trenutku može da pređe u podzemlje i da se primiri. ID ne može. Ako izgubi svoju teritoriju u Siriji i Iraku, prestat će da postoji. Hilafet ne može da opstoji kao underground pokret jer vlast nad teritorijem je jedan od uslova postojanja hilafeta; bez teritorija sve prisege na vjernost gube smisao. Naravno, bivši članovi ID-e mogu samostalno napadati zapadne cilje, ali sama ID i njena propaganda ne bi postojali, kao ni vjerska obaveza da joj se priključi i služi. Ukoliko SAD napadnu ID, za pretpostaviti je da će većinu svoje vojske poslati u Dabiq što je odlična prilika da im se zada udarac od koga se neće moći oporaviti.
Međutim, rizici od eskalacije sukoba su ogromni. Najveći zagovarač američke invazije je sama ID. Propaganda ID-e konstantno provocira i nastoji uvući SAD u sukob. Invazija na ID bi bila velika pobjeda propagande džihadista širom svijeta; bez obzira da li su dali prisegu ID, svi oni vjeruju da su SAD oličenje modernih krstaša koji žele da pobiju sve muslimane. Ali još jedna invazija i okupacija bi potvrdile to uvjerenje. Uzevši u obzir naše prethodne neuspjehe kao okupatora, imamo razloga za sumnju. Uzlet ID-e se desio kao rezultat naše prethodne okupacije i prostora koji smo prepustili Zarqawiju i njegovim sljedbenicima. Ko može predividjeti posljedice još jedne neuspjele invazije? Uzevši sve u obzir, okrnjivanje ID-e kroz sporadične napade je najbolje od loših vojnih rjesešenja. Ni Kurdi ni ši’ije neće ovladati cijelim Irakom i Sirijom, jer nisu poželjni u svim dijelovima – ali mogu odigrati značajnu ulogu u sprječavanju širenja ID-e. Sa svakim mjesecom u kome ID teritorijalno ne napreduje je put ka propasti, put na kome sve manje liči na osvajačku državu Poslanika Muhameda, a sve više na propalu bliskoistočnu vladu koja nije doprinijela poboljšanju života svojih stanovnika.
Strani ratnici koji dolaze u hilafet obično uzimaju kartu u jednom smjeru iz dva razloga, žele da žive u okrilju šerijata a mnogi žele da poginu i postanu mučenici. Svi oni nastoje da žive unutar granica ID-e. Jedan od manje krvavih propagandnih videa pokazuje grupu džihadista kako spaljuju svoje francuske, britanske i australijske pasoše i ovo bi doista bio čudan čin za one koji imaju namjeru da se vrate u matične domovine.
Vremenom ID će sama sebe uništiti. Nema saveznika a prema važećoj politici neće ih ni imati. Teritorij koji kontrolira je većinom nenaseljen i siromašan. Kako bude stagnirala, tvrdnja da je glavni faktor Božije volje i predznak nadolazeće apokalipse će da slabi, a dolazak stranih džihadista će da oslabi. Kako budu curili izvještaji o jadnom stanju unutar njenih granica, radikalni islamistički pokreti širom svijeta će biti diskreditovani: Niko nije pokušao tako snažno da provede šerijat u praksu. Vidite kako je to izgledalo.
Ukoliko se sve ovo i desi, nestanak ID neće biti brz i bezbolan i mnogo stvari može poći po zlu; ukoliko se ujedni sa Al-Qaidom stvari mogu biti puno gore nego što su do sada bile. Raskol između ID-e i Al-Qaide traje ali taj proces nije konačan i treba ga pomno pratiti.
- Odvraćanje
Bilo bi vrlo lahko nazvati problem Islamske države, “problem sa islamom.” Religija dopušta brojna tumačenja, a pripadnici ID-e su doslovno navučeni na tumačenje koje zastupaju. S druge strane, nazivanje ID-e neislamskom može biti kontraproduktivno, posebno ako se pogledaju postupci koji se praktikuju u hilafetu i njihova povezanost sa svetim tekstovima.
Muslimani mogu reći da je ropstvo zabranjeno u ovom vremenu ili da je razapinjanje pogrešno u ovom historijskom trenutku i mnogi upravo to govore. Ali ne mogu osuditi ropstvo ili razapinjanje a da ne dođu u suprotnost sa Kur’anom i praksom Poslanika. “Jedina stvar koju protivnici ID-e mogu uraditi je da kažu da određeni sržni principi svetog teksta i hadisa nisu više validni”, kaže Bernard Haykel. E tek tada bi zapali u nevjerstvo.
ID ima snažana uticaj na određene slojeve stanovništva. Musa Cerantonio i selefije koje sam sreo u Londonu su nezbunjivi: ni na jedno pitanje koje sam im postavio nisu zamuckivali. Držali su mi predavanje brbljivo i, ako neko prihvati njihove premise, uvjerljivo. Nazvati ih ne-islamskim meni se čini pozvati ih na raspravu u kojoj će oni pobijediti. Ali, ovi ljudi govore sa akademskom preciznošću koja me podsjetila na jedan dobar bogoslovni fakultet. Čak sam uživao u njihovom društvu i to me uplašilo više od svega.
Muslimani ne mogu muslimanima govoriti kako da ispravno prakticiraju svoju religiju, ali ID može. Anjem Choudary mi je rekao: “Neko može tvrditi da je musliman, ali ako dopušta homoseksualizam ili konzumira alkohol, tada on nije musliman. Jeste li ikada vidjeli nekoga da se naziva vegetarijancem a da to ne praktikuje?”
Postoji i drugi put u islamu koji predstavlja alternativu ID, isto tako beskompromisan ali sa drugačijim ciljem. Ovaj put je prihvatljim mnogim muslimanima koji žele vidjeti svaku kur’ansku pojedinost provedenu u životu, kao da su u vremenu Poslanika. Pripadnici ID-e znaju kako da se odnose prema muslimanima koji negiraju dijelove Kur’ana: sa tekfirom i ismijavanjem. Ali kako se odnositi prema muslimanima koji goriljivo pristupaju Kur’anu kao i oni i predstavljaju realnu ideološku prijetnju?
Baghdadi je selefija. Ovaj termin danas ima izuzetno negativne konotacaije jer su pravi zlikovci činili zlodjela pod zastavom selefizma. Većina selefija nisu džihadisti i pripadaju grupacijama koje odbacuju ID. Oni su predani širenju Dar al-islama, ali u nekom budućem vremenu. Njihov glavni priorite je individulano usavršavanje i vjerska predanost i sve što ugrožava te ciljeve je zabranjeno.
Oni žive među nama. Prošle jeseni posjetio sam imama Bretona Pociusa, 28, koji predvodi selefijski džemat u Philadeplhiji i djeluje pod imenom Abdullah. On je prešao na islam prije 15 godina. Kao i Cerantonio govori kao starac, pokazujući duboku povezanost sa starim tekstovima i predanost njima motiviranu radoznalošću i znanjem i ubjeđenjem da su oni jedini put spasenje od pakla.
Pocius mi je rekao da je njegova glavna misija da ohrabri ljude u svojoj zajednici da vode halal život. Ali nastanak ID-e ga je primorao da razmišlja o pitanjima koji su obično veoma daleko od selefija. “Većina stvari koje će reći o praktično vjerničkom životu je isto što bih i ja rekao u svojoj džamiji. Ali kada su u pitanju društvene promjene, više liče na Che Guevaru.”
Kada se pojavio Baghdadi, Pocius je izašao sa slogan “Nije moj halifa.” “Vrijeme u kome je živio Poslanik je bilo teško vrijeme i on je znao da je najgora opcija za muslimane nered.” Pocius je rekao da selefije ne mogu i ne žele druge proglašavati apostatama.
Umjesto toga, smatra Pocius, kao i većina selefija, muslimani se moraju odreći politke. Ove tihe selefije se slažu sa ID da je Božiji zakon, jedini zakon i izbjegavaju sve vrste političkih aktivnosti.
Tihe selefije smatraju da bi muslimani trebali usmjeriti energiju na usavršavanje vlastitog života. Baš kao što i ultra-ortodoksni jevreji raspravljaju da li je dozvoljeno trgati toalet papir na šabat, tako i oni ozbiljno raspravljaju o dužini nogavica, poziciji dlaka u bradi, itd. Kroz ovu predanost, nadaju se da će im se Bog smilovati, povećati njihov broj i omogućiti osnivanje hilafeta. Tada će se muslimani osvetiti i ostvariti veličanstvenu pobjedu u Dabiqu.
“Halifa je neko kome će Allah podariti vlast i to će uključivati saglasnost uleme iz Meke i Medine. To se nije desilo sa nastankom ID-e.”
ID prezire ovakave stavove i to vrlo jasno izražava putem Twittera. Pripadnici ID-e ismijavaju tihe selefije i nazivaju ih “menstrualne selefije”, zbog njihove brige o pitanjima kada je žena čista a kada ne i drugim manje važnim životnim pitanjima. “Ono što sada trebamo je fetva kako je zabranjeno voziti biciklo na Jupiteru”, jedan je od ironičnih twettova.
Pocius ne uživa bilo kakvu zvaničnu podršku SAD. Takva podrška bi ga diskreditirala, a i njegov stav prema SAD nije pozitivan jer ga prema njegovim riječima “tretiraju kao manje vrijednog građanina SAD.”
Međutim, njegov tihi selefizam predstavlja opoziciju i alternativu Baghdadijevom džihadizmu. Ljude koji se vraćaju vjeri i željni su borbe, ne možete spriječiti da postanu džihadisti, ali onima koji traže ultra konzervativne grupe koje praktikuju islam, možete ponuditi alternativu.
Zapadni zvaničnici bi dobro postupili ukoliko bi se suzdržali od komentiranja islamske teologije. Barack Obama je uplovio u vode tekfirenja proglašavajući ID “neislamskom” – ironija je da on, nemusliman, sin oca muslimana, možete biti proglašen apostatom, a sam tekfiri muslimane. Oni koji ovako čine, od nemuslimana, upoređuju se kod pripadnika ID-e “sa svinjom koja je prekrivena nečistoćom a daje savjete o higijeni drugima.”
Zaključak teksta.
S obzirom na uske okvire koje joj teologija nameće, ID pršti energijom pa čak i kreativnošću. Van tih granica ne može biti dosadnija; život je sveden na poslušnost, red i predavanje sudbini. Musa Cerantonio i Anjem Choudary vrlo lahko mogu skakati sa teme na temu i govoriti o dijametralno suprotnim stvarima, ali glavni dojam kome se nisam mogao otrgnuti je da prihvaćajući njihove viđenje stvari život se svodi na čekanje budućeg života i da su sva uživanja na ovom svijetu blijeda kopija onih u životu koji dolazi.
Uživao sam djelomično u njihovom društvu, doživljavajući to kao intelektualnu vježbu. Predstavljajući Mein Kampf u martu 1940. godine, George Orwell je priznao da se nije mogao natjerati da ne osjeti određene simpatije prema Hitleru; nešto je odavalo osjećaj veličine, čak i kada su njegovi ciljevi bili kukavički ili ubilački. Tako je i sa ID. Oni vjeruju da su uključeni u borbu koja premašuje njihove živote, ali sama uključenost u borbu i to na pravoj strani je privilegija i zadovljsto ali i velika odgovornost.
Ubjeđenja ID su kompleksna i glavna stvar i pokretač cjelokupne grupe je ubjeđenje da istinski slijede poslanički primjer te da im zbog toga pripada Božija nagrada. Ideološki alati mogli bi uvjeriti potencijalne obraćenike da je poruka skupine pogrešna, a vojni alati bi mogli ograničiti njihove horor aktivnosti. Rat bi mogao biti dug i težak, čak i ako ne bude trajao dao kraja vremena.
