- priča Hasan Džakmić, koji nakon što se borio od prvih dana odbrane BiH, sada bez posla vodi drugu bitku - onu za svoje zdravlje i egzistenciju

U svrhu naše teme vezane za postratni sindrom (PTSP), kojega psiholozi još nazivaju i ‘vijetnamski sindrom’, potražili smo sagovornika kako bismo onako iz prve ruke doznali kroz šta su sve oni koji su se borili prolazili u ratu i kroz šta prolaze sada u miru. Kažemo ‘potražili’, jer mnogi od njih nisu željeli „otvarati stare ratne rane“ i time otkrivati  svoju intimu. No, iako se stidio položaja u komu je danas, Hasan Džakmić je pokazao dovoljno hrabrosti da govori o posljedicama koje je rat ostavio na njegovo zdravlje.  Sada govoriti o onome za šta nije kriv, govoriti o situaciji do koje su ga dovele ratne posljedice i , nadasve, društvo koje o  njemu i njegovim saborcima treba da vodi brigu izgleda kao ‘nemoguća misija’. Tu čak i ona mudrost da vrijeme liječi sve gubi svoj smisao. Štaviše, pomoć onima koji imaju dijagnozu postratnog sindroma za društvo postala je opterećujuća pošto  podrazumijeva sistemsko uključivanje svih segmenata djelovanja, počev od one psihološke, socijalno-ekonomske, i svake druge naravi. A, za to treba vremena, novčanih sredstava, i nadasve volje. Razgovor sa Hasanom Džakmićem započeli smo  spontano,  njegovim prisjećanjem na ratne dane. Hasan priča:

-Po agresiji i ratu u BiH, u Sarajevu smo se onako džematile organizirali u vojne jedinice. Jedan od osnivača jedinice Fatih, da se ne hvalim, bio sam i ja. U toj jedinici bila su i četiri hafiza i desetak do petnaest efendija, svršenika Gazi Husrev-begove medrese. Nakon, pojedinih akcija među kojima je bila i ona oko kasarne na Bistriku i odlaska generala Kukanjca, odlučio sam otići u Sedmu muslimansku brigadu, gdje sam ostao do kraja rata. Tu sam dogurao do pomoćnika komandanta za bezbjednost. Bilo je mnogo ratnih akcija i mnogo ranjenih i ubijenih. O tome bi se dalo nadaleko pričati.

Rizici bez ikakve satisfakcije

Na pitanje je li bilo straha u tim akcijama, Hasan nam odgovara:

-Za divno čudo, vjerovali ili ne, nisam se toliko plašio. Bilo je pedesetak akcija i direktnih borbi, ali u tom metežu i iščekivanju nije bilo mjesta za razmišljanje. Svaki put je bilo sa Božijom pomoći. Da budem iskren nisam osjećao neki veliki strah. Čak sam u tim akcijama bio izuzetno uspješan i spretan. Prilikom jedne akcije iz 1994.godine  kada je bilo gusto i kada je život visio o koncu, a mi napadali, pitao sam se - Bože mili, ako  ovo preživim i ako rat prestane  da li će ovi momci  sa kojima sam išao u prve redove i  zajedno oslobađali teritorij – da li će imati ikakvu nagradu za to. Rizikovali su živote, a da li će za to biti nagrađeni. Plašio sam se da li će steći ikakve zasluge, barem one minimalne  da njihove porodice neće oskudijevati ni u čemu. Međutim, na kraju rata je bilo kud koji mili moji. Ništa od toga. Bilo je snalazi se. Nije bilo nikakvog reda i nikakve brige. Sa te strane mi smo očekivali da će sve ići po nekim zaslugama. 

Što se tiče samog Hasana za njega problemi počinju od 2003 .godine kada je izgubio posao. On kazuje: -Radio sam u općini Stari Grad na obezbjeđenju. Od te 2003.godine kada sam izgubio posao sve mi je krenulo naopako, što se kaže niz stranu. Sa nekim prijateljima sam pokrenuo neki posao, ali nije išlo. Tada su nastali i problemi u kući. Sa ženom je bilo nekih nesporazuma pa i svađa, ali je svijetla tačka bilo to što su mi dva sina došla do četvrte  godine na  Pravnom fakultetu. Njihovo školovanje  pomogli su svastika (sestra moje žene) i badžo. Ukratko, po gubitku posla nisam se nikako mogao snaći. Čak sam se odao i lošem društvu. Štaviše, oni koji su me znali prije rata kao vjernika koji se pridržava džemata i namaza  čudili su svemu tome. Pitali su me jesam li uopće normalan, šta radim. Ibretili su se. Rekao sam im da i sam ne znam šta se to dešava sa mnom. Morao sam se suočiti sa sobom i svojim greškama. Bila je to žestoka utakmica. Sada je stanje bolje i stabilnije, ali još treba popravki na meni.

Proces liječenja

Svjestan svojih grešaka Hasan je na nagovor amidžića i još trojice ahbaba odlučio posjetiti psihologa. O tom dijelu liječenja priča:

-Bilo me je isprva sramota. Oni su me savjetovali da odem gore (u bolnicu za duševne bolesti Jagomir i Kliniku). Kontam, po logici dvije glave više znaju, poslušam njih četvericu i odem. Prvi put sam se pokajao što sam otišao. Eto, oni su mislili da ja bolujem od posttraumatskog sindroma, a bilo je još svega toga. Poslije sam bio još pet puta, ali tada se nisam pokajao. Odmorio sam se po mjesec- dva  i stabilizirao. Ljekari su  u nekoliko navrata razgovarali  sa mnom i dali mi neke lijekove. Pitali su nas svakoga pojedinačno koga šta žulja i tišti. U Jagomiru sa nama je dugo radio dr. Omer Čemerlić, a sad dr. Muhamed Ahmić. Tu sam sretao ljude koji nisu ni alkoholičari niti ovisnici o drogi, pa još i klanjaju, ali se vidi da nisu baš nešto dobri u glavi. Svi oni imaju neke boljke. Meni su dali i neke lijekove koje baš i ne pijem redovno. Iskreno ću ti reći -ti lijekove me malo izbace i uspore. Zato ne smijem reći da ih ne pijem stalno.

Od Hasana Džakmića doznali smo i ovo da je podnio i zahtjev za penziju. Na osnovu papira da se liječi na Klinici  trebao bi odmah da direktno ide u penziju. Ovako, dok se to ne riješi on će muku mučiti kako da stekne koju marku. No, najveća muka je ta što se njegovo učešće u ratu nije adekvatno vrjednovalo i što neki drugi ubiru zasluge od države za koju se on iskreno i zdušno borio.