50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Otimanje Svete Zemlje i useljenički kolonijalizam

Posljednje dane ovogodišnjeg ramazana i  u Palestini obilježila su teška srknavljenja Harem-i Šerifa u Jerusalemu/Qudsu Posljednje dane ovogodišnjeg ramazana i u Palestini obilježila su teška srknavljenja Harem-i Šerifa u Jerusalemu/Qudsu (Jerusalem/Quds, REUTERS/Ammar Awad)

Scene gušenja palestinskih vjernika od dimnih granata u unutrašnjosti džamije al-Aqsa, slike premlaćivanja u Harem-i šerifu, trećem svetom mjestu islama u najsvetijoj noći mjeseca ramazana neodoljivo su podsjetile na zločinačke progone jevrejskog naroda u Evropi tokom Drugog svjetskog rata.

Mit takozvanog „Izraelsko-palestinskog sukoba“ zapravo leži u njegovom samom imenu. Najduži moderni konflikt koji traje već osam decenija po svojoj suštini nije ravnopravni sukob dvije vojne strane ili države. Ispravnije je ovaj „sukob“ sagledavati kao jedinstven primjer useljeničkog kolonijalizma koji se sprovodi vojnom okupacijom Izraela uz svesrdnu pomoć najmoćnijih sila Zapada. Podrška cionističkom režimu za ponovnu uspostavu nacionalne jevrejske države Izrael na zemlji Palestini zadobila je izravnu i otvorenu podršku nakon Drugog svjetskog rata, a posebno nakon vojnih uspjeha Izraela tokom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada se uvidjelo da je vojno održiv, ali i kao svojevrsna kompenzacija Jevrejima za zločine i progone u Evropi. 

Militarizirano društvo nejasnih granica

U globalnim debatama o ovom pitanju niko razuman ne može negirati zločine i patnju jevrejskog naroda koje je doživio u Evropi, a koji su kulminirali najvećim genocidom u historiji – nacističkim Holokaustom. Problem i potreba za rješavanjem jevrejskog pitanja nisu negirani ni od strane muslimana. Štaviše, posljednja velika muslimanska imperija Osmansko carstvo prednjačila je u pružanju zaštite Jevrejima od progona iz Evrope, a u početku je i iseljavanje u Palestinu podržano prvenstveno iz humanih pobuda i suosjećanja sa progonjenim sljedbenicima zajedničke abrahamovske tradicije. Problem je, dakako, nastao sa cionističkim projektom i ideologijom – koja je u svojoj suštini po kritikama uglednih jevrejskih intelektualaca i rabina, te posebno manjinskih ortodoksnih jevrejskih skupina antijevrejska. Tako je zapravo i evropska a kasnije i američka javnost, prva zbog umrljane savjesti vijekovnim antisemitizmom koji je rezultirao Holokaustom, a druga zbog vještački konstruirane nečasne alijanse ekstremnih kršćanskih evangelika i cionista, pokleknula i dala podršku cionizmu – projektu instaliranja jevrejske države na tlu Palestine, uprošteno rečeno, efikasnom izvozu problema u središte kolonijalizmom razorenog muslimanskog svijeta.   Zbog svega ovoga najveći paradoks Izraela je upravo njegovo ideološko legitimiranje i opravdanje kao domovine progonjenog naroda, koja se zapravo u svome ostvarenju zasniva na progonu drugog naroda – Palestinaca. Ideološki temelji na kojima počiva cionizam stvorili su društvo nejasnih granica nacionalnog i vjerskog, sekularnog i religijskog, pojedinačnog i komunalnog, dakle, jednog militariziranog identiteta koji je već decenijama izvorište nestabilnosti, sukoba i radikalizacije na Bliskom Istoku. K tome, što je još problematičnije, taj militarizam nužno proizvodi sebi suparnika, a kao takav sa svim svojim politikama i kršenjima svih međunarodnih normi, konvencija, rezolucija i deklaracija i dalje dobija neupitnu podršku najmoćnijih zemalja demokratskog liberalnog Zapada. Iako se danas u javnom govoru o ovom problemu nastoji poistovijetiti jevrejski narod sa cionističkim projektom, te iako na ovu zamku sve više nasjedaju i neki muslimanski ekstremni narativi i tumačenja, smatram da je neizmjerno važno uvijek potcrtavati njegovu fundamentalnu nespojivost i povrh svega opasnost i fatalne posljedice. Na ovom bezobzirnom izjednačavanju Jevreja kao naroda i cionističkog projekta kao sekularne i u biti antireligijske ideologije neumorno rade ideolozi današnjeg cionizma i njegovi podržavatelji na Zapadu. Postalo je pravilo da se svaka kritika cionizma etiketira kao anti-semitizm, što je u slučaju muslimana, a pogotovo Arapa, contradicto in adjecto, odnosno neodrživa teza, jer su Arapi semitski narod, a historija obiluje nepobitnim svjedočanstvima o vjekovnoj prisutnosti, istaknutom položaju i integriranosti Jevreja u muslimanskim društvima. 

palestina 2palestina 3
Mitovi i činjenice


Ovaj poduži uvod je nužan da bismo razumjeli konstantnu podršku koju politika i ideologija cionizma danas ima na Zapadu, a pogotovu u ekstremnim desničarskim krugovima. I to je ogromni paradoks, jer u svojim temeljnim ideološkim orijentacijama desničarski populizam ističe mržnju i netrpeljivost prema Jevrejima kao temeljnu tekovinu. Mnogi danas s pravom pitaju kako je došlo do tog mitologiziranog savezništva između ovih u suštini nespojivih ideologija? Zbog ovakvog razvoja narativa hvalevrijedne su neke građanske inicijative na Zapadu koje neumorno nastoje činjenicama razjasniti takve nesuvislosti i mitomaniju stvorene na lažnim premisama. U tom kontekstu ćemo ovdje istaknuti djelovanje jedne nezavisne platforme čiju su kampanju raskrinkavanja laži i mitova u posljednje vrijeme podržale istaknute javne ličnosti na Zapadu, od političara, preko intelektualaca do umjetnika.Ta organizacija  je Otvoreni institut za edukaciju „Slow Factory Foundation“. To je jedna nezavisna istraživačka i medijska platforma koja nastoji izvršiti društvene, kulturološke i okolišne promjene s ciljem dostizanja društvene i okolišne pravde. Oni su nedavno objavili niz činjeničnih osporavanja nekih koncepata koji se u globalnoj javnosti i generalno u međunarodnim odnosima nastoje plasirati kao činjenice, a zapravo se radi o lažnim informacijama i mitologemima. To iskrivljavanje činjenica se postiže forsiranjem medijskih sadržaja i usmjerenim kampanjama s ciljem promjene percepcije, a u konačnosti i same realnosti na terenu. Po njima izjava „Palestina i Izrael su u konfliktu“ je pogrešna, jer činjenično stanje govori da je „ono što se dešava u Palestini zapravo useljenički kolonijalizam, vojna okupacija, krađa zemlje i etničko čišćenje. Konflikt znači da postoji ravnopravna osnova, što ovdje nije slučaj. Postoji aktivni tlačitelj (Izrael) i potlačeni (Palestina). Kolonizator (Izrael) i kolonizirano (Palestina). Ovo nije konflikt!“ – ističe se u njihovoj opaski prema ustaljenom medijskom tretiranju ovog problema. Drugi lažni mit koji se forsira u javnom mnijenju, a baziran je na neistinama, jeste tvrdnja da je „prije nego što je Izrael stigao u Palestinu, ona bila samo pustinja, te da je Izrael učinio pustinju zelenom.“ Činjenica je, ističu na platformi „Slow Factory Foundation“, da je „prije okupacije Izraela, Palestina imala zelenu, bogatu i bujnu zemlju. Zapravo, Palestina je poštovala bioraznolikost svoje autohtone zemlje: Palestinci su proizvodili 92 posto žitarica Palestine, 99 posto njenih maslina i 95 posto dinja, da spomenemo samo neke. Od izraelske okupacije bioraznolikost je smanjena. Izrael je uklonio autohtone biljke sa zemlje kako bi zasadio evropske invazivne vrste. Ovaj fenomen se naziva zeleni kolonijalizam, o kojem naširoko raspravljaju mnogi uključujući Naomi Klein u svojoj knjizi Neka se utope (Let Them Drown).“Posebno je zanimljiva opservacija gore pomenute platforme o trenutnom gorućem problemu u Jerusalemu ili Qudsu koji je pokrenuo posljednje nemire, te eskalirao u sada već izvjesne nasilničke i ubitačne ratne kampanje kolektivnog kažnjavanja Palestinaca u Gazi, na Zapadnoj Obali i u gradovima okupiranim od strane Izraela u kojima živi značajan broj Palestinaca. Nemiri koji su izbili u posljednjim danima ovogodišnjeg ramazana vezani su za planirani izgon i otimanje imovine nekoliko palestinskih izbjegličkih porodica u istočnojerusalemskoj četvrti Šejh Džerrah. Iz ovog naselja je tokom sukoba 1967. izbjegao određeni broj Jevreja i nastanio se drugdje u Izraelu. Tadašnje međunarodne agencije za izbjeglice su u tom dijelu Istočnog Jerusalema naselile izbjegličke porodice Palestinaca koje su protjerane iz svojih domova i imanja u drugim dijelovima okupirane Palestine. Izrael ne dozvoljava Palestincima da traže povrat imovine iz koje su izgnani po osnovu Zakona o napuštenoj imovini. Ovaj diskriminatorski okupacioni zakon Izraela proglašava svaku osvojenu imovinu iz koje su Palestinci protjerani i eventualno izbjegli u zemlje s kojima Izrael nema uspostavljene odnose, napuštenim vlasništvom koje preuzima država i dodijeljuje u većini slučajeva izraelskim useljenicima. Ovo je zapravo osnova aparthejdskog režima koji već decenijama svim sredstvima nastoji promijeniti vlasničku strukturu nad zemljom Palestinom. Slučaj u naselju Šejh Džerrah nije identičan, ali s obzirom na nemogućnost Palestinaca izbjeglica da ostvare svoje pravo u Zapadnom Jerusalemu, on je krajnje diskriminatoran, a po mišljenju većine međunarodnih organizacija, uključujući Human Rights Watch,  predstavlja kršenja njihovih osnovnih ljudskih prava. „Slow Factory Foundation“ u svom raskrinkavanju neistina o ovom problemu napominje kako je lažni mit da je naselje Šejh Džerrah „jedini kvart u Palestini koji je u opasnosti“. Činjenice govore drugačije, ističu oni: „U toku posljednjih nekoliko decenija, država Izrael je nastavila useljenički kolonijalni projekat, a naselje Šejh Džerrah je najnovije, ali ne i zadnje naselje kojem se nasilnički prijeti oduzimanjem na koje Izrael nema zakonsko pravo.“ Nadalje, podsjećaju iz pomenute platforme na utvrđene činjenice da „Izrael postepeno krade zemlju Palestincima, uništavajući i etnički čisteći cijela palestinska sela, nasilno raseljavajući porodice i gradeći na njima ilegalna naselja još od početka prve Nakbe (ar. katastrofe) 1948. godine, kada je gotovo 600 palestinskih sela uništeno, palestinska historija izbrisana, a polovica palestinskog stanovništva protjerana iz njihovih domova.“

palestina 4

Divljačko skrnavljenje Harema al-Aqse

Posljednja događanja u Jerusalemu ili Qudsu koja su eskalirala zbog nasilničkog gušenja protesta Palestinaca protiv prijetnji izgona 28 porodica (oko 500 ljudi) iz naselja Šejh Džerrah, a nakon što su izraelske sigurnosne i vojne snage barbarski upale u područje Harem-i Šerifa i džamiju Al-Aqsu i to u najsvetije vrijeme ramazana, te u divljačkom skrnavljenju svetih mjesta ranile više stotina Palestinaca, izazvali su šok i osude širom svijeta. Naravno, ovi događaji su, po običaju, u vladajućim establišmentima Zapada, naišli na standardne balansirajuće i relativizirajuće pozive na deeskalaciju koju su izraelske vlasti na čelu sa premijerom Benjaminom Netanyahuom mogle izbjeći, ali nisu htjele. Dešavanja u naselju Šejh Džerrah zapravo su paradigma onog što se u Palestini odvija decenijama. Suština ovog najdužeg modernog konflikta leži u useljeničkom kolonijalizmu, u agresivnom otimanju i porobljavanju Palestine, a posljendjih dana vrlo zorno je objašnjena u jednom video snimku svađe jedne Palestinke iz Šejh Džerraha čijoj porodici prijeti izgon i otimanje doma. Ova očajna Palestinka se na engleskom jeziku obraća jednom izraelskom doseljeniku koji je došao pred njenu kuću i krajnje trezvenim tonom mu polahko govori: “Ti kradeš moju kuću!” Na što joj izraelski doseljenik nonšalantno odgovara: “Ako je ja ne ukradem, neko će je drugi ukrasti!” Dakle, ovakva logika otimanja je srž cionističke ideologije već decenijama, te njene kolonizatorske prakse koja ne podnosi silu argumenta, već počiva na argumentu sile.Nakon nemira u Jerusalemu i strahovitog skrnavljenja svetih muslimanskih mjesta usred ramazana, opet po običaju, porasle su tenzije i uslijedio je vojni odgovor iz pojasa Gaze. Ovdje treba uvijek naglasiti kako su ti pucnji u Izrael očajni i kako se dešavaju iz hermetički zatvorene enklave dužine oko 41 km sa 6-12 km (365 km2) gusto naseljene sa preko 2 miliona stanovnika. Palestinske organizacije otpora Hamas i Islamski džihad koje su na Zapadu proglašene terorističkim, ispalile su rakete na Izrael, što je upravo potez kojeg je izraelski premijer Netanyahu iščekivao! Naime, ponovno otvaranje sukoba sa Palestincima znači trenutni nestanak svih njegovih političkh kriza i problema koji su se nagomilali u posljednje vrijeme, a pokretanje vojne akcije i ugroženost civilnih područja promptno ujedinjuju Izrael. U svojim medijskim istupima Netanyahu je već najavio osvetu, što ne iznenađuje budući da se on u svom dugogodišnjem političkom djelovanju potvrdio kao radikalni desničar koji će osujetiti i najmanju nadu u miroljubivu koegzistenciju Izraelaca i Palestinaca. Njegova politička budućnost je, zapravo, mnogo sigurnija upravo u nasilju i sukobima ove vrste.

palestina 6

Glasovi osvete i nasilja

Vanredna situacija i granatiranje izraelskih gradova je savršena klima za divljanje najekstremnijih radikalnih skupina u Izraelu, ali i među Palestincima. Naravno, vidljivi su tragovi i regionalnih uplitanja, zapaljivih izjava i poruka koje već decenijama “Palestinsko pitanje” koriste uglavnom za svoje političke i vojne agende na Bliskom Istoku. Nažalost, kao i ranije, najveću cijenu plaćaju palestinski civili. Eskalacija sukoba i sve veća psihoza rata osjetila se i na ulicama izraelskih gradova, a novina su žestoki interkomunalni sukobi između Izraelaca i tzv. izraelskih Arapa – Palestinaca koji žive u izraelskim gradovima kao građani Izraela. Slike linčovanja i premlaćivanja na ulicama koje vrše i izraelske i palestinske organizirane grupe, uništavanje trgovina i radnji, te žestoki odgovor izraelskih policijskih i sigurnosnih snaga, kao i pozivi radikalnih lokalnih političara da se Arapi potpuno protjeraju iz Izraela uz parole “Smrt Arapima” dodatno su situaciju doveli do usijanja  i prijete potpunom anarhijom i nesigurnosti, što je priznao i sam izraelski premijer  Netanyahu. U konačnici najveće žrtve će ponovno neminovno  biti Palestinci u svojoj okupiranoj zemlji. To već potvrđuju brojke žrtava koje su po pravilu deserostruko veće kod Palestinaca nego kod Izraelaca.I na kraju, pored slika užasa koje smo gledali u posljednjim danima ovog ramazana, a koje nisu prestajale ni tokom mubarek dana Bajrama, jedino bizarnije i teže se doživljava svjetska šutnja i podijeljenost oko nasilja i ubijanja svetih ljudskih života, pogotovo nevine djece, u Svetoj Zemlji. Glasovi osvete i nasilja ponovno su glasniji od poruka mira u zemlji rastrganoj aparthejdom, useljeničkim kolonijalizmom i nepravdom koju jedino mir može spasiti, sve njene narode i vjerske skupine.

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine