PREPOROD: Poštovani profesore Hadžikaduniću, ovaj razgovor otpočinjemo s najnovijom eskalacijom u decenijama dugom izraelsko-palestinskom konfliktu. Prošlo je godinu dana od genocidnog uništavanja Gaze, sada se sukob proširio i na Liban, a da se situacija u široj regiji dramatično pogoršava pokazali su nedavni napadi i kontranapadi na relaciji Izrael - Iran.
Hadžikadunić: Najnovija eskalacija nije nastala u vakuumu zato mi dopustite kraći uvod. Od svog profesora Ahmeta Dautoglua naučio sam jednu važnu lekciju - svaki međunarodni poredak suočava se s testom otpornosti kao što se fizičke konstrukcije na zemlji suočavaju sa seizmičkim kretanjem. Otporni sistemi se koriguju tamo gdje je to potrebno, kao što se novosagrađeni objekti jačaju novim željeznim konstrukcijama. Iz sistema koji nisu toliko otporni rađaju se novi, sa setom odgovarajućih institucija, propisa i vrijednosti, prilagođeni također novom balansu moći. Poredak na užem i širem dijelu historijske Palestine nastao stvaranjem Izraela, prvim arapsko-izraelskim sukobom i masovnim protjerivanjem Palestinaca 1948. godine, korigovan od strane Izraela okupacijom u Šestodnevnom ratu 1967. godine, imao je ugrađene sistemske greške koje su na koncu dovodile do novih sistemskih potresa ili korekcija - Yom Kipur rata 1973., mirovnog procesa u Camp Davidu 1978-79., Iranske revolucije 1979., izraelske invazije na Liban 1982., stvaranja Hezbollaha 1982., Hamasa 1988., prve i druge palestinske Intifade, mirovnog procesa u Oslu i Madridu, Drugog izraelsko-libanskog rata 2006., pa sve do 7. oktobra 2023. Velike geopolitičke potrese u principu je moguće spriječiti ako se sistemske slabosti koriguju na vrijeme, pa strukturalne komponente vrate svoju funkcionalnost da upravljaju unutrašnjim napetostima. Međutim, Izrael se umjesto sistemske korekcije opredijelio na sistemsku dominaciju. Godinama i decenijama Izrael pokušava upotrebom brutalne vojne sile upravljati unutrašnjim napetostima na okupiranim teritorijama ili oko samog Izraela. Samo u proteklih 12 mjeseci rata, oružane snage Izraela bacile su 100.000 tona eksploziva na uski Pojas Gaze. Radi poređenja, atomska bomba bačena na Hirošimu krajem Drugog svjetskog rata imala je snagu od 15.000 tona eksploziva. Ako išta zvuči šokantnije od toga, to je činjenica da Hamas nije poražen.
Izrael nije ostvario nijedan od zacrtanih ratnih ciljeva
PREPOROD: Kuda ovaj teški i kompleksni sukob dugoročno vodi?
Hadžikadunić: Budući da Izrael nije ostvario nijedan od zacrtanih ratnih ciljeva, možemo očekivati dalju eskalaciju. Izraelska politička elita, sa ili bez Netanjahua, nije zainteresirana za sistemske korekcije, mirovni proces, soluciju dviju država. Njih neće zadovoljiti ništa osim apsolutne pobjede i nastavka dominacije u regionu. U vojnom smislu, Izrael želi ponovo uspostaviti svoju moć odvraćanja protiv budućih napada Hamasa, Hezbollaha ili Irana. To podrazumijeva nove cikluse eskalacije. Izraelu se žuri jer je navikao voditi brze i razarajuće ratove. S druge strane, doktrina Irana, koja je suprotstavljena izraelskoj dominaciji, malo je drugačija. Njihova je strategija poput “postepenog zagrijavanja i kuhanja žabe”. Iran ima malo više vremena i nije u žurbi. Mada mi se ponekad čini da ga Palestinici i Libanci nemaju toliko.
PREPOROD: Naredno pitanje je zapravo teza iz Vašeg nedavnog teksta koju je preuzeo i sam potpredsjednik Evropske komisije Josep Borrell: Postiže li ovim širenjem sukoba Izrael taktičke pobjede, a strateške poraze?
Hadžikadunić: Ključni princip izraelske vojne doktrine - kratki i efikasni ratovi - odavno je narušen na štetu Izraela. Iako su vojne operacije donijele kratkoročne taktičke pobjede, one nisu rezultirale strateškim uspjesima. U vojnom smislu, Izrael nije uspio povratiti svoju moć odvraćanja. Niti jedan ratni cilj, koji je formalno odredila vlada premijera Netanjahua, nije ostvaren do sada. Hamas i dalje kontrolira većinu Pojasa Gaze, dok se izraelske snage stalno vraćaju u mjesta poput Jabalije ili Khan Yunisa za koje su prethodno smatrali da su “oslobođeni” od Hamasa. Izraelski taoci i dalje su u zatočeništvu, a Hezbollah, umjesto povlačenja sjeverno od rijeke Litani, kako traži Izrael, svakodnevno granatira izraelske vojne ciljeve. Oko 70.000 stanovnika sjevernog Izraela i dalje su raseljeni. Osim erozije vojne doktrine, samo je gora ekonomija Izraela. U padu su bruto domaći proizvod, privatna potrošnja, strane i domaće investicije. Građevinski i turistički sektori su pred kolapsom. Prema istraživanju firme CofaceBDI, oko 60.000 izraelskih kompanija očekuje svoje zatvaranje ove godine. Kreditni rejting Izraela je više puta degradiran, a najnovije smanjenje dolazi od agencije Moody’s, koja je rejting snizila za dvije razine, s “A2” na “Baa1,” uz negativnu prognozu zbog eskalacije sukoba s Hezbollahom. Izraelska luka Eliat, koja je prije rata imala promet od nekoliko miliona tona godišnje, bukvalno je zatvorena usljed blokade prometa Crvenim morem i čestog granatiranja. Centralna banka Izraela procjenjuje ratne troškove za period 2023-2025. na 55,6 milijardi dolara.
PREPOROD: A tu su dakako i ogromne političke posljedice?!
Hadžikadunić: Naravno! Od 7. oktobra prošle godine, desetak država je prekinulo ili snizilo razinu diplomatskih odnosa s Izraelom. Pored toga, još devet zemalja, uključujući Španiju, Norvešku, Irsku i Sloveniju, formalno su priznale Palestinu. Napori za “normalizaciju” odnosa s arapskim državama u regiji - što je bio centralni dio izraelske diplomatske strategije na Bliskom istoku u proteklih nekoliko godina - sada su stavljeni po strani, moguće i trajno. Na koncu, broj Izraelaca koji trajno napuštaju zemlju porastao je za 285% nakon 7. oktobra prošle godine. Gotovo četvrtina Izraelaca razmišljala je o napuštanju zemlje tokom protekle godine uslijed eskalirajućeg rata na više frontova, pokazalo je istraživanje izraelskog Kantar Insights-a. Ironično, Izrael postaje jedna od najopasnijih država za svoje većinsko staništvo - što je u suprotnosti s vizijom koju su osnivači Izraela imali prilikom osnivanja te države.
Pitanje genocida u Palestini je zabranjena tema
PREPOROD: Vi ste bili jedan mandat Ambasador BiH u IR Iran, poznajete tu zemlju, a objavili ste i knjigu o njoj. Zašto u arapskom svijetu postoji toliki strah od Irana?
Hadžikadunić: U arapskom svijetu postoji različit spektar razmišljanja o Iranu, od krajnje pozitivnog do krajnje negativnog. Zato ne bih generalizirao arapski svijet, jer su odnosi Irana i Katara jedno, a odnosi Irana i Bahreina nešto sasvim drugo. Budući da nemamo dovoljno prostora da pokrijemo širok spektar različitih odnosa Irana i različitih arapskih država, možda je najinteresantnije govoriti o iransko-saudijskim odnosima. Ako govorimo o strahovima, mislim da su oni uzajamni. Saudijska Arabija se boji “šiitskog polumjeseca” koji zahvata mnoge arapske države ili dijelove tih država, poput Iraka, Sirije, Libana ili Jemena. Rijadu smeta što se Iran previše petlja u arapske poslove. S druge strane, Iranu smeta što Saudijska Arabija “kupuje” svoju sigurnost od SAD-a. Iz iranskog ugla, američke vojne baze u regionu su strateška prijetnja službenom Teheranu. Iz proteklih stotinu godina međusobnih odnosa, političke elite Irana i Saudijske Arabije su mogle izvuči važne lekcije, naučiti kada i zašto im se podudaraju interesi, kada i zašto se svađaju ili vode posredne ratove. U većini prelomnih epizoda mogu se iščitati posebne okolnosti koje su ih usmjerile ka prijateljstvu ili neprijateljstvu. Zato ne treba samo govoriti o strahovima. Ovdje vam mogu otkriti da sam nekim važnim ljudima u BiH svojevremeno predlagao da državni ili diplomatski organi BiH posreduju u razgovorima između Irana i Saudijske Arabije, da im se kao država, kojoj su Iran i Saudijska Arabija zajedno pomagali tokom agresije na BiH, odužimo, prije nego su to posredovanje preuzeli Irak, Oman i Kina.
PREPOROD: Postoji li mogućnost da se zbog svog ovog nereda koji se dešava na Bliskom istoku, pa i globalno, desi ta neka nova faza u odnosima?
Hadžikadunić: S promjenama u međunarodnim globalnim odnosima, dva regionalna rivala su se ponovo našla u situaciji da im se podudaraju geopolitički interesi. Pad relativne moći SAD-a opredijelio je Rijad da više razmišlja o multipolarnosti, odnosno o uspostavi bliskih veza i s drugim velikim silama, poput Kine ili Rusije. Sve to naglašava važan pomak ka novom uravnoteženom ili nezavisnijem ponašanju Saudijske Arabije u međunarodnim poslovima gdje su, u percepciji Rijada, Rusija i Kina podjednako važne. Iran je od svoje revolucije opredijeljen za nezavisnu vanjsku politiku, koja je stala u jednu rečenicu ispisanu na ulazu u zgradu Ministarstva vanjskih poslova Irana - Ni istok, ni Zapad. Iran je, zapravo, opredijeljen za politiku nezavisnu od SAD-a prije svega, i multipolarni poredak. Radi se, dakle, o novoj zajedničkoj sklonosti prema multipolarnosti međunarodnog sistema jer i službeni Rijad i Teheran već grade odnose s organizacijama koje su suprotstavljene američkoj globalnoj dominaciji, poput BRICS-a ili Šangajske organizacije za saradnju. To se također preklapa s njihovim zajedničkim animozitetom naspram onoga što John Mearsheimer naziva američkom „liberalnom hegemonijom“. Iran i Saudijska Arabija nisu liberalne demokratije i njihovo zajedničko prijateljstvo s autoritarnim silama se također uklapa u priču o novoj fazi prijateljskih odnosa. Podudarna percepcija međunarodnog okruženja u Rijadu i Teheranu, kao i kompatibilnost njihovih geopolitičkih interesa, nagovijestili su sve faze prijateljstva u prošlosti. Isti obrasci odgovaraju na pitanje - kakvu prirodu njihovog odnosa možemo očekivati u neposrednoj budućnosti.
PREPOROD: Već godinu dana se osjeti totalna paraliza međuarapske solidarnosti na primjeru Gaze, a evo sada i Libana?
Hadžikadunić: Ta paraliza međuarapske solidarnosti prema Gazi i Libanu traje mnogo duže od jedne godine. Možda je jedan historijski paradoks odgovor na tu paralizu. Naime, Izrael je porazio sve arapske armije s kojima je ratovao od svog nastanka: Egipat, Irak, Jordan i Siriju 1948., Egipat 1956., Siriju, Egipat i Jordan 1967., Egipat i Siriju 1973., te Siriju 1982. godine. Većina tih država nosi određeni kompleks prema Izraelu ili živi u podređenom položaju. U međuvremenu su poražene arapske armije zamijenili nedržavni akteri, poput Hezbollaha ili Hamasa. Oni nemaju kompleks niti se boje Izraela. Izrael je dobio svaku bitku protiv njih, ali su to bile pirove pobjede. Hamas i Hezbollah su izlazili jači i odlučniji u svom otporu okupaciji. Likudova vlada Menachema Begina okupirala je Liban 1982. Međutim, rat za koji su premijer Begin i ministar odbrane Ariel Sharon vjerovali da će trajati nekoliko dana pretvorio se u “izraelski Vijetnam“. Begin je 1983. povukao izraelsku vojsku iz Bejruta i podnio ostavku, rekavši svojim ministrima da “ne može više”. Nova izraelska vlada, na čelu s Peresom, nije imala drugog izbora nego donijeti odluku o dodatnom povlačenju iz Libana do samodeklarirane sigurnosne tampon-zone u južnom Libanu 1985. godine. Od osnivanja Izraela, to je bilo prvo povlačenje s okupiranih teritorija bez postignutog sporazuma sa stranom u sukobu. Na kraju, 2000. godine izraelska vojska povukla je trupe s juga i iz doline Bekaa, čime je efektivno okončana 22-godišnja okupacija Libana. Iza toga nisu stajale arapske armije, već iranska „osovina otpora“. Slična je situacija s Hamasom. Hiljade Palestinaca, većinom civila, ubijeno je ili ranjeno u sukobima 2008., 2012., 2014., 2019., 2021. Omjer žrtava na palestinskoj i izraelskoj strani uvijek je bio na štetu Palestinaca. U sukobu 2014. godine, naprimjer, na svakog ubijenog Izraelca stradalo je 30 Palestinaca (2.251 palestinskih žrtava naspram 73 izraelske žrtve). Međutim, ni izraelska upotreba brutalne vojne sile, ni destrukcija Gaze, ni njena izolacija, nisu odvratili Hamas od „osovine otpora“. Posebno je paradoksalno da je iz svakog vojnog sukoba Hamas izlazio još jači. Sve do 7. oktobra prošle godine.
PREPOROD: Da, ali ipak se odnos prema ovom posljednjem sukobu znatno razlikuje od ranijih slučajeva?
Hadžikadunić: Želim naglasiti jednu dimenziju ovog novog sukoba. Ovdje ne samo da nema međuarapske solidarnosti prema Gazi ili Libanu, već nema ni slobode izražavanja o sukobu u Gazi, niti akademske slobode u nekim arapskim zemljama. Pitanje genocida u Palestini je zabranjena tema. Običnim ljudima nije dozvoljeno da dijele slike stradanja u Gazi na društvenim mrežama. Profesori međunarodnih odnosa ili političkih nauka boje se gostovati na televiziji, postavljati pitanja ili davati odgovore. Dok traje genocid u Gazi, ne smiju istraživati, pisati ili objavljivati u naučnim časopisima o Palestini. To je žalosno i tužno. Još je tužnije što su propalestinske demonstracije u zapadnim zemljama masovne, dok su u mnogim muslimanskim državama gotovo nepostojeće.
Odnosi BiH s muslimanskim svijetom su zapušteni
PREPOROD: Koliko je opasno prelijevanje ovih bliskoistočnih narativa, agendi i podjela na naš evropski kontekst, posebno imajući u vidu specifičan položaj Bosne i Hercegovine? Dakako, ovdje ne umanjujemo humanu solidarnost s narodom Gaze, ali postoje nekada očigledni pokušaji instrumentalizacije muslimana Bosne, ali i naše autentične jevrejske zajednice i njihovih tradicija.
Hadžikadunić: Naravno da je nepotrebno i štetno prenositi specifične bliskoistočne agende na prostor Bosne i Hercegovine. Svjesni smo da postoje različiti bliskoistočni narativi. Ovdje kod nas ih trebamo razumjeti i dubinski analizirati, ali ih ne trebamo slijepo usvajati niti se zbog njih dijeliti. Bosna i Hercegovina treba biti prijatelj sa svim državama s muslimanskom većinom, svjesni smo da će one uvijek biti specifične i različite. Posebno moramo graditi dobre odnose s regionalim muslimanskim silama, poput Turske, Egipta, Irana, Saudijske Arabije,
Pakistana i Indonezije. Također, država BiH i njeni građani trebaju se fokusirati na vlastite interese. Položaj Bosne i Hercegovine jeste specifičan. Znamo dobro šta su strateški prioriteti vanjske politike BiH. Znamo i zašto su to evropske ili euroatlantske integracije. Međutim, glavni vanjskopolitički ciljevi nisu gađanje statične mete, nego mete u pokretu. Drugo, vanjska politika nije gađanje samo jedne mete. Postoje drugi vanjskopolitički ciljevi koji su možda manje važni, ali su također ciljevi. Nažalost, odnosi BiH s muslimanskim svijetom su zapušteni, što povećava mogućnost instrumentalizacije, preljevanje narativa, koji se često svode na neformalne kanale.
PREPOROD: Izraelsko rukovodstvo otvoreno govori u jednom apokaliptičnom tonu, posebno u kontekstu izravnog sukoba s Iranom. Da li taj sukob može u određenoj mjeri postati ili prerasti u nuklearni i koliko je to općenito opasno za međunarodni poredak?
Hadžikadunić: Evo dva kratka osvrta na vaše pitanje. Prvo, upotreba nuklearnog naoružanja je krajnja mjera u borbi za opstanak velikih sila koje ga posjeduju. Nuklearna doktrina većine tih država predviđa njegovu upotrebu samo u slučaju egzistencijalne prijetnje, nakon što su iscrpljene sve druge vojne opcije. Dakle, postoji teorijska mogućnost da Rusija upotrijebi taktičko nuklearno naoružanje protiv Ukrajine, kao i da Izrael to učini protiv Irana. Međutim, to je samo teorijska mogućnost koja je manje vjerovatna. Drugo, brutalni, asimetrični i eskalirajući rat u Gazi i Libanu ne vodi se nužno za kontrolu teritorija, granica ili tampon zona, već, što je mnogo važnije, za sistemsku korekciju, odnosno novi regionalni poredak. Ratovi za poredak su strukturalni ratovi. Oni traju godinama, ponekad čak i decenijama, uz kraće ili duže prekide. Svako neposredno miješanje velikih sila u ovaj sukob, poput ofanzivnog djelovanja Kine, Rusije ili SAD-a, značilo bi da rat za regionalni poredak prerasta u rat za globalni poredak.
