Tekst i snimci: Mirnes Kovač
Ovogodišnjoj komemoraciji i dženazi žrtvama genocida u Srebrenici, vjerovatno zbog lakše epidemiološke situacije, prisustvovalo je preko 10 hiljada ljudi, znatno više nego prošle godine. Preživjeli Srebreničani, članovi porodica ubijenih, prijatelji i komšije, brojne delegacije iz prijateljskih zemalja, te međunarodni predstavnici i diplomate, obični ljudi iz naše domovine i svijeta okupili su se u Potočarima da odaju počast žrtvama najvećeg zločina na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Nakon komemoracije na kojoj su se obratili najviši državni i međunarodni zvaničnici, te polaganja cvijeća ispred spomenika u Memorijalnom centru u Potočarima, obavljen je i vjerski obred dženaze koju je predvodio reisu-l-ulema zajedno s muftijama i imamima Islamske zajednice, a potom su prisutni na rukama prenijeli tabute u kojima su identificirani dijelovi tijela pronađenih žrtava u mnogobrojnim masovnim grobnicama i na stratištima u i oko Srebrenice. Memorijalni centar Srebrenica ove godine je organizirao niz debata, okruglih stolova, projekcija, promocija izdanja među kojima su Izvještaj o negiranju genocida, te drugih sadržaja kojima je obilježena 26. godišnjica genocida u Srebrenici. Također, i ove godine održane su različite manifestacije od „Marša mira“ u kome je učestvovalo preko 3 hiljade ljudi do biciklističkih i moto maratona na kojima su učešće uzele stotine aktivista.
Konačna brojka žrtava genocida?
Najmlađa žrtva koja je ove godine ukopana u Memorijalnom centru Potočari je dječak Azmir Osmanović. On je imao svega 16 godina kada je ubijen. Ukopan je i Fikret Kiverić, koji je od Azmira stariji samo godinu dana. Dakle, imao je 17 godina u momentu smrti. Ove godine ukopana je i jedna žena Zilha Delić koja je imala je 24 godine kada je ubijena. Najstarija žrtva ukopana ove godine je Husein Kurbašić koji je ubijen u 63. godini života. Ove godine su ukopani i otac i sin Hajro i Jusuf Aljić. Dakle, ove godine je ukopano 19 žrtava genocida, a oni su: Vejsil (Abdulah) Hamzabegović rođen 1939. godine, Muhidin (Mujo) Mehmedović rođen 1977, Fikret (Ramiz) Kiverić rođen 1978, Ramiz (Rizvo) Selimović rođen 1951, Esnaf (Zurijet) Halilović rođen 1976, Zilha (Edhem) Delić rođena 1971, Muamer (Osman) Mujić rođen 1976, Mehmed (Mustafa) Beganović rođen 1947, Hajro (Ramo) Aljić rođen 1944, Jusuf (Hajro) Aljić rođen 1967, Zajim (Mujo) Hasanović rođen 1968, Asim (Husejin) Nukić rođen 1971, Azmir (Aziz) Osmanović rođen 1979, Nezir (Rešid) Dautović rođen 1969, Ibrahim (Suljo) Avdagić rođen 1950, Jusuf (Adem) Halilović rođen 1948, Salih (Džanan) Džananović rođen 1955, Meho (Salih) Karahodžić rođen 1939. i Husein (Ibrahim) Kurbašić rođen 1932.
Svaki zeleni tabut je priča za sebe, priča o dubini zločina genocida. Zapravo, ovo što se danas, nakon 26 godina dešava, je razlog zašto govorimo o „dubini“ ovog zločina? Njegova negacija, slavljenje i vrijeđanje žrtava najbolje se vide u političkoj i društvenoj realnosti Srebrenice koja je višestruko ubijena i čiji GENO – (narod, rasa) i CID (ubijanje) ne prestaje. Brojka od 8372 ubijenih nije konačna. Prije svega, tačan broj žrtava nije utvrđen, ali, s druge strane, broj posrednih žrtava genocida stalno se uvećava. Kako? Čitali smo neki dan stravičan podatak kojeg je iznijela Munira Subašić, predsjednica Udruženja „Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa“ da je ovo udruženje prikupilo podatke o 570 žena koje su umrle, a da nisu našle svoje najmilije ubijene u genocidu. Ova brojka će se, nažalost, povećavati. K tome, još ne znamo broj majki, očeva, braće, sestara, sinova, kćeri i druge rodbine koji su umrli od posljedica različitih bolesti izravno povezanih s tragedijom gubitka najbližih poput PTSP-a, depresije i drugih fizioloških i duševnih smrtonosnih bolesti. Za sve ovo vrijeme preživjele žrtve genocida i njihove porodice svakodnevno pate i trpe duševnu bol koju im kontinuirano nanose negatori genocida koje predvode najviše rangirani politički predstavnici srpskog naroda. Uz to, trpe i zbog izostanka odgovarajuće podrške, ekonomske i političke, da mogu normalno nastaviti svoje živote u Srebrenici. Stoga je vrlo izvjesno da će broj žrtava genocida u Srebrenici biti dvostruko ili trostruko veći od 8372 ljudi ubijenih u julu 1995. godine. Dakle, vrlo je vjerovatno da će se brojka žrtava genocida izjednačiti s brojkom od oko 25 hiljada vojnika i drugog logističkog osoblja koji su učestvovali u izvršenju genocida. To je ta mračna dubina genocida! A kako vidimo njene obrise? Ovdje ćemo ih pokušati sagledati iz dva ugla, iz one izravne priče porodica žrtava, te one koja se danas u akademskim krugovima raspravlja među učenjacima i historičarima genocida.
Izravne i posredne žrtve genocida
Vjerovatno je najteži dio novinarskog posla izvještavati o tuzi i bolu porodica žrtava genocida u Srebrenici. Od ranog jutra, 11. jula ove godine, pa sve do klanjanja dženaze, pored 19 tabuta položenih ispred musalle u Potočarima rodbina i prijatelji se opraštaju od svojih najmilijih. Suze, tuga, bol, jecaji, zakočeni pogledi, tišina i zamišljenost su na njihovim licima. Teško je priči bilo kome i upitati bilo šta! Nekoliko dana prije komemoracije nazvao sam Azira Osmanovića, kustosa muzeja u Memorijalnom centru Srebrenica. Njegov brat Azmir je najmlađa žrtva koja je ove godine ukopana. Planirali smo da s njim napravimo intervju, ali nije mogao govoriti. „Ne mogu više, sve što govorim, teško mi je i preko srca to radim. Evo, vidiš sve,“ slegnuo je ramenima kada sam ga u Potočarima zatekao pored prvog tabuta u kojem su identificirani ostaci, odnosno samo lobanja njegovog brata Azmira. Njegov brat je krenuo preko šuma s ocem, ali su se rastali kada su upali u najveću zasjedu na Kameničkom brdu. Otac i sin se nisu mogli pronaći. Azmir se odvojio s jednom grupom dječaka, svojih drugova iz srednje škole. Lutali su šumama i vratili se blizu sela Šušnjari, te odatle krenuli u koloni preko šume. U mjestu Poljanice su zagazili u minsko polje. Tu su pored Azmira poginula još dvojica dječaka. Azir je s ocem Azizom tragao za kostima svoga brata od 2003. godine. Uspjeli su pronaći lokaciju i prijaviti Identifikacionom centru u Tuzli, ali je procedura identifikacije trajala duže, jer je područje bilo minirano. Ostaci tih žrtava su prikupljeni tek početkom augusta, 2018. godine. Njegov otac Aziz, nažalost, nije dočekao ukop svog sina Azmira, iako je znao da je njegova lobanja pronađena. Umro je tri mjeseca nakon što je lobanja pronađena. Pitam Azira koga još ima od porodice, na što mi je odgovorio da je imao i mlađeg brata koji je umro 1998. u 11. godini, a njegov otac je umro nakon dugogodišnje bolesti PTSP-a. Nisam ga više ništa mogao pitati.
„Bio nam je namijenjen nestanak!“
I pored ostalih tabuta okupljena je rodbina. Sjede i koriste posljednje trenutke da se oproste od svojih najmilijih. Pored tabuta broj 19 na kome je ime Muamera (Osmana) Mujića, je njegova sestra Muamera Turčalo. Oprašta se od svog brata koji je u trenutku smrti imao samo 19 godina. „Otišao je šumom. Njegovi posmrtni ostaci su pronađeni na površini, nije bio u grobnici, ali su jako oskudni. Ipak smo se odlučili da ukopamo te posmrtne ostatke, da ima mezar i obilježje. Meni je sada teže nego tada, jer sam tada bila dijete. Tek sada shvatam i znam šta se sve dešavalo. Majka opet prolazi kroz isto, a otac, nažalost, nije dočekao da ga ukopa,” kazuje Muamera.
Pored tabuta broj 10 na kome je ime Zaima (Muje) Hasanovića zatekao sam Hasana Čelebića iz Cerske. “Mi smo bili nerazdvojna braća, ne po roditeljima, već po komšiluku, po uzrastu. Bili smo generacija, odrasli smo skupa kao djeca. Družili smo se sve do ovog kobnog rata. Što se tiče njegove porodice, porodica ovog mog brata Zaima je doživjela jednu tešku sudbinu. Njegov babo je poginuo u Cerskoj. Padom Cerske njegov brat Emir je stradao na Majkovici. On i brat Alija su stradali padom Srebrenice. Amidža Adem i amidžić Abid su također stradali padom Srebrenice. Muriz je poginuo padom Cerske, sestrić im rahmetli Ćazim Velić je poginuo u Kladnju, brat Meho mu je poginuo u Kladnju, tako da je porodica rahmetli Muje Hasanovića doživjela zaista jednu veliku tragediju, veliku pogibiju što se tiče muškog uha. Sama riječ rat je mnogo ružna riječ. Taj rat, ne ponovio se nikom nigdje na zemlji! To donosi samo jad, čemer, patnju, bol, ubijanje i stradanje običnog naroda. To je samo jedan obični narod koji zaista propati. Evo mi smo preživjeli to, u mojoj Bosni, u mojoj Cerskoj, u mojoj Srebrenici, u mom Bihaću, u mom Mostaru, u mom Sarajevu, u mom Prijedoru, bilo gdje na zemlji ovoj bosanskoj mi smo doživjeli jednu gorku sudbinu. Nebitno gdje smo, ali nam je bio namijenjen nestanak!”, kazao mi je vidno potresen Hasan Čelebić.
Ovo je samo djelić svjedočenja o dubini genocida koji je izvršen nad Bošnjacima, a koji je započeo 1992. godine s jasnim ciljem i namjerom, a kulminirao je u Srebrenici 1995. Svi ovi tabuti i svi mezari u Potočarima imaju svoje neispričane priče. Svaka ima svoju težinu i kao da je svaka naredna teža od one prethodne. Štaviše, ima i onih o kojima više nema ko od bliže rodbine da priča. S druge strane, dubina genocida se nazire i po njegovom sistemskom, kontinuiranom negiranju, pa čak i slavljenju od strane najviših političkih predstavnika i instanci Srbije i entiteta RS, unatoč sudski utvrđenim činjenicama koje su utvrđene u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnom sudu pravde u Haagu.
Dosadašnje sudske presude zločincima pojedincima, političkim i vojnim vođama bosanskih Srba, potvrđuju stav većine međunarodnih sudija, historičara i učenjaka genocida da je genocid u Bosni i Hercegovini započeo 1992. godine, da je ovaj zločin bio proces, a da je Srebrenica njegova kulminacija. Njihov stav je da se genocid ne može izvršiti za samo nekoliko dana. To je proces koji je trajao znatno duže. Njegovo planiranje i izvršenje je podrazumijevalo angažiranje ogromne logistike u ljudstvu i tehnici. Sve ove činjenice povlače utvrđivanje odgovornosti za agresiju i rat od strane država i međunarodnih instanci koje su bile dužne, a nisu spriječile najteži zločin protiv ljudskog roda – genocid. Upravo zbog toga je potrebno sagledavati dubinu genocida i njegove posljedice 26 godina poslije, jer sudski utvrđene činjenice na međunarodnim sudovima u Haagu imaju veliki značaj za širi historijski kontekst genocida u Bosni i Hercegovini, te općenito ratova u regionu Balkana iz 1990-ih godina.
Haške presude i njihovo kontekstualiziranje
Danas, 26 godina nakon kulminacije genocida u Srebrenici, koja je bila „zaštićena zona“ UN-a, ovaj zločin jednako, ako ne i intenzivnije, sistemski negiraju i slave srpski politički lideri s obje strane Drine, dakle, iste one instance i adrese koje su davale punu političku podršku i logistiku genocidnom planiranju i njegovom izvršenju. Ovo nekažnjeno iživljavanje i dosipanje soli na rane, preživjelim ne nanosi samo duševnu bol, već obesmišljava međunarodnu pravdu, ruši svaku nadu u suživot i pomirenje, te zapravo najavljuje novi genocid! Ovo je itekako važno za sagledavanje dubine genocida, jer iza svakog masovnog i sistematskog zločina, da bi bio sproveden, mora stajati država i sistem. Tome u prilog govore svjedočenja preživjelih i podaci koji su kasnije uništavani o desetinama hiljada učesnika koji su bili angažirani u počinjenju genocida. Mnogi historičari, istraživači genocida i sociolozi danas ove haške presude ne tretiraju odvojeno, već ih analiziraju komparativno uz sve dokumente i svjedočenja kako bi se zapravo dobila prava slika koja korespondira sa stvarnošću, a ta stvarnost je neoboriva činjenica da je Srbija bila generator svih post-jugoslovenskih ratova, te da svaka presuda koja zločine u Bosni i Hercegovini razmatra u međunarodnom kontekstu počinje od političkog dogovora Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu iz 1991. godine u kome je isplanirana podjela Bosne i Hercegovine, a koji je kasnije sproveden kroz agresiju i genocid. Ovome su dokazi i dva presuđena udružena zločinačka poduhvata kojima je dokazana odgovornost Srbije i Hrvatske za rat u Bosni i Hercegovini. A zašto je to važno danas? Pa upravo zbog aktuelne dominantne politike naših susjeda u kojoj se zorno vidi da one još uvijek nisu odustale od tog plana. Svi relevatni historiografski izvori, pogotovo u modernoj zapadnoj historiografiji genocid u Bosni i Hercegovini promatraju kao proces, a Srebenicu kao kulminaciju tog procesa.
Naime, pitanje o kojem se danas često debatira među akademskim krugovima koji se bave genocidom jeste da li se istraživači genocida i ratnih zločina trebaju oslanjati samo na presude – koje recimo ili negiraju ili potvrđuju genocidnu namjeru i ostale optužbe pojedinačnim počiniteljima – kao historijsku istinu, ili da radije koriste sudski proces i dokaze sa suđenja kao putokaze za usmjeravanje svog istraživanja. Ovu debatu je posebno potakla posljednja presuda Ratku Mladiću koja je demonstrirala i ozbiljno neslaganje sudija u pogledu dokazivanja genocida u Bosni i Hercegovini za 1992. godinu. Zatim, u presudi Stanišiću i Simatoviću, predsjedavajući sudija je dao savjet historičarima i učenjacima genocida da koriste presude kao vodič u kontekstualiziranju ratne dokumentacije, te svjedočenja i ostalih prezentiranih dokaza, te da šira istina ne treba biti zasjenjena konačnom presudom pojedinačnom počinitelju. To znači da ove sudske presude pojedincima historičari trebaju da kontekstualiziraju i prave širu sliku. To im daje za pravo da genocid tretiriaju kao proces, a Srebrenicu kao kulminaciju zločina genocida. To što je presuđen genocid u Srebrenici ne znači da je trajao samo nekoliko dana jula, već je to proces koji je započeo 1992. godine i trajao do svoje kulminacije u julu 1995. godine. Drugim riječima, iako je na Haškom sudu utvrđena odgovornost pojedinaca za genocid u Srebrenici, dokazano je da su i u drugim opštinama izvršeni genocidni akti. Konačno, i u međupresudi Slobodanu Miloševiću, koja je najšire tretirala genocidnu namjeru, utvrđeno je da je ta genocidna namjera postojala od 1991. godine.
Jesmo li preživjeli genocid?
Šta ovo znači za budućnost? Ovo ukazuje da je realnost na terenu neodrživa, jer se nakon četvrt stoljeća uviđa da su počinioci genocida nagrađeni, a da se žrtve dodatno kažnjavaju kontinuiranim negiranjem i odbacivanjem suočavanja s prošlošću. Umjesto toga se u Srbiji i RS-u propagandnim kampanjama iskrivljavaju utvrđene činjenice, nipodaštavaju međunarodne sudske instance, a sve s ciljem da se sistemki izbjegne odgovornost. I to nije sve! Ovakvom se politikom zapravo stvaraju novi uvjeti i okolnosti za nove zločine ili možda neki novi genocid u budućnosti!? Zbog toga je važno da u normalnim državama priznata historiografija ima refleksiju na političke interpretacije koje se ovih dana mogu čuti od strane zapadnih zvaničnika. Tako je neki dan, premijerka Škotske Nicola Sturgeon izjavila da je zločin u Srebrenici u julu 1995. godine “bio konačni vrhunac genocidnog plana usmjerenog na bosanske Muslimane, a među žrtvama ovog plana bilo je na desetke hiljada žena i djevojaka.” Ona je tokom obilježavanja “Dana sjećanja na Srebrenicu” u Velikoj Britaniji govorila o patnjama žena i djevojaka tokom rata u Bosni i Hercegovini, a posebno jedne žene koja se borila za pravdu žrtava silovanja: “Danas odajemo počast Bakiri Hasečić, žrtvi seksualnog nasilja počinjenog tokom bosanskog rata. Uprkos svemu što je prošla, prijetnjama smrću, Bakira je pomogla privođenju više od 80 ratnih zločinaca pravdi”, poručila je Sturgeon. Dakle, važno je da u svjetskoj javnosti sazrijeva svijest o genocidu u Bosni i Hercegovini koja će se morati pozabaviti razvojem događaja na Balkanu. Jer, ukoliko se nastavi dosadašnji trend, onda se s pravom postavlja suštinsko pitanje svrhe postojanja međunarodnih sudskih instanci, tj. da li brojne presude i utvrđene činjenice znače išta ukoliko je na terenu počinjenje genocida nagrađeno.
Ove godine sam u Potočarima sreo i britanskog novinara, Eda Vulliamija koji je došao da lično oda počast žrtvama genocida. Pored njega tu je bio i čuveni francuski fotograf Žil Peres. Ed je cijelo vrijeme, gledajući tabute i porodice žrtava, s ljutnjom ponavljao: “Kako su se samo usudili učiniti ovo!” Ed Vulliamy, zatim novinari Penny Marshall i Ian Williams su bili prvi koji su 1992. godine svijetu otkrili koncentracione logore Omarska i Trnopolje. Otkrića ovih hrabrih ljudi će dignuti na noge međunarodnu javnost, jer su ponovno na tlu Evrope gledali snimke koncentracionih logora. Njihovo otkriće bilo je ključna prekretnica za osnivanje Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju. S Edom sam razgovarao upravo o ovim dimenzijama genocida, a on mi je potom ispričao o jednom svom sličnom susretu sa žrtvom holokausta kako bi zapravo napravio paralelu s iskustvima preživjelih žrtava. Prije nekoliko godina je u Austriji sreo Helgu Hoškovu Weissovu, poznatu češku umjetnicu koja je preživjela holokaust. Naime, Helga je kao djevojčica svoj dar slikanja i pisanja iskoristila da opiše iskustva geta i logora koje je prolazila. Njen otac joj je predložio da piše dnevnik i crta slike iz geta u Terezinu. Preživjela je tri koncentraciona logora Auschwitz, Freiberg i Mauthausen. Kada ju je Ed sreo prije nekoliko godina, priča mi, nespretno ju je upitao: “Kako ste preživjeli holokaust?” A ona mu je odgovorila: “Otkud znate da sam preživjela?”
I doista, kada danas upitate Azira, Muameru, Hasana i mnoge druge članove porodica žrtava: “Kako si preživio genocid?” Oni će vam uz odgovore o neposrednim žrtvama genocida koje ukopavaju, neizbježno isrpičati i bolne priče o tragičnim sudbinama svojih najbližih koji su inicijalno preživjeli genocid, ali su umrli od njegovih posljedica, bilo da se radilo o fiziološkim ili duševnim oboljenjima. Kazivat će vam o smrtima svoje braće, sestara, očeva, majki, rođaka bližih i daljih, umrlih nakon genocida koji ili nisu doživjeli ili nisu preživjeli bol i ukop svojih najbližih, te konstantnu duševnu bol i nepravdu koju im nanose negatori genocida. Njihov odgovor je na koncu identičan dubokom egzistencijalnom Helginom odgovoru, odnosno pitanju koje svi sebi postavljamo nakon genocida: “Odakle znamo da smo preživjeli?” Upravo to je dubina genocida!
