Usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda važan je korak za postavljanje stvari na pravo mjesto na Balkanu. Neki glasovi u našem društvu joj umanjuju važnost zbog loših iskustava s nekim rezolucijama iz prošlosti koje nisu dale brze i efektivne promjene. No, ovoga puta je kontekst drugačiji i mnogo toga ovisi, zapravo, o nama. To se često zaboravlja pa se ne vidi da je za Bosnu i Hercegovinu ovo prilika ako se preuzme odgovornost i aktivno radi na primjeni i zagovaranju zaključaka ove rezolucije. Jer ona ne označava samo priznanje prošlosti, priliku za upoznavanje cijelog svijeta s poviješću BiH i genocidom u Srebrenici, i to pred njegovu tridesetu godišnjicu obilježavanja, već i priliku za preobražaj cijelog našeg društva kroz institucionalizaciju sjećanja, osudu negiranja genocida i jačanje svijesti o odgovornosti.

Važno je razumjeti zašto i kome sve ova Rezolucija smeta i postaviti ozbiljna pitanja o njihovim motivima. Posebno kada se sagleda kako su na nju reagirali notorni negatori genocida. Iako to nije nova pojava, sve je očiglednije da negatori genocida padaju u ponor svojih propagandnih laži. Tlo koje su dugo pripremali za svoje laži sve im češće izmiče. Posljednji takav slučaj je, opet, s majkama Srebrenice i to samo dan nakon dženaze u Potočarima. Vučićeva propagandna mašinerija, jašući na valu islamofobije, u svom karakterističnom „obraćanju naciji“lamentira, konstruira prijetnje iz Bosne i izmišlja “fatve” usmjerene protiv Srba, vrlo prigodno koristeći izraz koji bi valjda trebao da srbijanskoj (ali i široj) javnosti sukusira ukupnu prijetnju Srbiji pa i samom Vučiću. U odgovoru koji su majke Srebrenice uputile vrhu Srbije stoji: „Jednu plemenitu izjavu majke pretvoriti u prijetnju je novi izum Aleksandra Vučića i na njoj bi mu i Gebels pozavidio. Naravno da je ta izjava netom po završenoj konferenciji Vučića fakturisana Ani Brnabić, predsjednici Skupštine Srbije, kako bi izjava dobila na snazi.“Mnogi su požurili da preslušaju izjavu Munire Subašić, koja je dostupna na internetu, ali nisu mogli pronaći nijednu rečenicu koja bi se mogla dovesti u kontekst onoga o čemu je Brnabićka govorila, zapravo lagala. Činjenice opet demantiraju vrh Srbije i nalaze put. I zbog ovoga treba primijetiti čega se to vrh Srbije i Vučić plaše. Odnos prema negiranju genocida se mijenja i Vučić može jasno vidjeti kako će se, naprimjer, leglo botova za širenje narativa o negiranju genocida na društvenim mrežama gasiti zbog pravila koja bi se trebala primjenjivati nakon usvajanja Rezolucije, kako je najavio direktor Memorijalnog centra Srebrenica Emir Suljagić. Ne plaše se oni izmišljenih “kletvi“ni „fatvi” majki Srebrenice, nego toga da im se propaganda raskiva, jer laži više nisu dovoljne. Kao što nije ni nedavni show kojim Vučić pokušava uvjeriti javno mnijenje Srbije u konstrukcije o tobožnjem uništenju Srbije i opasnim zavjerama.

Poseban problem za Vučićevu propagandu mogu biti i vidljivi glasovi promjena u Srbiji nakon usvajanja Rezolucije. Antifašističke organizacije, poput onih u Novom Sadu, počinju jasno i glasno izražavati svoje stavove protiv negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca. Da podsjetimo, grupa ekstremnih desničara Srpski soko (SS) okupila se 11. jula u Novom Sadu gdje su ušli u sukobe s građanima i antifašistima. Okupljeni građani su ih spriječili da održe govor dok su desničari uzvikivali ime osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića i fašističke parole. Ovaj prigušeni val aktivizma ukazuje na prisutnu svijest dijela srbijanskog društva i spremnost da se obračuna s onima koji slave ratne zločince. Dok su glasovi poput ovih još uvijek marginalizirani, njihova vidljiva prisutnost signalizira da ima mjesta za promjene.

S obzirom na tekuće propagandne napore, važno je osvijestiti kako Rezolucija može katalizirati pozitivne promjene u društvu. A naš odnos prema tome mora biti sadržan u shvatanju da nam Rezolucija nameće dodatnu obavezu institucionalne memorijalizacije Genocida. Mnogo toga je već urađeno po tom pitanju, uglavnom unutar vjerskih i komemorativnih okvira. Svaki doprinos je važan, bilo da je kulturni, književni ili dokumentaristički. Sada je vrijeme da bude vidljiv i u političkom okviru. Ovaj pristup ne samo da će ojačati kulturu sjećanja, naročito u obrazovnom sistemu, već će omogućiti promjenu važnu svima nama u regiji.

Presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju postavile su pravni okvir za suočavanje s prošlošću, preciznije rečeno s genocidom, udruženim zločinačkim poduhvatima i zločinima protiv čovječnosti koji su dio tog pravnog naslijeđa. Međutim, pravda nije zadovoljena samo kroz sudske procese; potrebno je i moralno suočavanje društva – posebno onog u Srbiji i RS - te odbijanje građenja budućnosti na lažima. Dok trenutna politička elita u Srbiji očito nije spremna za suočavanje s prošlošću, postoji značajan broj ljudi i organizacija izvan vlasti koji su spremni na ovaj korak. Negatori genocida ne odustaju jer se time ruši njihov vladalački identitet zaštitnika nacije koji im je ideološki nužan za opstanak na vlasti. Iako trenutno marginalizirani, aktivizam i glasovi istine pokazuju značajan potencijal za određene promjene. To plaši establišment – a ono grozomorno obraćanje nakon dženaze u Srebrenici dvoje prvih ljudi današnje Srbije pokazuje da politički vrh Srbije ne odustaje od kontinuiteta ideologije koja je devedesetih prošlog stoljeća rezultirala genocidom. Stoga, i s te strane Rezolucija koju je podržao svijet može biti prekretnica jer ohrabruje i osnažuje glasove koji su spremni stati na crtu negatorima genocida i omogućiti im da postanu promjena potrebna Srbiji i svim zemljama koje su bile žrtve njene zločinačke velikosrpske ideologije.