Djelo i aktivnosti pojedinaca ili organizacija sada su izloženi kako masovnijim pohvalama tako i masovnijim pokudama. Prije svega, djela i aktivnosti poznatijih ličnosti i organizacija. Dok segment pohvale i pretjerivanja u pohvali ili bespotrebne i štetne glorifikacije ima svoje mjesto u posebnoj analizi, ipak je pitanje pokude, negativne kritike, a zatim i medijskog linča izražajnije. Oboje svjedoči mogućnostima ili korištenja širokih prednosti savremenih komunikacijskih kanala ili njihove zloupotrebe, te pojava nastalih usljed nekontrolisanih ili zlonamjernih aktivnosti.

Kada nešto postane dio naše lične i društvene stvarnosti, onda to zaslužuje pomno praćenje i izgrađen odnos prema tome kao i razumijevanje da smo u tom svijetu komunikacijskih kanala i dalje ljudi sa svojim prednostima i mahanama te da i dalje komuniciramo i govorimo o ljudima s prednostima i mahanama. Tu ne prestaje naš moral, i dalje smo odgovorni, pa spremni i na kritike – pohvale i pokude.

Kultura otkazivanja (cancel kultura)

I internet svijet može biti svijet opravdane, ispravne i pravovremene reakcije pojedinaca i javnosti na nečije izjave i aktivnosti. Tome su, dakako, izložene poznatije / uglednije / popularnije / slavne ličnosti, kakogod to gradiramo. Ista je stvar i s različitim organizacijama.

Posljednjih godina intenziviran je trend cancel kulture – „kulture otkazivanja“. Brojne poznate ličnosti našle su se na udaru javnosti zbog određenih svojih, nedavnih ili mnogo ranijih, stavova te su mase pozvale da ih se „otkaže“. A, „otkazivanje“, konkretnije „prozivanje“, može biti određena vrsta pritiska na ustanove, organizacije, firme itd., da doslovno otkažu bilo kakvu saradnju s osobom čiji su stavovi izazvali gnušanje javnosti.

Cancel kultura otvorila je brojne polemike u društvu. Ne toliko u bosanskohercegovačkoj javnosti ili u regionu, ali tamo gdje je ona mnogo više intenzivirana, kao i drugi online trendovi, itekako jeste. Postavljaju se pitanja o negativnim stranama „kulture otkazivanja“, odnosno i svim prednostima koje nosi sa sobom, koliko to prelazi granice zdrave kritike, koje su posljedice takvih trendova, šta je, ustvari, „red flag“ koji se ne smije preći, odnosno kakvi su to stavovi koji zahtijevaju „otkazivanje“neke osobe itd.

Prema Mariam-Webster online rječniku „kultura otkazivanja“se definiše kao „praksa ili tendencija angažiranja u masovnom otkazivanju kao način izražavanja neslaganja i vršenja društvenog pritiska“. Također, prema Dictionary.com. „kultura otkazivanja se odnosi na popularnu praksu otkazivanja podrške (canceling – otkazivanje) javnim ličnostima i kompanijama nakon što su uradili ili kazali nešto razumijevano kao neprihvatljivo i uvredljivo“.

Negiranje genocida kao crvena linija

Neki od značajnijih obrisa ovakvog pritiska javnosti kod nas javili su se, naprimjer, i krajem 2019., godine, kada je javnost apelovala na Švedsku akademiju nauka i umjetnosti da ne dodjeli nagradu Peteru Handkeu, književniku, negatoru genocida u Srebrenici. Potom, sjetimo se i povoda da se pozove na bojkot kupovine u pekarama Manja, nakon što je jedan od vlasnika te pekare, Saša Trivić, na društvenim mrežama veličao ratne zločince. Pa, ipak, iako se očekivalo da jedan od velikih trgovačkih centara prekine saradnju s njima, to se nije desilo. Proizvodi ove pekare i dalje su bili na njihovim policama, što se kasnije komentiralo na društvenim mrežama često, kao i to da ta pekara još uvijek radi u glavnom gradu Sarajevu. Pa, ipak, kasnije smo mogli čitati o tome da su neki i raskinuli saradnju s ovom pekarom.

Da negiranje genocida sve više postaje – ponovimo riječ iz Twitter rječnika – „red flag“ preko koje se ne prelazi, ili što je, u najmanju ruku, povod ozbiljnoj udarnoj kritici, govori nam i slučaj osoba koje na društvenim mrežama kotiraju kao influenseri. Čak i kada nije riječ o osobama čija se aktivnost svodi na karakteristične influenserske postove, jedna od najčešćih kritika, kada se primijete upitni i poražavajući stavovi nekih od njih u pogledu genocida i počinjenih zločina, jeste kritika upućena onima koji ih još uvijek „prate na društvenim mrežama“. Nakon toga, slijedi pad u broju pratilaca tih osoba. Ukoliko dođe do ponavljanja ili novih sličnih stavova istih osoba, kritika prema njihovim pratiocima se također ponavlja. U ovom slučaju, povod kritikama i određenoj vrsti „otkazivanja“ jesu i drugi stavovi: ksenofobični, rasistički, fašistički, homofobni itd. U manjoj ili većoj mjeri, naravno, u zavisnosti od toga na šta je društvo osjetljivije. Naravno, nije isti slučaj u našoj zemlji i nekim evropskim zemljama ili SAD-u. Dakle, gorespomenuti slučajevi, iako se ne javljaju pod formom cancel kulture, u velikoj mjeri predstavljaju upravo to, što jeste određene vrsta ostracizma, „otkazivanja“i slično.

Upotreba i zloupotreba

Upitavši skoro jednog uglednog profesora kako je podnio silne, u mnogome neukusne i vrijeđajuće reakcije na jedan od svojih objavljenih tekstova, kazao mi je da je to bio za njega „mali džehennem“, jedan u nizu životnih. Pomislio sam, zar i on, koji ima iskustva s takvim reakcijama, utemeljenim na veoma površnim i sporadičnim čitanjima popraćenim brojnim učitavanjima. Ipak, brzo sam shvatio da on nikada nije doživio sijaset reakcija koje se kanališu putem društvenih mreža, kada to više nije kanal kulturnog dijaloga i rasprave, već kanal za mase, među kojima su i pojedinci koji često prelaze granice, vrijeđaju i potiču neku vrstu linča.

U našem društvu posebno je naglašen politički fanatizam uvezan patriotizmom ili čak religijskim identitetom. Sprva, stara priča. Pa, ipak, primjesa kulta te ponekad mita, nadvladava bilo kakvu mogućnost postojanja dinamične, kvalitetne i zdravorazumske rasprave. Razloge možemo, između ostalog, pronalaziti u kontinuiranoj zloupotrebi vrijednosti jedinstva, patriotizma, pa i religije. Stvarnost kreirana takvom političkom većinom stvorila je mehanizme u kojima su suprotstavljena politička, društvena, pa i – treći put da spomenemo – religijska mišljenja kao razlog odbacivanja, često ne stavova, već lika i djela. Kada se otme kontroli, naravno da sve vodi cenzuri, autocenzuri, šutnji i sličnoj atmosferi. Upravo je bojazan, recimo, od izražene autocenzure ono što ističu kritičari „kulture otkazivanja“.

Činjenica je da, uprkos nizu regulativa, internet komunikacija otvara prostor posrnuća korisnika u odnosu prema drugome. Na tom tragu, aktivno je pitanje šta nam donosi, naprimjer, „kultura otkazivanja“ onda kada ona izgubi svoju odliku moralnog korektiva ili se pretvara u opsesivno potragu za ispadima drugih, a treba ponoviti – ispadima koji i nisu uvijek predmet konteksta općeprihvaćenih društvenih normi.

Ukoliko očitu potentnost „kulture otkazivanja“ da se njome ukaže na opće društvene devijacije, svedemo u krug ekskluziviranih vrijednosti, u krug pri kojem se formiraju jedinstveni kriteriji popraćeni dekontekstualizacijom riječi i djela drugih, šta nam od blagodati bogate komunikacijske globalne mreže ostaje? Zašto to, onda, ne bude tek još jedan alat koji će zloupotrijebiti, recimo, političke elite?

Prije svega, nije riječ isključivo o „kulturi otkazivanja“ koja se odnosi na javno prozivanje i „otkazivanje“, već individualni odnos spram prozvanih, kao i razloge zbog kojih su prozvani. Stoga, imati je u vidu tradicionalne obrasce prema kojima prihvatamo, korimo, odbacujemo, opraštamo i ostalo. Kakogod bili zaneseni snagom virtuelnog svijeta i prilagođavali se, realna i živa interakcija donosi drugačiju sliku stvarnosti. Tada smo oči u oči spremniji da učitamo ili pročitamo drugačije intencije, a, svakako, da bolje čujemo, nespriječeni brojnim distraktorima. Kakav će to onda biti jaz između stava iznesenog na društvenoj mreži i stava koji ćemo kazati na tom mjestu? Ton je blaži? Riječi su blaže? Znamo da to jeste tako. Uostalom, da ponovimo, kakav nam je konsenzus oko crvenih linija koje se ne smiju preći? Možemo pojednostaviti i bliskim primjerom: Kakva je upotreba „kulture otkazivanja“ kada je riječ, kažimo, o islamofobiji?