Vrijednost svjetskog tržišta tekstilne industrije u 2021. godini dosegla je vrijednost od 993,6 milijardi američkih dolara (Grand View Research), a ranije su iznesena predviđanja da će složena godišnja stopa rasta do 2026. godine doseći 4,4%. (IMARC) Najveći uvoznik tekstila i u 2021. godini bile su zemlje Evropske unije, a potom slijede Sjedinjene Američke Države. Kina je bila najveći izvoznik, a na drugom mjestu su zemlje Evropske unije. (Statista)

 

Posljednjih godina sve su učestalija upozorenja da je tekstilna industrija drugi najveći zagađivač životne sredine u svijetu. Osim u tom segmentu nešto značajnije mjesto u raspravama o ovoj temi zauzima i pitanje izrabljivanja radne snage u ovoj široko rasprostranjenoj industriji.

 

 

Mnoge velike firme svoja postrojenja su postavila u zemljama južne i centralne Azije koje su odavno prepoznate kao teren jeftine radne snage. Ta tema je aktuelna posebno u jugoistočnoj Evropi, konkretnije na Balkanu. U Bosni i Hercegovini najniže plaće u tekstilnoj industriji se kreću ispod 500 KM ili nešto više. Treba naglasiti da se najčešće radi o firmama koje proizvode robu za strano tržište. Stanje u tekstilnoj industriji u drugim zemljama Jugoistične Evrope je porazno, pa i u zemljama koje su članice EU. Ovaj problem je u nekim zemljama Azije izražajniji.

 

Ono što dodatno govori o ovom problemu jeste fenomen „brze mode“. „Brza moda“, izrazito je popularna i u kratkom periodu je donijela veliki profit brojnim vlasnicima modnih trgovina, a podrazumijeva brzu proizvodnju kao i brzu distribuciju na tržištu. 

Lanac tekstilne industrije ukazuje na nekoliko bitnih problema, a na prvom mjestu uvijek je pitanje čovjek, tj. pitanje radne snage. Potplaćena radna snaga u siromašnim zemljama Azije, pa i Evrope, predstavlja poslovni raj za mnoge u tekstilnoj i modnoj industriji. Pri tome, to je dodatno izraženo s obzirom da se proizvodi roba kojom se, prije svega, čovjek estetski uljepšava. Pomisao da iza naših lijepih halja stoje sati teškog / potplaćenog / neplaćenog posla i dječijeg rada ponajbolje govori o problemu s kojim se suočava tekstilna i modna industrija. Štaviše, naglasimo li njenu rasprostranjenost, uvidjet ćemo kakav dijapozan prostora ljudskog življenja ona obuhvaća, tako da, s punim pravom, može se kazati da je to među važnijim problemima savremenog čovjeka. Stoga, problemi tekstilne industrije nisu izdvojen slučaj problema svijeta.

 

 

Nehuman pristup, bezobziran odnos spram prirode, neregularnosti poslovanja, beskrupolozna trka za kapitalom, a na to sve konzumeristički trendovi među populacijom čine složen mozaik izazova u ovoj industriji, postavljajući važna etička pitanja i konzumentima. Svaki taj izazov može i traži da se tretira zasebno. Web stranica Nordnur, koja se bavi pitanjima tekstilne industrije i finansija, u jednom od svojih članaka govori o sljedećim etičkim problemima: niske plate, dječiji rad, okrutnost prema životinjama, visoka upotreba prirodnih resursa, zagađenje životne sredine te povećana potrošnja i rasipanje proizvoda.  To su i inače pitanja i problemi koji se najčešće ističu.

 

U slučaju dječijih prava i potplaćenosti ističe se da su velike kompanije tekstilne i modne industrije svoja postrojenja otvorila u zemljama drugog i trećeg svijeta – zemljama niskog životnog standarda, brojnije populacije, a za rad u tekstilnoj industriji angažuju se djeca. 

 

 

Sve više se govori o načinima rješavanja problema u tekstilnoj industriji, odnosno o mogućnostima rješenja koje širi krug aktera, od konzumenta do proizvođača, ima na raspolaganju. Jedan od značajnijih pojmova kojim se operira u svijetu jeste „održivi razvoj“, koji se aktuelizirao i u drugim granama industrije. 

 

Posljednjih godina, modni brendovi poput Zare i H&M uložili su ogromne novce u kampanje promocije održive mode, odnosno omogućili su u velikom broju svojih trgovina reciklažu stare odjeće. Posjetiteljima je data mogućnost da donesu svoju staru odjeću i odlože u kontejnere posebno namijenjene za to. Ipak, mnogi su postavili opravdana pitanja o dosljednosti tome, odnosno mogućnosti da se cijeli proces reciklaže dovede do kraja. S druge strane, pojedini su stava, da je to samo još jedan način promocije tih brendova. Pored toga, javnost sve češće ima priliku čuti pojam greenwashing ili „zeleno pranje“, kojim se etiketira lažno predstavljanje brenda kao čuvara okoliša.

 

 

Kada je riječ o iznalaženju načina da se utječe na etično poslovanje u tekstilnoj i modnoj industriji, u zavisnosti od ugla gledanja, nameće se nekoliko rješenja. Jednim od rješenja težište se stavlja na odgovornost proizvođača, dok u drugom slučaju apelira se na odgovornost potrošača, odnosno njegovu moć da usmjeri poslovanje samog proizvođača. Naprimjer, zašto bi nagomilovali nepotrebnu odjeću? Zašto se ne bi raspitali o lancu proizvodnje kojem pripada određeni odjevni predmet? Sve se to navodi kao područje u kojem kupac može djelovati. 

 

 

Postavlja se pitanje šta još potrošači mogu utjecati na rješavanje i smanjenje društveno neodgovornog ponašanja u svijetu tekstilne i modne industrije? Istraživači i brojni aktivisti te sami potrošači sve češće govore o etičkom pristupu aktera ove velike i utjecajne industrije. Potrebno je naglasiti da je proteklih godina intenzivirano insistiranje na održivom razvoju, u ovom slučaju na održivoj modi i, uopće, etičnosti poslovanja. Generalno, pregledom različitih inicijativa i njihovih realizacija u svijetu je, ipak, primjetan trend povećanog nastojanja da se primijeni koncept održive mode.

Koncept održive mode nema svoju jedinstvenu definiciju, no, jedna od njih održivu modu vidi kao „pronalazak ravnoteže pri dizajniranju, proizvodnji i konzumaciji odjeće. To znači izbjegavanje crpljenja prirodnih resursa kao i eksploatacije pojedinaca i zajednica“. (Goodonyou.eco) U govoru o konceptu održive mode često se upotrebljava i termin „svjesnosti“. Nije riječ samo o prirodnim resursima i zagađanju životne okoline, već i svijesti o tome da iza naše odjeće, štaviše, stoje problemi kao što su i zabranjeni dječiji rad.

Problem dječijeg rada

Među najčešće isticanim problemima jeste pitanje angažovanja djece kao radne snage u ovoj industriji. Uopće, pitanje dječijeg rada problematizira se kada su i drugi industrijski sektori u pitanju. „Termin 'dječiji rad' često je definisan kao rad koji djeci uskraćuje njihovo djetinjstvo, potencijal i dostojanstvo te što je štetno za fizički i mentalni razvoj. Riječ je o radu koji je a) mentalno, fizički, socijalno ili moralno opasan i štetan za djecu i/ ili b) ometa ih u njihovom školovanju na način da: uskraćuje im priliku da pohađaju školu; obavezuje ih da napuste školu prerano; ili zahtijeva od njih da nastoje kombinovati pohađanje škole s iznimno teškim i dugim radom.“ (International Labour Organization) Stoga, u zemljama Azije, naprimjer, gdje se nalaze brojne tvornice tekstila, problem dječijeg rada je izražen usljed siromaštva, gdje odrasli ne mogu zaraditi dovoljno novca za izdržavanje porodice. To je tek jedan od razloga zbog kojeg se i djeca angažuju u radu koji je, u većini slučajeva, zabranjen. Pogledajte samo slike djece na poljima pamuka, recimo u Uzbekistanu, gdje je ovaj problem dodatno izražen.

Crpljenje prirodnih resursa i zagađenje

S obzirom na to koliko prirodnih resursa zahtijeva proizvodnja odjeće ne čudi što tekstilna industrija kotira kao drugi zagađivač prirodne okoline u svijetu. Tome treba dodati da se konstantno ističe nepostojanje odgovarajućih tehnologija za recikliranje. Sama potrošnja vode nam sasvim jasno govori o tome. Primjerice, procjenjuje se da je 2015., za proizvodnju tekstila potrošeno 79 milijardi kubika vode. Iznesen je i podatak da je za proizvodnju jedne pamučne majice potrebno 2.700 litara čiste vode, što odgovara količini vode koju jedna osoba popije u 2,5 godine. (EPRS) Treba li, uopće, i na ovom mjestu govoriti o značaju pitke vode za čovječanstvo i probleme s kojima se suočavamo u tom smjeru kao i one koji nam predstoje? Također, procjenjuje se da je 20 % globalnog zagađenja vode uzrokovano bojenjem i doradom tekstilnih proizvoda. To se odražava na zdravlje radnika i lokalne zajednice. Navedeno je i da se u tekstilnoj industriji koristi oko 3.500 hemijskih supstanci od čega je 750 opasno za ljudsko zdravlje, a 440 za prirodnu okolinu. Također, kako se konstantno ističe, pranjem veša se otpuštaju hemikalije i mikroplastika u otpadne vode domaćinstva, a procjene su da se svake godine 500.000 tona plastične mikrofibre otpusti u okean pranjem tekstila na bazi plastike. Ukazano je i da se 35 % primarne plastike ispušta pranjem sintetičke odjeće. (EEA, EPRS)

 

To postaje borba za etiku – za ljudska prava, za Zemlju koju smo naslijedili. Na primjeru tekstilne i modne industrije vidimo da potrošači uspijevaju nametnuti nove trendove čemu često posreduju različite organizacije i udruženja.

Ka rješenjima

Autori priloga H&M i Zara: Može li brza moda biti ekološki prihvatljiva objavljenom na YouTube kanalu DW Planet A tretiraju neka važna pitanja u kontekstu brze mode. Između ostalog, tretirali su i pitanja lanca opskrbe u tekstilnoj industriji, korištenja materijala, reciklaže, odnosno nastojanja nekih kompanija da posluju prema filozofiji održivog razvoja te kakav utjecaj mogu imati potrošači u ovoj industriji. Prema nekim istraživanjima, kako navode, 11 % svjetskih pesticida se koristi na poljima pamuka. Suki Dusanj Lenz iz Fashion Revolution India, s kojom su razgovarali, upozorava da između pamuka i organskog pamuka ima mnogo razlike, te da organski zahtijeva, između ostalog, i manje korištenje vode. Također, kada je riječ o održivosti i transparentnosti istakla je da transparentnost ne znači nužno i sklonost održivoj modi. Dusanj Lenz smatra da reciklaža nije rješenje za naš prekomjerni konzumerizam niti prekomjernu produkciju. Maxi Bohn, viša stručnjakinja za razvoj proizvoda u kontekstu konzumerizma upoređujući kupovinu osobe koja godišnje kupi jedan par traperica, ne vodeći računa je li riječ o održivoj modi ili ne, te osobe koja svake četiri sedmice kupi jedan par traperica brinući o tome da li je to odjeća održive mode pita se da li je, zaista, ova druga osoba „bolja“. Autori ovoga priloga poručuju da je tekstilna industrija jedna od rijetkih u kojima kupci imaju utjecaja svojom kupovinom, te, na tom tragu, važno je upitati se, ne samo ko je i od čega je ta odjeća proizvedena, nego i trebamo li tu novu odjeću.

Rješenja su i svakodnevna

Second hand radnje polovne odjeće kao i outlet trgovine posljednjih godina postale su sve popularnije, što je ušlo u niz rješenja koja se potrošačima predlažu u podizanju svijesti o održivoj modi. Kupovina u ovakvim radnjama predstavlja korak ka utaživanju prekomjerne konzumerističke žeđi. Ponegdje su prisutne i prodavnice za iznajmljivanje odjeće. Također, mnogi, između ostalog, predlažu da se podrže manje kompanije za proizvodnju odjeće, čiji je lanac opskrbe lakše pratiti, što se u velikoj mjeri odnosi na lokalne proizvođače. Pored toga, predlaže se da iskoristimo mogućnost odabira materijala koji su ekološki prihvatljiviji.

I donacija odjeće može biti rješenje. Sve je učestalije da čak vrlo kvalitetni i lijepi komadi odjeće bivaju neiskorišteni ili rijetko obučeni, što nakon nekog vremena završava na otpadu ili naprosto predugo stoje i to pod naslagama druge odjeće, koja se, također, rijetko nosi. I ako ne postoje humanitarne organizacije koje prikupljaju odjeću u našoj blizini, vrijedi razmotriti opciju samostalnog, ličnog poklanjanja odjeće drugima – onima kojima je to itekako potrebno, užoj i široj familiji ili prijateljima. Drugi, pak, kažu da se neiskoristiva odjeća može koristiti i kao - kako mi to popularno nazivamo – otarak.

Korisno je i prijeko potrebno razvijati svijest o ovakvim problemima koji nas prate u savremenom svijetu, a generira ih čovjek. Zašto ne tražiti način za djelovanje, koje se naizgled čini minornim, u smjeru poboljšanja i apela na sve one kojima je etika posljednja na ljestvici prioriteta?! Naime, treba imati u vidu koliko se beskrupolozno hitanje ka profitu i nagomilavanju kapitala posljedično prelijeva u sve sfere našeg društva, a, svakako, kada je u pitanju ekonomija. To postaje borba za etiku – za ljudska prava, za Zemlju koju smo naslijedili. Na primjeru tekstilne i modne industrije vidimo da potrošači uspijevaju nametnuti nove trendove čemu često posreduju različite organizacije i udruženja. U svakom slučaju, težište je postavljeno i na individualne odgovornosti i mogućnosti da doprinesemo općem dobru.