Malo ko će kazati da ne zna šta znače ti izrazi i malo ko će reći da nije u životu doživio pojavu koju oslovljavamo izdajom. Malo dijete će nazvati brata ili sestru izdajicom ako prenese roditeljima neki njegov zijan. Izdajom smatramo ako neko otkrije tajnu koju smo mu povjerili. Ako nam neko nešto obeća pa ne ispuni, kažemo da nas je izdao. Izdajom smatramo svaki oblik iznevjerenog povjerenja. Izdaja je oblik prevare. Izdati nekoga znači iznevjeriti nečije povjerenje, nečija očekivanja i lojalnost ili povrijediti interese grupe kojoj subjekt pripada. Najčešće uzrokuje jake osude i nije omiljena ni među onima kojima ide u korist. Tokom povijesti, izdaja je smatrana jednim od najgorih djela prema grupi kojoj se pripada (državi, narodu, plemenu, vojsci, itd.) i uglavnom se oštro kažnjavala. Jedan od najtežih oblika izdaje zbog kog su, rekao bih, i svi uvijek pod teškom osudom, jeste izdaja naroda i države, posebno u ratnom sukobu, na bojnom polju. Taj oblik “vojne i političke” izdaje, da ga naglasimo, nazivamo veleizdaja.

Banalizacija ozbiljnog fenomena

Neophodno je ukazati i na pojave kada se izdajnik oslovljava kao pokajnik – u slučajevima kada, recimo, pripadnik kriminalnog miljea, izdaje svoju grupu. Za tu grupu postaje izdajnik ali za širi društveni okvir njegov čin se karakteriše kao pokajanje i pozitivan čin. Imamo poznate svjetske slučajeve ljudi koji su odali određene državne tajne smatrajući ih opasnim za ljude i čovječanstvo. Iz pozicije tih krugova, oni su izdajnici; dok su iz pozicije širih društvenih masa prihvaćeni kao heroji i sl.

Bošnjačka politička scena je u zadnjih nekoliko godina usijana pojavama ljudi koji napuštaju određene političke stranke, pokrete, ideje, osnivaju nove i dolaze u najžešći međusobni sukob. Ta pojava direktno je uzrokovala povećanu frekvenciju korištenja izraza “izdaja” i “izdajnik” u našem medijskom prostoru. Oni koji napuštaju određene stranke optužuju iste za nesposobnost, korupciju, nepotizam, retrogradnost – izdaju interesa naroda i države – da bi postavili razložne temelje za svoj čin. Ovi drugi im, pak, odgovaraju optužbom za izdaju interesa grupe, lojalnosti i u krajnjoj liniji za cjepkanje bošnjačkog naroda i izazivanje razdora, nejedinstva, saradnje sa neprijateljem, što u konačnici dovodi do kvalifikacije izdaje vjere, naroda, države – tj. veleizdaje.

U Šeksiporovoj predstavi Kralj Lear saznaje da ga je kćer javno osramotila (što se također smatralo izdajom) i kaže da je to gore od ubojstva. U Danteovoj Božanstvenoj komediji najniži krugovi pakla su određeni za izdajnike. U kršćanstvu je Juda Iškariotski, apostol koji je izdao Isusa, sinonim za izdajnika. Pitanje je, zapravo, šta je to izdaja?

Ko je izdajnik? Zašto je izdajnik? Šta je izdao? Koliki je izdajnik? Za koga je izdajnik? Ko može biti sudac?

Naša bliža turbulentna, teška, stravična, ratna prošlost još uvijek nosi težinu najvećeg autoriteta za ogledanje, detektovanje i vaganje izdaje.

Ko je u tim vremenima bio izdajnik? Izdajnicima se po nekima smatraju svi punoljetni muškarci koji su svojom voljom pobjegli iz zemlje onda kada je trebalo braniti. Izdali su one koji su ostali, izdali su svoju zemlju, svoj narod. No, među onima koji su ostali većim izdajnicima se smatraju oni koji su sarađivali sa neprijateljem izdavajući vojne tajne i sl. Od njih opet veći su izdajnici oni koji su se direktno okrenuli protivi svog naroda u otvorenom sukobu. Takav je slučaj Fikreta Abdića i njegovih sljedbenika – koji je po konsenzusu ostatka bošnjačkog naroda izdajica broj jedan u protekloj agresiji na Bosnu i Hercegovinu.

Nedavno smo svjedočili, u glavnom gradu, plakatima na kojima su se neki politički predstavnici stranaka za koje glasaju većinom Bošnjaci okarakterisali kao “babini sinovi”. Cilj plakata bio je izjednačiti njihove političke poteze sa onim što je učinio Fikret Abdić tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. U ovakvoj situaciji se više sukobljenih mišljenja pokušava izboriti za pravo glavnog i jedinog važnog mišljenja te, shodno tome, sve ostale proglasiti izdajničkim. Ovakvo gledište je sporno po mnogim osnovama. Svaka politička partija ima svoje glasače, svako malo se maše brojem tih glasača, no, ono što upada u oči jeste kad se svi ti subjekti saberu, oni polažu “prava” na nekih 800.000 bošnjačkih glasova, postavlja se pitanje šta je sa narodom, šta je sa 2 miliona Bošnjaka. Može li se bošnjačka svetost uzurpirati sa 400 ili 200 hiljada glasača ili još manje, što se često dešava?

I ono najbitnije, u pokušaju da se “formiraju” novi izdajnici upoređivanjem sa starim i provjerenim, kakav je slučaj sa Abdićem, razmišlja li iko o posljedicama takvog etiketiranja, a posebno o žrtvama njegove izdaje? Oni koji to rade u želji da po svojim parametrima daju mjeru onima koje nazivaju „izdajnicima“ ustvari potpuno banaliziraju, umanjuju i relativiziraju zločin i posljedice zločina izdaje Fikreta Abdića.

Na kraju krajeva, može li se bošnjačka “svetost” uzurpirati sa 400 ili 200 hiljada glasača neke političke partije ili još manje, što se danas dešava?

Zašto kažem svetost? Zato što bošnjačka tradicija živi islamsku nit sistema vrijednosti i čin izdaje se uglavnom veže za izdaju svetog, a iako to nikoga drugog ne obavezuje, za mene su to: vjera, narod, domovina. Sloboda vjere, slobodan i ravnopravan život mog naroda i zemlja koju smo zarad svega zalili krvlju skoro četrdeset hiljada boraca.

Uzvišeni Allah je objavio: ”I izbjegavajte ono što će dovesti do smutnje koja neće pogoditi samo one među vama koji su krivi, i znajte da Allah strašno kažnjava.” (El-Enfal, 25)

Poznato je da smo mi Bošnjaci nejedinstveni i veoma lahko ulazimo u međusobne svađe i razilaženja. Međutim, posljednjih godina je nejedinstvo, čini se, postalo naše glavno obilježje. Nije tajna da se sa raznih strana tokom proteklih godina činilo sve na dodatnom razbijanju prije svega političkom jedinstvu Bošnjaka. Na tom putu uložena su ogromna finansijska sredstva. Danas je vidljivo da se i etiketiranjem ko je izdajnik pokušava unijeti ekstremnija podjela među onima koji su privrženi patriotizmu.

Upozoravajući na važnost bratske islamske veze i popravljanja odnosa među muslimanima, Allahov Poslanik upitao je ashabe: “Hoćete li da vas obavijestim o onome što je bolje od dobrovoljnog namaza, posta, sadake i naređivanja dobra a sprječavanja od zla?” “Hoćemo”, odgovorili su. Allahov Poslanik, a.s., rekao je: “To je popravljanje stanja među muslimanima, kvarenje međumuslimanskih odnosa brije, ne kažem da brije dlake, već vjeru.” (Ebu Davud, Tirmizi)

Prenosi se od Ijada ibn Himara da je Poslanik, a.s., rekao: “Pet skupina ljudi su stanovnici Džehennema: čovjek koji je toliko slab i nestabilan da mu razum ne pomaže da se odupre strastima i grijehu, čovjek izdajnik kojem se neće povjeriti ni najmanja stvar, a da je neće izdati i pronevjeriti, čovjek koji i danju i noću snuje kako da oskrnavi tuđu čast i imetak, čovjek škrtica i čovjek lošeg ahlaka koji je ogrezao u grijehu.” (Muslim)

Pod izdajstvom se misli na izdaju i pronevjeru bilo kakvog emaneta koji čovjeku vjerniku može biti povjeren. Tako je sa svima onima koji izdaju bilo kakav emanet.

Izdaja postoji i njena opasnost postoji. Samo treba razjasniti šta je izdaja općeg, a šta ličnog karaktera? I treba razjasniti da izdaja nastaje izdajom principa, a ne određenih ljudi i njihovih želja.

Izdaja općeg karaktera po meni je direktna izdaja vjere, države i naroda. Onaj ko pronevjeri ove temeljne vrijednosti je izdajnik. Mi smo se osvjedočili šta znači izdaja spomenutih vrijednosti i još uvijek to osjećamo. U izdaju ovog stepena spadaju svi koji skrnave čistoću i svetost časne borbe Armije Bosne i Hercegovine, za slobodu naše države, našeg naroda i svih njenih građana. Oni koji pomažu još živim neprijateljskim ideologijama što su pokušale biološki uništiti naš narod da nastave sa svojim “mirnodopskim” aktivnostima kroz mijenjanje narativa o prirodi oružane agresije na naš narod u “građanski rat” , u relativiziranje i izjednačava žrtva zločina agresije i slične aktivnosti koje atakuju na istinu kakvu znamo i kavu smo proživjeli.

Kur’an: “O vi koji vjerujete, Allaha i Poslanika ne varajte i svjesno međusobno povjerenje ne proigravajte!” (El-Enfal, 27)

Nedopustiva retorika straha

Učestalost korištenja kvalifikacije izdaja i izadjnici je u direktnoj vezi sa nejedinstvom, cjepkanjem i neprijateljstvom među onima koji za tim kvalifikacijama posežu, u ovom slučaju među našim narodom. Mi smo u novom političkom ozračju, kakvo je sada u bošnjačkom narodu, ponovo došli u situaciju da posezanjem za ovim kvalifikacijama kopamo rovove koji – za razliku od onih oko Velike Kladuše – mogu proći kroz džemate i džamije jer su u “glasačkom tijelu” političkih partija i pokreta iz kojih se lansiraju ove kvalifikacije pripadnici naših džemata.

Kur’an Časni u različitim prilikama i na različitim mjestima poziva muslimane na jedinstvo i slogu i upozorava ih na nepovoljan ishod u slučaju njihove razjedinjenosti i razilaženja te kaže: “Svi se čvrsto Božijeg užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Božije milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, braća; i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On nje spasio. Tako vam Bog objašnjava Svoje dokaze, da biste na Pravom putu istrajali.” (Ali ‘Imran, 103)

Razjedinjenost i sukobljavanje je jedna od nebeskih nesreća: “Reci: ‘On je kadar da pošalje protiv vas kaznu iznad vaših glava ili ispod vaših nogu ili da vas u stranke podijeli i učini da silu jedni drugih iskusite.’ Pogledaj samo kako Mi potanko iznosimo dokaze da bi se oni urazumili!” (El-En‘am, 65)

“Šejtan samo hoće da među vas neprijateljstvo i mržnju ubaci.” (El-Maide, 90)

Pošto je islam vjera jedinstva i svoje sljedbenike odvraća od svake vrste dvoličnosti, razdijeljenosti i rasparčanosti, Bog Uzvišeni kaže Svome Časnom Poslaniku: “Oni koji su se u svojoj vjeri razišli i u stranke se podijelili, ni u čemu ti njihov nisi! Njihov slučaj je kod Boga, a zatim će ih On obavijestiti o svemu šta su činili.” (El-En‘am, 159)

Izdaja (ar. al-hijanet) je jedan od osnovnih stubova licemjerstva. Svi ljudi na svijetu mrze izdaju i ne vole da ih bilo ko izda, te je zbog toga islam i zabranio izdaju i upozorio na njene štetne posljedice.

Allahov Poslanik, a.s., je rekao: “Svaki izdajnik će na Sudnjem danu imati zastavu, po kojoj će se prepoznati.” (Buhari)

I rekao je: “Ugovor muslimana je jedno, pa ako neki musliman sklopi ugovor sa nevjernikom neka ga ne krši, jer svaki izdajnik će na Sudnjem danu imati zastavu, po kojoj će se prepoznati.” (Hakim)

Najprije bismo se trebali očitovati i zavjetovati sami sebi da ni zbog čega nećemo izdati prije navedene principe. U našim okolnostima nema jasnog zakona koji definiše izdaju ili je sankcioniše. Čak ni doneseni zakon o zabrani negiranja genocida se kod nas ne provodi. Da li u današnjoj situaciji ima elemenata izdaje, jasnim će u potpunosti pokazati vrijeme i posljedice onoga što se danas čini. Vrijeme je, kažu, najbolji sudija. Političari vrlo brzo prelaze iz stanja totalne konfrontacije u stanje saradnje, ljudi koji se baterišu u tokovima njihovih previranja nemaju takve mogućnosti i rane nastale u takvim trvenjima i kvalifikacijama znaju ostati do kraja njihovih života. Stoga bi bilo dobro, po mom skromnom mišljenju, izdaju vezati za principe koji se ne smiju izdati, a ne za ove ili one pokrete, organizacije, partije, poteze i sl.

Svi učesnici političkih dešavanja među Bošnjacima bi trebalo prvo biti svjesni kako nisu privukli više od 50% bošnjačkog tijela da glasa. Snagu i veličinu na koju se pozivaju crpe iz polovice našeg korpusa podijeljene na više od deset političkih subjekata, pokreta, koalicija i ne vidim da ikom od njih to daje pravo da govori u ime naroda i kvalifikuje u ime njega. Svaki taj govor predstavlja njihov govor i prvenstveno njihov interes. Ne znači da se neće pokazati istinitim, nekad jedan čovjek sam može biti dalekovid, ali ako se ne potrudi dokazati drugima kao takav ili podići nivo drugih na svoj stepen, ne može očekivati da pristanu na njegov sud i viđenje.

A zašto sve ovo pišem kad nisam ni alim, ni političar, nit išta, današnjim riječnikom rečeno, relevantno. Pišem jer me strah. Pišem da posvjedočim da retorika na koju reagujem sije strah. Priča o izdaji nosi sa sobom priču o ugroženosti mojih svetih principa i oživljava nikad zaboravljene momente mog života. Podsjeća me na mogućnost da bih mogao ponovo prolaziti kroz ono što sam prolazio sa svojih osamnaest.

Tad sam nazor puštao bradu i mazao lice bojama da neprijatelju izgledam stariji. Sad bih iz istog razloga trebao farbati bradu da izgledam mlađe. U borbu sam išao i smio bih ići i sa Bošnjakom koji klanja i ne klanja, pije i ne pije, visokim i niskim, s domoljubom, hercegovcem i bosancem, i onim koji je glasao za SDA i onim za SDP, no jedino ne bih smio sa onim ko će me ostaviti, izdati.

I ne pišem ovo ni zbog jednog političkog vođe, da bih ga napao ili opravdao, nego za rad svakog dobrog Bošnjaka, da bi mi brat bio i brat ostao, bez obzira na različita mišljenja o trenutnoj situaciji. Da nas nikakve “babe” ne pretvaraju u “babine sinove”. Da budemo i ostanemo sinovi svoje vjere, svog naroda i svoje jedine domovine Bosne i Hercegovine. Tu izdati ne smijemo!