Pojam elite u oblasti sociologije tretira se u značajnoj mjeri. Definicijski, poznato je da se izraz elita odnosi na one koji su u svojoj društvenoj oblasti dostigli visoko cijenjeno mjesto. Stoga, njihovo mišljenje se cijeni u struci, poslu kojim se bave te u javnosti ili, naprosto, njihova riječ jeste prodornija i utjecajnija, bilo zbog visokog naučnog stepena ili, pak, političke funkcije i slično.

Među učestalim sociološkim pojmovljem, često prisutnom u medijima, jeste sintagma političke elite, koja u kontekstu nosi i dašak negativne konotacije, s obzirom na općepoznatu složenu političku situaciju, uz to često negativnu. Takvoj izražajnosti termina političke elite doprinosi stranačka rasparčanost, težnja za zadovoljenjem isključivo stranačkih i pojedinačnih interesa, što obuhvata, između ostalog, i pojave zloupotrebe političke moći u svrhu sticanja vlasti, imetka i jačanju utjecaja koji će intenzivirati takve postupke. Zbog toga, takva tema otvara pitanje popravljanja i ozdravljenja društva. Može li takva elita predvoditi zemlju u bolje? Pojedinci koji bi se upustili u borbu s takvim ustajalim sistemom često bi odustajali ili bi posrnuli u istom blatu. Stoga, u našem se društvu politika rijetko i doživljava kao plemenito zanimanje, već kao aktivnost u kojoj neminovno moraš ići ispod nivoa određenih moralnih principa. S druge strane, nije riječ samo o običnim političkim pitanjima. Iznimno značajan primjer blizak našem kontekstu je i negiranje istine o genocidu, koji jeste plod zločinačkih ideologija pri čemu se negiranje genocida i slavljenje ratnih zločinaca upotrebljava u službi takve ideologije te održanju političke moći. U negiranju te istine, osim političkih, učestvuju i druge, prije svega, intelektualne elite. Utjecaj koji time ostvaruju među masama srpskog naroda je zastrašujući.

Pozicija intelektualne elite

Ono što se tiče prethodno kazanog jeste fenomen drugog sloja društvene elite, nevladajućeg, intelektualnog, prije svega. Postavlja se pitanje šta čini u datom društveno-političkom kontekstu takva elita. Pojednostavljeno, intelektualna elita od pamtivjeka predstavlja motor društva i zdrave kritike – i vladajućih elita i fenomena u društvu. To je ono što ih promiče kao predvodnike društva. Renome koji uživaju postaje narušen kada bivaju uslovljeni i podređeni interesima vladajućih elita – interesima koji idu nauštrb zemlje i društva. Stoga, zbog spomenutog, ključna je njihova neovisnost u mišljenju i iznošenju stavova, te, uopće, angažmanu u društvu. U ovom slučaju nije riječ samo o naučnicima i akademskim radnicima, već često i o umjetnicima i pregaocima u kulturi, kreatorima i čuvarima kulturne baštine naroda i zemlje. No, naravno, ne treba smetnuti, opća klima u kojoj je srozan odnos društva i države spram znanja, odgoja i obrazovanja te umjetničkih i kulturnih doprinosa, u mnogome narušava ustrajnosti tih ljudi u njihovom nastojanju da ostanu vjerni svojoj primarnoj ulozi i odgovornosti. Njihov rad se često ignoriše i adekvatno se ne vrednuje. Stoga su njihovi putevi uspjeha često regionalni i međunarodni, jer u svojoj zemlji ne uspijevaju biti taj sloj elite koja će težiti popravljanju stanja u društvu. Među njima, ima onih koji su pristali da budu sluge politika koje zadovoljavaju gorespomenute niske interese. S pravom se neki pitaju imamo li mi obrise uspravne i stamene elite, i može li društvo u ovakvoj auri izroditi takvu elitu uopće?

Elita u religijskim zajednicama

Pojam religijske elite aktuelan je posebno u društvima u kojima religija i religijske zajednice igraju značajniji faktor, a pretežno su to velike, uglavnom, monoteističke religije. Čak i pojam elite u tom pogledu markira se vrlo osjetljivo zbog izraženih razumijevanja i percepcija o tome da je elita sloj nedodirljivih. Znano je koliko misijski karakter religijskih zajednica zahtijeva otklon spram svake vrste odrođenosti od društva, od naroda itd. Uostalom, kao što se s druge strane očekuje razumijevanje društva i članova zajednice da i organizovanje religijske zajednice zahtijeva slijeđenje mnogih principa organizovanja bilo koje vrste zajednice. U takvom ambijentu djeluju i učenjaci religije koji predstavljaju specifičan intelektualni sloj i elitu u savremenom društvu, prije svega zbog same pozicije religije i same teologije u savremenom dobu. Konkretno, kada govorimo o muslimanskoj historiji, nezavisnost uleme i njihova nepotkupljivost ostaje vječito hvaljen princip.

Elite, po prirodi stvari, uživaju određenu zonu komfora, makar ona bila tek zbog privilegija. Te privilegije mogu doći od strane naroda ili vlasti – i oboje. Pitanje je šta će donijeti ta zona komfora i koliko to može utjecati na podređivanje nepromjenjivih principa spram promjenjivih kretanja vlasti i moći pojedinaca i grupa. Zbog pretežno univerzalnog karaktera religija religijske zajednice ne mogu dozvoliti sebi takav luksuz. Posebno važnim se to nameće danas, kada se učenja religija razumijevaju kao sve značajniji faktor u oporavku od kriza savremenog doba. Taj emanet će pripasti eliti svjesnoj vlastite uloge u svijetu koji već odavno zahtijeva intenzivniju okrenutost čovjeka čovjeku.

Glavešine naroda

Ma kako razumijevali odnos elita i društva, pozitivno ili negativno opisanih – bilo po matrici „kakav narod – takva vlast“ ili ne, historija nam ukazuje na ulogu elita u odnosu na set vrijednosti koje oplemenjuju društvo te u odnosu prema istini i laži. Elite imaju veliku ulogu u oblikovanju svjetonazora, u prihvatanju i promicanju, odnosno u negiranju istine i plasiranju laži, upotrebi i zloupotrebi moći te ostvarenom utjecaju na društvo u tom pogledu.

U okviru ove teme zadržat ćemo se pri kur’anskom osvrtu na ulogu elite te na Poslanikovu poziciju, prije svega, na početku njegovog poslanstva. Jasno je koliko na vjerovanje, tradiciju i društvene tokove jednog naroda utječu njihovi poglavari i uglednici – ešraf; oni su predstavnici naroda, uglednici i često kroje određene diskurse i potiču akcije. Vrlo je frekventan izraz mele’, kojeg je Korkut preveo vrlo efektnim izrazom u našem jeziku – „glavešine“. Riječ je o eliti – crème de la crème društva.

Kroz kur’anska kazivanja o pređašnjim narodima i vjerovjesnicima/ poslanicima, vidjet ćemo da Kur’an markira vrlo unikatnu matricu po kojoj nestajanju naroda prethodi zlo koje nanose vjerovjesniku/ poslaniku i onima koji su uz njega, a pri tome se nerijetko naglašava krema pameti i moći – “glavešine”. Kur’an potencira na izjavama koje su oličenje negacije istine, baš kroz likove glavešina. Naprimjer, po tome su karakteristične sure El-E’raf i Hud.

Jedan od ajeta koji zorno ilustrira poziciju i stav glavešina u negiranju istine koju im se donosi u prijevodu glasi: „Glavešine naroda njegova, oni koji nisu vjerovali, rekoše: “Koliko mi vidimo, ti si čovjek kao i mi, a vidimo i da te bez ikakva razmišljanja slijede samo oni koji su niko i ništa među nama; ne vidimo da ste vi imalo od nas bolji, štaviše, mislimo da ste lažljivci.” (Hud, 27, B. K.)

Muhammedovo poslanstvo zahtijevalo je promociju vrijednosti koje su bile izazov sistemu vrijednosti koji su živjele i održavale iste te elite, a koji im je omogućavao i vrlo lagodan život.

Na početku sure Sad čitamo njihovo problematiziranje vjere u Jednog Boga, odnosno njihovo isticanje vjere koju su naslijedili, pri čemu pozivaju svoj narod da ostanu pri vrijednostima pri kojima jesu, a onda čitamo o čemu se to oni pitaju, odnosno kakvom retorikom se služe izražavajući svoj odnos spram Pejgambera i poslanstva: “(...)zašto baš njemu, između nas, da bude poslana Opomena?!” Ali, oni u Opomenu Moju sumnjaju zato što kaznu Moju nisu iskusili.”(8, B. K.)

Muhammed (a.s.), iako je bio vrlo cijenjen prije poslanstva među svojim narodom, s poslanstvom se to – jasno i zbog čega – promjenilo. Njegov ugled takav kakav jeste nije parirao ugledu nekih dostojanstvenika. Kako čitamo iz ajeta, način na koji postavljaju pitanje direktno je usmjeren ka degradaciji njegove ličnosti: jer, ako je nešto toliko vrijedno, zašto niko od njih nije nosilac toga (iako se ovo razumijeva više kao poruga). Kur’an u istom ajetu objašnjava njihovu “sumnju”, tj. odakle potiče – a potiče tamo odakle potiče i nehaj takvih koji su ranije poricali istinu.

Njihovo isticanje vlastite vrijednosti, po mjerilima koja su oni uspostavili, u suprotnosti je s vagom čestitosti koja vrijedi kod Boga. Zatim, Kur’an postavlja pitanja koja prate njihovu reakciju, odnosno odgovara na “ugled” kojim se oni diče: “Zar su u njih riznice milosti Gospodara tvoga, Silnoga i Darežljivog? (9) Zar oni imaju vlast na nebesima i na Zemlji i nad onim što je između njih? – neka se, onda, uz ljestve popnu. (10, B. K.) Čitamo pitanja koja sama po sebi oslikavaju njihovu nemoć, odnosno jasan izazov koji se ne može prevazići. Sama pitanja akcentiraju motive vlasti i moći koju posjeduje Bog – apsolutne moći, odnosno njihove nemoći da odgovore na takvo što. Prihvatanje istinskih vrijednosti označilo bi krah njihove moći i utjecaja.

Kur’an je predstavio i profil zločinca vladara – faraona, i često uz spominjanje njega, spominje i elitu okupljenu oko njega, njegovo savjetodavno vijeće, koji imaju utjecaj na njega te on na njih. Ajet sure Bedemi o tome govori oslikavajući im vrlo efektnu retoriku: “A glavešine naroda faraonova rekoše: `Zar ćeš ostaviti Musaa i narod njegov da nered u zemlji pravi i da tebe i božanstva tvoja napusti?’ – On reče: “Ubijaćemo mušku djecu njihovu, a žensku ćemo im ostavljati u životu; mi, uistinu, vladamo njima”. (27, B. K.)

Muhammedu, a.s., je nuđena vlast, ali on je odbio. Nuđeno mu je ono što oni imaju, i tu je on, u svome poslaničkom maniru napravio razliku – ništa nije bilo preče od kur’anske poruke – istine. Njegov put nije mogao biti zadovoljen statusom koji vrednuju tadašnje elite njegovog društva i svi oni koji su imali utjecaj i moć u društveno-političkim krugovima. Takvu zonu komfora on sebi nije mogao priuštiti. Ispaštala bi misija koja je zahtijevala snažnu opoziciju, ali to djelovanje nije smjelo biti utemeljeno na opoziciji koja je svrha samoj sebi, odnosno isključivom pribavljanju ugleda, moći, funkcije i imetka. Poslanikov kasniji poslanički hod, nakon što je utvrdio svoju poziciju, nakon što je zajednica ojačala, samo je potvrdio prve nakane. Među prvim principima koje su ashabi mogli naučiti od Poslanika jeste značaj odnosa ugleda, moći i autoriteta naspram istine i dobra – i da jedino vrijedno spomena ostaje ono utemeljeno na čestitosti i višoj svrsi. U takvoj klimi su zlatnim slovima upisane elite ashaba i prvih generacija – nepotkupljivi i nepokolebljivi borci za dobrobit društva.