Ne tako davno, dovoljno nedavno da bude svježe prepričano, Bosna je proživjela smjenu civilizacijskih krugova. Odlazak Osmanskog Carstva (OC) i Austro-Ugarsko (AU) zaposjedanje bosanske države tadašnjim i kasnijim generacijama dat će prostora za komparacije dva državna sistema. Jedno od poređenja, popularno u narodu, kojeg se lahko sjete i mlađe generacije je ono o tome da je AU za četrdeset izgradila više negoli OC za četiri stotine godina u Bosni i Hercegovini. Iako je to sasvim solidan temelj - doduše banalno postavljen - za raspravu o doprinosima osvajača / okupatora / protektora ili kakogod ih nazovemo, najmanje što možemo doprinijeti prije same rasprave je upitati se, na osnovu historijskih fakata i vidljivih tragova naslijeđa, da li je, uopće, zahvalno ili u kojoj mjeri je moguće uporediti te doprinose?

Ovaj komentar je ponukan nedavnim nizom tweetova jednog bosanskohercegovačkog novinara o „civilizacijskom sumraku u koji su Osmanlije gurnule Bosnu“, o izolovanosti Bosne od njenog „prirodnog evropskog civilizacijskog okruženja“, o samo „dva mosta i Baščaršiji“koje su nam ostavili, o nešto malo kilometara pruge koje su nam izgradili nasuprot brojnih građevina, putne infrastrukture i industrije koju su gradile i unapređivale AU vlasti.

Niz je aspekata o kojima bi struka mogla u ovom slučaju raspravljati, no obratimo pažnju na nekoliko segmenata. Riječ je o periodu industrijalizacije, karakterističnog pomaka država i društava u svijetu ka novom načinu života, rada i privrede. U mnogim zemljama, pa i u AU u to doba je faza industrijalizacije bila u poodmakloj fazi. S druge strane, OC je već u značajnoj mjeri trpilo posljedice dugogodišnje stagnacije. Reforme za kojima su posegnuli nisu davale velike rezultate. Carstvo se s ubrzanim napretkom evropskih država više nije moglo takmičiti. Centar svjetske moći je bio već odavno pomjeren. Stoga će, nasljednica OC u Bosni, AU, sa značajnim pomacima u brojnim segmentima u samom početku napraviti razliku te Bosni dati ono što prethodne vlasti vjerovatno više nisu mogle. To bi bili opći fakti.

Međutim, generalizirana kritika s popratnim banaliziranjem u odnosu na četiri stoljeća osmanske vlasti u našoj zemlji nameće se i kao kardinalni propust u čitanju tog dijela bosanske historije. I nije riječ o potrebi da nabrajamo materijalnu i nematerijalnu osmansku ostavštinu u Bosni, već, prije svega, uočavamo pitanje svjetonazora koji oblikuje perspektive kursa jedne grupe ili naroda. Može li se zaista govoriti o „civilizacijskom sumraku“ Bosne za vrijeme osmanskog perioda uzmemo li u obzir i širi plan različitih faktora koji su utjecali na promjenu čak i fizičke karte svijeta, a nekamoli političke i društvene kao što su otkrivanje tzv. Novog svijeta, procesi kolonijalizacije i slično?

Možemo li, u ovom slučaju, upitati da li se prostor Pirineja na vrijeme vratio u svoje „prirodno evropsko civilizacijsko okruženje“, pa postao pogodan za nadolazeća vremena renesanse i prosvjetiteljstva u Evropi? Teško. Ali, i kakva su bila nadolazeća vremena za Evropu u odnosu na Srednji vijek?! Ekonomski napredak, kolonijalizacija, priliv velikog broja resursa, posebno zlata, prohodnost novih trgovačkih puteva, potom Francuska revolucija itd., no kako, pri tome, progovoriti o patnjama domicilnog naroda Amerike, Afrike i Azije?! Da, kazat će se, i oni su vidjeli benefite kolonijalizma / protektorijata, i njima je neko pokazao na koji način može funkcionisati administracija i slično, donio strojeve, otvorio vrata novog svijeta industrijalizacije i modernizacije, ali koja je bila cijena? Zaista, pitanje je čime ćemo to mjeriti / ocijeniti / razlučiti civilizacijski mrak od civilizacijskog svjetla? Sumnjam da to možemo učiniti prostim poređenjima poput ovoga koje uključuje generalizovanu kritiku o „civilizacijskom sumraku u koji je Osmansko Carstvo gurnulo Bosnu“.

Također, suviše često se civilizacijski napredak ocjenjuje isključivo dominantnim svjetonazorom demokratije / kapitalizma / liberalizma u savremenom svijetu. Pri tome, kritička pozicija u odnosu na takva mjerila se, nerijetko, odbacuje, jer, tobože, to je stav naspram do sada najsavršenijih dostignuća ljudskog roda, što se, svakako, ne mora nužno negirati.

Važno je razumjeti, a potom i prihvatiti pozicije pri kojima, naprimjer, neko istovremeno može veličati historijski fakat državnosti Bosne u srednjem vijeku, a pri tome ponosno, naslonjen i na svoj vjernički osjećaj, ponositi se baštinom islamske i muslimanske tradicije. Dodatno, važno je razumjeti i prihvatiti da taj neko može imati stotinu i jednu primjedbu na odnos OC prema Bosni, kao i stotinu i jednu primjedbu na odnos AU vlasti prema Bosni ili suprotno. I to bez uobičajenih romantizacija jedne ili druge strane. To jesu širine, koje mogu biti rezultat historijskih previranja, ličnih promišljanja i identificiranja kao i naslijeđa civilizacijskog svjetla.

Svakako, o civilizacijskim doprinosima se da raspravljati i mogu se praviti poređenja, ali s mjerom, pri čemu se uvažava i jedna od najistaknutijih tekovina savremenog svijeta – naučna i opća objektivnost, što uključuje i historijski kontekst. Nažalost, ipak, ta objektivnost često je podložna samo standardima jedne kategorije društveno-političkih, naučnih ili drugih interesa. Ako se i pitamo možemo li uopće postići ideal objektivnosti, možda će nam značajnije uvažavanje subjektivnog izražaja s margina svijeta pomoći u postizanju željenih širina u našem svjetonazoru. S druge strane, tegobno i tjeskobno je da se u svijetu masovnog susreta kultura i razvijanja globalne kulture gušimo u vlastitim lokaliziranjima viđenja svijeta, civilizacijskog svjetla i mraka.

Da, postoji i taj sloj intelektualne i druge sile društva, koji bi da se svijet ravna isključivo po udžbenicima koje su oni čitali i pisali. Imaju hazne lijepih i prostih i složenih rečenica te gospodskih manira. Kozmopolite su koje redovno ističu kako cijene čestita djela ma ko da ih čini. Ne baš. Skoro pa nikako. Ekskluzivirali bi asfalt, lijepe gradske kafane i pisali bi bontone. Gadljivi su na sve ono što je pomalo na drugačiji način spontano i uglađeno negoli su oni navikli ili im je to tek egzotično bez primisli o vrijednosti svjetonazora drugog. A borili bi se za svakojaka prava, poznaju sve ideje savremene civilizacije, navodno su liberalni i širokih su pogleda. Pa, ipak, čini se, mnogo više su skloni jednoumlju nego oni u koje upiru prstom.