digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif

Situacija u stilu zaštićene zone

Autor: Senada Tahirović Juli 11, 2023 0

Niko nije, naprimjer, mogao zamisliti da bi zloglasni hotel Vilina Vlas, u kojem su silovane i ubijene brojne žene nesrpske nacionalnosti, ikada mogao “oživjeti” kao banja. Ili, naprimjer, kino Partizan u Foči. Ili Heliodrom u Mostaru. Pored borbe protiv trijumfalizacije zla, nije se baš moglo predvidjeti da će medijski prostor za promoviranje ikada moći dobiti ratni zločinci ili agitatori zločinačkih politika, posebno targetirajući žrtve te istraživače genocida i zločina protiv čovječnosti. Također, niko od preživjelih nije mogao zamisliti da će, nakon svjedočenja u Hagu i presuda za genocid i UZP, svoj osamdeset prvi udarac bičem primiti u vidu opravdavanja ratnih zločinaca ili u izjavama predstavnika međunarodne zajednice – koja je navodni garant da se genocidi neće desiti više nikada nakon holokausta – da je naš narod preživio “situaciju u stilu genocida”

Ne postoje valjda više iznenađenja kada je u pitanju odnos prema preživjelim žrtvama genocida i UZP-a u Bosni i Hercegovini. U godinama nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, preživjeli su bili izloženi ponavljajućim uvjeravanjima da će – nakon što pravda tj. međunarodni i domaći sudovi kažu svoju riječ – zločinci i zločini biti osuđeni za vijeke vijekova. Svi smo se nadali da nakon toga nikome neće pasti na um da glorificira ili pravda zločine, a ako bi se takvo šta i dogodilo da bi to trebao biti neki izolovan slučaj s margine – i umne i društvene. Nažalost, ispostavilo se da su naše nade i pretpostavke bile netačne. Ne postoje valjda više iznenađenja kada je u pitanju odnos prema preživjelim žrtvama genocida i UZP-a u Bosni i Hercegovini. U godinama nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, preživjeli su bili izloženi ponavljajućim uvjeravanjima da će – nakon što pravda tj. međunarodni i domaći sudovi kažu svoju riječ – zločinci i zločini biti osuđeni za vijeke vijekova. Svi smo se nadali da nakon toga nikome neće pasti na um da glorificira ili pravda zločine, a ako bi se takvo šta i dogodilo da bi to trebao biti neki izolovan slučaj s margine – i umne i društvene. Nažalost, ispostavilo se da su naše nade i pretpostavke bile netačne. Već dugo nam je to jasno, a posljednjih dana svjedočimo kako se s vrha političke i intelektualne “elite” još jednom nastoji normalizirati narativ kako smo devedesete sanjali te da su presude za genocid i UZP sadržaj koji nema važnost u današnjim okolnostima. Na ljude koji na presudama insistiraju, naprimjer, istraživače genocida skreće se pažnja tj. crta im se meta na čelu. I dok traje politička borba za sprečavanje narušavanja suvereniteta Bosne i Hercegovine – za koju vjerujemo da je garant neponavljanja genocida i UZP – Bošnjaci se, kao narod, suočavaju s optužbom da u toj političkoj borbi “koriste” narativ žrtve jer insistiraju na tome da, prepoznajući elemente zločinačkih namjera, spriječe i najmanju mogućnost da ponovo budu žrtve zločinačkih politika. U tu svrhu nam se volja pokušava slomiti na različite načine – od sve učestalijeg narativa da krivica nije samo kod zločinaca, tj. izjednačavanjem zločinca i žrtve, do poništavanja sjećanja, problematiziranja odbrane i poslijeratnih memorijala te nazivanja zvaničnih obilježja Republike Bosne i Hercegovine, pod kojima je naša država međunarodno priznata i stekla međunarodnopravni subjektivitet, ratnim simbolima jedne od zaraćenih strana, pa nadalje. Primjera je previše da bi mogli biti pobrojani u jednom tekstu. Ono što može djelovati osvješćujuće i, donekle, ohrabrujuće jeste povijesna činjenica da su Jevreji imali slična iskustva nakon holokausta te da dugom i ustrajnom borbom sprečavaju nasrtaje na istinu o genocidu koji je proveden nad njihovim narodom.  Mnogo je primjera kojim bismo mogli ilustrirati ovo o čemu pišemo, no za bolje oslikavanje upornosti zla i naše situacije važne su tri slike koje se, nažalost, u potpunosti uklapaju i u naš ram – dvije sa suđenja Adolfu Eichmannu u Jerusalemu 1961. godine i jedna svježa iz Srbije.U francuskom dokumentarnom filmu pod nazivom “Suđenje Adolfu Eichmannu” iz 2011. godine, pojavljuje se svjedočenje ljekara Josefa Burzminskog iz geta u Poljskoj koji je opisao strašne prilike među jevrejskim stanovništvom koje je uspostavila nacistička okupacija. U toku svjedočenja spominje da je gledao SS oficira i brojao iživljavanje bičem nad dječakom Michaelom Goldmanom u getu. Osamdeset udaraca. Dječak o kojem je bilo riječi preživio je i geto i nacistički logor. U vrijeme suđenja je sjedio pored glavnog tužitelja i bio uključen kao jedan od advokata koji su vodili cijeli proces. Nikome od svojih kolega nije kazao te detalje iz geta. Na njihovo pitanje zašto im to nije kazao, kratko je objasnio da je tu priču nakon dolaska u Izrael ispričao nekom bračnom paru, jednom i – više nikad. Jer se osvjedočio da su njegovu priču okarakterizirali kao nemoguću - halucinaciju preživjelog. Takav stav, kazao je u filmu, za njega je bio osamdeset i prvi udarac. Druga slika je iz istog dokumentarnog filma i, također, dolazi iz sjećanja preživjele žrtve holokausta Abbae Kovnera. Svjedočio je o tome kako su nacisti prevarom i ucjenom slamali svaki pokušaj organiziranja otpora, okrećući stanovnike geta jedne protiv drugih i nudeći im spas ukoliko predaju vođu otpora u getu. Nakon predaje obećanja, naravno, više nisu važila, a Jevreji su ubijani i nakon toga, kao i prije pokušaja organiziranja otpora. Treća slika je da ovih dana u Beogradu bageri ruše zgradu Njemačkog paviljona na Starom sajmištu. Sačuvane zgrade na Starom sajmištu su bile zaštićeni spomenik, podsjetnik na žrtve holokausta i važan simbol borbe protiv fašizma, a njima je pripadala i spomenuta zgrada sve dok Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Beograda nije napravio izmjene koje su omogućile rušenje. Staro sajmište je ozloglašeni nacistički koncentracioni logor i mjesto ubijanja i mučenja oko 12.000 ljudi, od toga 7.000 Jevreja u Drugom svjetskom ratu. Sve tri slike izgledaju kao deja vu. Niko nije, naprimjer, mogao zamisliti da bi zloglasni hotel Vilina Vlas, u kojem su silovane i ubijene brojne žene nesrpske nacionalnosti, ikada mogao “oživjeti” kao banja. Ili, naprimjer, kino Partizan u Foči. Ili Heliodrom u Mostaru. Pored borbe protiv trijumfalizacije zla, nije se baš moglo predvidjeti da će medijski prostor za promoviranje ikada moći dobiti ratni zločinci ili agitatori zločinačkih politika, posebno targetirajući žrtve te istraživače genocida i zločina protiv čovječnosti. Također, niko od preživjelih nije mogao zamisliti da će, nakon svjedočenja u Hagu i presuda za genocid i UZP, svoj osamdeset prvi udarac bičem primiti u vidu opravdavanja ratnih zločinaca ili u izjavama predstavnika međunarodne zajednice – koja je navodni garant da se genocidi neće desiti više nikada nakon holokausta – da je naš narod preživio “situaciju u stilu genocida”. Koliko je to uspješno učinjeno i s koliko iskrenim namjerama svjedoči Srebrenica, baš kao i retorika spomenuta u prethodnoj rečenici. I to nije do nas. Zato je važan naš odgovor jer – to jeste do nas. Kada smo tokom rata bili uvjeravani da smo pod zaštitom UN-a, desili su nam se brojni zločini koji su vrhunac dosegli upravo u zonama pod zaštitom UN-a poput Srebrenice i Žepe. Drugi put nas se, evo, uvjerava da se trebamo slijepo prepustiti odlukama predstavnika međunarodne zajednice i vjerovati im. I to sve dok u najmanju ruku šute na činjenicu da im se posljednje dvije faze genocida – negiranje i trijumfalizacija, uz legitimiranje i produbljivanje rezultata ovog najgoreg od svih zločina – dešavaju pred očima uz neviđen zamah politika koje na tom zlu istrajavaju otvoreno i beskompromisno. Ne branite se, mi ćemo vas braniti i to tako što ćemo vas u cijelosti izručiti politikama koje otvoreno teže vašem uništenju. To je šizofrena vizija međunarodne zajednice koja tabiri prava pasa lutalica u Sarajevu dok Dodik preknjižava državnu imovinu i šegači se s visokim predstavnikom, i to bez posljedica. Dok velikosrpska i velikohrvatska politika u najsnažnijem zamahu nakon devedesetih haraju Bosnom i Hercegovinom, poput kakvog otrova, dotle međunarodna zajednica zabrinjavajućim smatra stav Bošnjaka da će se braniti, na što imaju i ljudsko i humanitarno i političko pravo. A nakon genocida – i obavezu.

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine