Čovjek stalno postavlja pitanje, u tjeskobi i muci: Zašto sam ovdje? Sudeći po njegovim postupcima, jasno je zašto je na ovoj planeti. Čini se da je ovdje da pokolje jedan drugog kada može i da uništi ljepotu Zemlje, njene rijeke, šume, vegetaciju i sami zrak koji diše.
Drugi „hladni rat“
Samo nekoliko mjeseci nakon konferencije o klimatskim promjenama u Egiptu, naučnici su, očekivano, izdali ovo upozorenje: “Emisije stakleničkih gasova su dosegle najvišu razinu svih vremena, prijeteći da svijet gurnu u ‘neviđene’ nivoe globalnog zagrijavanja […] Svijetu ubrzano ponestaje ‘karbonskog budžeta’, količine ugljendioksida koji može biti izbačen u atmosferu ako želimo ostati unutar životnog praga od 1,5 stepeni C prije predindustrijskih temperatura”, prema jednoj studiji objavljenoj u žurnalu Earth System Science Dana, prošle sedmice. (Fiona Harvey, “Global greenhouse gas emissions at all-time high, study finds,” The Guardian, 8. juni 2023).
Kada je dospio u moderno stanje stvari i zadobio poziciju da nahrani i udomi većinu ljudi, čovjek je počeo niz onoga što je nazvano “svjetskim ratovima”, koji su odnijeli najmanje 80 do 90 miliona života. Zaprepašten uništavanjem, čovjek je rekao “Nikada više”, a onda nastavio ponavljati potpuno iste greške. Mi smo, upravo u ovom trenutku, još jednom, u hladnom ratu, drugom hladnom ratu između SAD-a i Kine, i na pragu koji bi mogao biti labuđi pjev ljudske rase u konačnoj nuklearnoj apokalipsi.
Utjecajne ideje o rivalstvu velikih sila u našem savremenom svijetu proizilaze su iz nekoliko ključnih tekstova, a vjerovatno su najutjecajniji Sukob civilizacija Samuela Huntingtona, Kraj historije i posljednji čovjek Francisa Fukuyame i Tragedija politike velikih sila Johna Mearsheimera. Mearsheimer, koji izučava rivalstvo velikih sila, upozorava na velike opasnosti sadašnjeg američko-kineskog rivalstva i hitnu potrebu da se smanje tenzije. Ukazao je da je susret sa Sovjetima završio u njihovom raspadu i dezintegraciji. Kina je drugačija i po broju stanovnika i po ekonomskoj snazi. Njegova poruka je da su opasnosti stvarne i hitne.
Henry Kissinger je u jednom razgovoru o drugom hladnom ratu s britanskim historičarem Niallom Fergusonom, koji je radio na Kissingerovoj biografiji, ukazao na opasnosti koje su svojstvene američko-kineskom sukobu i na stvarnu prijetnju svjetskom miru. Karakteristika Kissingera je njegova sposobnost da sažme svjetsku krizu u jednu upečatljivu frazu. Opisujući globalnu situaciju, Kissinger je prokomentirao da se nalazimo u podnožju drugog hladnog rata. Godinu dana kasnije je rekao: „Ušli smo u planinske perivoje. Na tim perivojima leži jedan distopijski svijet u krizi.“Politički stručnjaci s Harvarda su pisali o „Tukididovoj zamci“u koju su SAD kao trenutna sila i Kina kao sila u usponu bile predodređene da padnu. Rivalstvo velikih sila stvorilo je jedan užasan predosjećaj reprize Sarajeva iz 1914. godine, od kojeg su se naježili oni koji su razumjeli strahote modernog rata.
Doista, ranije smo već imali uvid u jedan distopijski svijet predskazan u dva najslavnija romana dvadesetog stoljeća o budućnosti – Vrli novi svijet Aldousa Huxleya i 1984. Georga Orwella. Kontinuirano korištenje i širenje lažnih vijesti i široko rasprostranjenih dezinformacija zamaglilo je činjenice i djelovalo tako da je prekrilo prekretnice u nekoliko globalnih kriza. Gotovo nemaran odgovor naših lidera i političara sugerirao je njihovo jezivo ravnodušni stav prema opasnostima s kojima smo se suočili.
Ili pak, kraj može doći potpunim uništenjem prirode, kada i sam zrak koji udišemo i voda koju pijemo budu toliko zagađeni da će imati smrtonosne posljedice.
Prijetnja od izumiranja
Ali oholost u čovjeku je ta koja mu neće dopustiti da promijeni kurs. A isti je problem i s razvojem umjetne inteligencije (AI), te upozorenjima stručnjaka da bi to mogla biti krajnja prijetnja izumiranjem čovjeka, onda kada razvije osjećaj ili postane previše moćna da bi se mogla kontrolirati. Ta nepredviđena situacija možda je još uvijek daleko, ali dolazi.
Naravno, čovjek se neće obazirati niti slušati. On sve zna.
Opći uvjeti ljudske egzistencije i stanje planete počinju stvarati jedan globalni pokrivač tame koji se tegobno nadvio nad planetom. Ako su potrebni dokazi njegovog otužnog učinka na Homo sapiensa, uzmimo kao uzorak vjerovatno najsunčanije i najoptimističnije demografske grupe: mladih australskih muškaraca. Izvješća pokazuju da se jedan značajan postotak njih odlučuje na vazektomiju. Odluka se temelji na zabrinutosti o stanju planete, krčenja šuma, stanju prava životinja itd. Ovaj trend je dovoljno značajan da kod Grete Thunberg izmami osmijeh na licu i riječi s usana: „Rekla sam vam to!“(Anushri Sood, “Vasectomies on the rise amongst young, childless men,” SBS News, 4. april 2022.).
Baš kao što ptice i životinje instinktivno znaju kada im se sprema prirodna katastrofa u obliku zemljotresa, tornada ili požara, ovi mladi australski muškarci osjećaju prijetnju od izumiranja seizmičke razine. Imamo dokaze da napuštaju svoj primarni biološki nagon, nagon za rađanjem. Ovaj silazni trend nam pruža empirijske sociološke znakove opasnosti o biološkim vrstama u krizi. Iako priznaju da se svi Australci ne uklapaju u moćnu sliku muževnosti koju je predstavio Chris Hemsworth u filmu Thor, ova informacija bi trebala biti dovoljna da se upale zvona za alarm. Moramo se zapitati, zašto se ovo dešava i koliko je duboka ova bolest?
Posljedični odgovor na ova pitanja je da se pronađu odgovori šta se može učiniti da se ublaži ili promijeni prijetnja koju osjećaju mladi Australci i drugi mladi muškarci koji razmišljaju poput njih. Ukoliko je ovo doista „Doba ludila“, da posudimo frazu koju je upotrijebio naš turobni francuski filozof Bernard Henri-Levi, onda naš prioritet zasigurno mora biti da za takvo stanje pokušamo pronaći lijek ili protuotrov. Odgovor jasno leži u stvaranju jednog osjećaja vjere i povjerenja u ljudski rod i njegovu sudbinu. A taj odgovor mora uključivati ljude vjere i one koji uopće ne vjeruju u tradicionalne religije. Ukoliko budući očevi ne budu osjećali predanost ljudskoj vrsti, oni će sve više gubiti povjerenje u samu ideju postojanja, a time i njene obnove, odnosno rađanja.
Došli smo do odlučujuće prekretnice kao svjetska civilizacija, to jest, svaki potez koji načinimo na toj šahovskoj tabli života vodi u poraz. Nada ne leži u traganju za atarksijom ili osjećajem smirenosti i spokoja. Očajna situacija nas tjera da svoj pogled usmjerimo unutra i pronađemo izlaz iz ove situacije.
Da, bilo je svijetlih tačaka u mračnom naslijeđu ljudskog roda: životi središnjih duhovnih vođa abrahamskih religija, žrtvovanje na Kerbeli, izreke Rumija i Ibn Arebija, djela i drame Shakespeara i stihove Keatsa, Hafiza i Ghaliba. Zatim, istočnih divova duhovnosti – poput Bude, Rama i učitelja Nanakdevjia, te još istočnije, Konfucija i Lao Tzua.
Isus nam je nam je zapovjedio da volimo jedni druge, a islam obuhvata čitav univerzum: Bog opisuje Sebe kao Bog univerzuma. On je Milostivi i Svemilosni. Njegov voljeni Poslanik, neka su mir i blagoslovi na njega, opisan je u Kur’anu kao „milost ljudskom rodu.“
Ljubav je put do srca drugih ljudi. Kakve god zasluge imala umjetna inteligencija (AI) u proračunavanju brojki koje pomažu ekonomskim shemama, itd., ona i dalje ne može niti voljeti niti patiti od ljubavi.
Karen Armstrong je u jednoj videoporuci koja se proširila društvenim mrežama progovorila o tome kako je napustila Katoličku crkvu i svoje planove da postane redovnica. Rekla je da je bila razočarana samom religijom. Međutim, onda je naišla na velikog muslimanskog mističnog učitelja šejha Ibn Arebija. Armstrongova je citirala sljedeće riječi u kojima Ibn Arebi objašnjava prirodu božanskog i zašto je neophodno prihvatiti različite puteve koji vode do Voljenog:
„Da ne hvališ vlastitu vjeru toliko isključivo da ne vjeruješ u sve ostale. Ako to učinite propustit ćete mnogo dobrog. Čak, nećete uspjeti da prepoznate pravu istinu. Bog, Svemogući i Sveznajući, se ne može ograničiti na samo jedno vjerovanje, jer On u Kur’anu kaže da gdjegod se okrenete, tamo je ‘Allahovo lice’. Svako hvali ono što zna. Njegovo božanstvo je njegovo vlastito stvorenje i u uzdizanju toga, on zapravo hvali sebe. Posljedično, on krivi uvjerenja drugih, što ne bi činio da je pravedan, jer se njegova nenaklonost i mržnja zasnivaju na neznanju.“
Mojsije i pastir
Ko može zaboraviti veličanstveni film Deset zapovjedi Cecila Be De Millea sa lukavim glumcem Charltonom Hestonom kao Mojsijem i Yulom Brynnerom kao Faraonom? Mojsije koji se suprotstavlja Faraonu i raspravlja s Bogom, koji govori istinu u lice moćnicima i zauzima se za svoj narod, je Mojsije koji kod nas izaziva divljenje i poštovanje. Međutim, Mojsije kojeg volimo nam dolazi kroz priču Mevlane Rumija iz njegove Mesnevije, njegovog klasičnog djela napisanog u šest tomova koje Perzijanci smatraju protumačenim „Kur’anom na perzijskom jeziku.“
Doista, malo je priča koje tako jasno ilustriraju kako Bog cijeni jednako svakog štovatelja kao što je ona o Mojsiju i pastiru. Ova priča se narodski citira od Rumija. Međutim, viši rabin Bruce Lustig iz washingtonske hebrejske kongregacije me je uvjerio da je ova priča iz židovske vjerske tradicije.
U toj priči Mojsije, veliki poslanik, čuje kako se jedan pastir obraća Bogu. Pastir nudi da Bogu opere noge, da mu počešlja Njegovu kosu, da očisti Njegovu odjeću i da se brine o Njemu. To je jednostavno bio njegov seoski način izražavanja ljubavi i predanosti. Mojsije biva zaprepašten. „Kako se usuđuješ obratiti se Bogu kao da je On neki puki smrtnik? Iskazao si nepoštovanje prema Bogu!“Pastir je ostao slomljenog srca. Ali, tada se Bog obraća Mojsiju istim tonom kojim je on razgovarao s pastirom. „Kako se usuđuješ koriti onog koji svoju ljubav prema Meni izražava na njegov vlastiti način?“Svako izražava pobožnost na svoj način, pastir to čini na svoj, a Mojsije na svoj.
“Zašto si se umiješao između Mene i Moga, Mojsije?“upitao je Svevišnji. „Ko te je ovlastio da razdvajaš onog koji voli od onog ko je Voljen? Jesam li te ja učinio Poslanikom da mi približiš ljudski rod ili da ga udaljiš od Mene?
Mojsije je potresen i pada na koljena. „Ja nisam stvorio ovaj svijet zarad Svoje koristi,“kaže mu Svevišnji strogo. „Moje stvaranje je za dobrobit Mojih stvorenja. Ja nemam potrebe ni za kakvom hvalom i obožavanjem. Obožavatelj je taj koji ima koristi, ne Ja. Niti me zanima kakav je oblik te pobožnosti. Pokušaj me razumjeti, Mojsije! Jedino me zanima iskrenost srca. Oni koji su zaokupljeni izvanjskom ispravnošću nisu poput onih koje veže ljubav prema Meni. Oni koji Mene vole ne poznaju drugu vjeru osim svog Voljenog.“
Mojsije je prekoren. S kajanjem prilazi pastiru i izvinjava se. Pouka ove priče je jasna. Svaki vjernik je legitimno i istinski na ispravnom putu, i treba ih razumjeti u njihovom vlastitom kontekstu i okolnostima. Ali ono što ih ujedinjuje i što se ne može osporiti jeste ljubav koju gaje u svojim srcima prema Bogu i Njegovoj zapovjedi da vole jedni druge. Religija, pleme, rasa, etnička i nacionalna pripadnost stoga nisu smetnje, već su poput gradivnih blokova koji nam omogućuju da upoznamo i volimo jedni druge.
Tema ljubavi povezuje Mahatmu Gandija i Rahula Gandija (nisu u srodstvu) čiji životi zajedno obuhvataju dva stoljeća indijske političke misli. Prepoznajući izuzetnu važnost koncepta ljubavi i nenasilja, Srimati Karuna, direktorica Gandijevog memorijalnog centra, istaknula je u Gandijevoj poruci u junu, 2023. godine, „Moć Ahimse“: „Ljubav je bit života. Ona u nama stvara stalni izvor moći koja je neuništiva, uvijek produktivna i transformirajuća. U našoj ljubavi, mi sebe osvješćujemo za više principe života. Naš ideal je očitovati ovu ljubav u njenoj savršenosti. Upravo ta ideja o jedinstvu života – da smo ti i ja jedno, da smo jedno sa zvijezdama i planetama, te da ukoliko ja povrijedim tebe ili nekog drugog, povrijedit ću sebe.“
Promicanje ljubavi i nenasilja
Koncept i praksa ljubavi i nenasilja su ukorijenjeni u indijskoj teologiji i historiji. Mahatma je koristio ove koncepte da prvo zaustavi, a zatim i da istjera Britansku imperiju iz Indije. Drugi svjetski lideri će ovo upotrijebiti da se odupru tiraniji u svojim zemljama – od Martina Luthera Kinga Jr., u Sjedinjenim Državama do Mandele u Južnoj Africi.
Rahul Gandi je također upotrijebio koncept ljubavi u obraćanju u Nacionalnom novinarskom klubu u Washington, D.C., u junu, 2023. godine. Rahul ga je formulirao na način koji vjerovatno više odražava Bollywood nego što bi to volio Mahatma. „Na tržištu mržnje,“dramatično je intonirao Rahul, „moramo otvoriti jednu prodavnicu ljubavi.“Kazao je kako ovim misli na mrzilačku politiku indijskog premijera Narendra Modija koja stvara podjele u društvu i podstrekava nasilje. Nasuprot tome, kazao je Rahul, filozofija i pozicija njegove Kongresne stranke bila je da promovira nacionalno jedinstvo i harmoniju. Za ljubav Rahul je upotrijebio riječ „muhabet“, koju u južnoj Aziji svi širom razumiju i hindusi i muslimani, i siki i kršćani, Indijci i Pakistanci.
Uz sav njihov govor o ljubavi, dobro je da se podsjetimo da su obojica i Mahatma i otac Rahula Gandija, Rajiv Gandi, izgubili živote od nasilja koje je bilo izazvano mržnjom. Sam Rahul je je meta neprekidnog cunamija zlobnih poruka koje prijete nasiljem.
Izvanredne ličnosti su se pojavile tokom historije čovjeka kako bi mu pokazale ispravan put. Ličnosti koje su bili uzori. Ovi nadahnjujući muškarci i žene su odgovorili zašto smo ovdje na ovoj planeti. Ali, naravno, čovjek se okomio na ove glasnike mira ubijajući ih i ignorirajući njihove pozive. I, što je još gore, izvrćući njihove poruke kako bi opravdao nasilje i mržnju.
Ja sam ovdje pojednostavio složene obrasce historije i malo poravnao brda i doline čovjekovog putovanja jednim determinističkim linearnim smjerom.
Budućnost ostaje nepoznata. Ali, ako se čovjek bude procjenjivao prema onome što je do sada učinio, možemo gotovo predvidjeti njegove postupke. A onda, kada se konačna knjiga bilansi iznese, možemo procijeniti šta je u onom crvenom stupcu, koja umjesno odgovara boji krvi, te primijetiti da ona preteže onu pozitivnu stranu.
Da, postoji neizmjerna predanost i žrtva majki, posebno onih koje su radile u siromaštvu i fizičkim poteškoćama. Tu je borba onih koji su krenuli širiti poruku ljubavi, suosjećanja i pravde koja su nadmašila čovjekovu nevolju na Zemlji. Nema sumnje u ona veličanstvena postignuća kao što je ljepota Tadž Mahala ili slike umjetnika, stihovi pjesnika i otkrića astronoma i znanstvenika. Međutim, sve u svemu, situacija je nepovoljna i okrenuta protiv čovjeka. On je time i sam odgovorio na vječno pitanje: Zašto sam ovdje?
Jedan od naših savremenih duhovnih velikana, dr. Rowan Williams, odmah mi je odgovorio kada sam mu poslao nacrt ovog eseja: „Znaš li staru srednjovjekovnu zagonetku: ‘Ako je Bog svemoćan, može li On stvoriti kamen koji je pretežak i za Njega da ga podigne?’ Jedan moderni teolog je ovo citirao i dodao: „Stvorio je: To se zove ljudsko srce.’“
Bivši Kanterberijski nadbiskup i upravitelj Magdelena koledža na Cambridgeu i njegov kolega teolog su zapravo ponavljali prekrasne stihove Bulleha Šaha, velikog mističnog pjesnika iz okoline Pendžaba:
“Srušite zidove džamije i hrama, ali nemojte povrijediti ljudsko srce, jer u njemu Bog obitava.“
Prijevod: Mirnes Kovač
