Nepotpisivanje ugovora između države Bosne i Hercegovine i Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini dugogodišnja je tema medijskih članaka i pitanje koje se još aktualizira narativom obilježenim stvarnim poimanjem građanskog društva, statusa vjerskih zajednica, ali i politiziranjem religije. Brojne nevladine organizacije i borci za ljudska prava, ma šta ta borba značila, ne osvrću se mnogo na ovo pitanje. U njihovom fokusu jeste osmišljavanje projekata kojima bi se skrenula pažnja na kršenje ljudskih prava, dok ovaj problem u kojem je očito kršenje osnovnih građanskih prava ostaje na margini interesovanja, zapravo ono i ne postoji. Slična situacija je i s međunarodnom organizacijama sa zavidnom reputacijom koje su se često bavile eventualnim problemom ili prevencijom esktremnog nasilja koje se opravdava i religijom, dok u isto vrijeme ne pridaju značajnu pažnju očitoj diskriminaciji i problemu stotina hiljada muškaraca i žena koji ne mogu ostvariti svoja prava i ispoljavati svoju vjeru bez posljedica. Inače, taj fokus interesovanja u Bosni i Hercegovini je vrlo indikativan, s obzirom da imamo situaciju, primjera radi, da se troše ogromna sredstva za govor o pravima žena dok se u isti mah ne spominje zabrana rada žena s mahramom u državnim institucijama ili se svjedoči diskriminaciji, zasnovanoj na vjerskim predrasudama, kada žene s mahramom bivaju šikanirane prilikom intervjua za posao. To nije mali broj građanki ove zemlje. Potrebno je uzeti u obzir samo to da svake godine preko 400 djevojaka s mahramom završi medresu i niko od brojnih boraca za prava žena ne postavlja pitanje koliko hiljada djevojaka ostaju uskraćene da bude nediskrimisane i slobodne građanke.

U čemu je problem

Problem je u nastojanju države da u okviru naslijeđenog ili možda novog koncepta upravljanja tumači, određuje i uklanja šta jeste konstitutivni dio vjere. Normativno jezgro prava čovjeka na slobodu vjere ili uvjerenja uključuje pored ostalih elemenata, kao što je obaveza države da poštuje i osigura svim pojedincima na svojoj teritoriji i u svojoj nadležnosti pravo na slobodu religije ili uvjerenja bez bilo kakvih razlika, i mogućnost države za određenim ograničenjem vjerskih prava, ali toj slobodi ispoljavanja religije ili uvjerenja mogu se nametnuti samo ona ograničenja koja propisuje zakon i koja su neophodna da bi se zaštitila javna sigurnost, red, zdravlje i moral ili temeljna prava drugih. Riječ je o normama koje su demokratske države prihvatile shodno tekstovima Evropske konvencije o ljudskim pravima, Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima itd.

Među razlozima odbijanja da se potpiše ugovor s Islamskom zajednicom ne postoji nijedan koji se može opravdati da štiti javnu sigurnost, red, zdravlje i moral ili temeljna prava drugih građana. U obrazloženju kojim se osporava odlazak na džumu i mogućnost obavljanja namaza u potpunosti se zanemaruje činjenica da religije nisu iste, svaka ima svoje specifične vjerske obaveze o kojima ovisi pripadnost određenoj religiji. S tim u vezi, namaz je uvjet pripadnosti islamu, u kur’anskom tekstu naziva se obavezom u određeno vrijeme i to ne određuje Islamska zajednica niti bilo koji musliman. Traženje obaveze kao ekvivalenta u drugoj religiji je pogrešno. Tumačenje države je kreiranje nove verzije islama radi potreba države. Drugim riječima, država na sebe uzima ulogu tumača islama. Zaista, postoje države koje to rade ili kojima je islamska zajednica, zajednica muslimana te države, samo još jedan državni sektor ili ured, uprava i ministarstvo kojim upravlja država. Negiranje prava na obavljanje namaza nastoji se obrazložiti i brigom za druge koji bi mogli biti diskriminirani jer bi obavljali radne zadatke dok bi muslimani klanjali. Islamska zajednica je jasno navela da „pod pravom na slobodno vrijeme za obavljanje džuma-namaza, iftara i sehura te obavljanje hadža, ne mislimo isključivo na plaćeno odsustvo, nego to može biti i neplaćeno odsustvo kao i uređeno odgovarajuće kompenzacijsko vrijeme.“Ovim se ne traži omogućavanje zloupotrebe, već mogućost da se poslodavac i radnik dogovore. Drugim riječima, strane koje osporavaju potpisivanje ugovora između države Bosne i Hercegovine i Islamske zajednice nisu navele nijedan opravdan razlog čime bi pokazale da je ugrožena javna sigurnost, red, zdravlje i moral ili temeljna prava drugih građana.

Spremnost Predsjedništva BiH

Islamska zajednica nastavlja svoju borbu za ravnopravnost u državi Bosni i Hercegovini, jedinoj domovini njenih članova. Potpisivanje ugovora između Države i Islamske zajednice nije tema koja se stavlja pred aktuelni saziv Predsjedništva BiH, koje je, uzgred kazano, pokazalo interes da se ovo pitanje riješi. S obzirom da nismo dobili odgovor iz Kabineta člana Predsjedništva BiH Željke Cvijanović, iz kojeg se i osporavaju određeni članovi ugovora, neupitne volje za rješenjem ima kod Željka Komšića i Denisa Bećirovića koji je u intervjuu za Preporod nedvosmisleno kazao: „Od 2015. godine ugovor je u Predsjedništvu BiH i za njegovo usvajanje treba saglasnost sva tri člana Predsjedništva. Do ovog mandata te saglasnosti nije bilo jer su pojedini članovi Predsjedništva BiH iz reda srpskog i hrvatskog naroda zaustavljali rješavanje ovog pitanja. Upravo zbog te činjenice i nakon izbora ne dajem neodgovorne izjave, nego pokušavam da određenim konkretnim aktivnostima dođemo do jednakog pravnog tretmana svih vjerskih zajednica u našoj zemlji. U skladu sa Zakonom o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini, kao i međunarodnim konvencijama koje garantiraju vjerska prava i slobode, želim i radim na tome da se potpiše ugovor između Bosne i Hercegovine i Islamske zajednice. Kakav će biti konačni epilog ovih nastojanja da se ravnopravno tretiraju sve vjerske zajednice ne mogu prejudicirati. U razgovoru s uvaženim reisul-ulemom Islamske zajednice u BiH dr. Husein-ef. Kavazovićem složili smo se da potpisivanje ugovora države Bosne i Hercegovine i Islamske zajednice ne smije biti predmetom nikakve trgovine među političkim strankama. Ovo je pitanje osiguranja jednakopravnosti vjerskih zajednica i na takav ga način treba posmatrati. Vjerska prava i slobode moraju se poštovati u Bosni i Hercegovini, u skladu s najvišim svjetskim standardima i konvencijama. Lično ću se za to uvijek zalagati.“

Ugovor kao prioritet

Ranije je i Komšić dao podršku ovom ugovoru riječima: „To što jedan dan nalazite agrumentaciju da to ne potpišete u procedurama, to je izgovor. Država može odlučiti da potpiše takvu vrstu ugovora. Drugi put kažete da nećete da priznate ljudima pravo da idu na džumu, pravo na odijevanje. Ne smije se potezati to kako neko upražnjava vjeru. Država nije ta koja određuje, to je stvar vjere, vjerovanja. Ako smo potpisali s drugim vjerskim zajednicama, trebamo da potpišemo ugovor i s Islamskom zajednicom, poštujući načine na koji se islam upražnjava i ispoljava. Šta je problem, ako ste dobronamjerni i ako želite mir i stabilnost“, kazao je Komšić koji je i u prošlom sazivu Predsjedništva Bosne i Hercegovine, u više navrata inicirao ovo pitanje na dnevni red.

S jasno izraženom voljom važno je ovo pitanje smatrati prioritetom. Prošle godine u jednoj od emisija na Televiziji BIR dugogodišnji član jedne stranke i političar na sljedeći način je komentirao problem nepotpisivanja ugovora koji traje godinama: „Problem su prioriteti. To je ključ. Mi ćemo na kongresu ili saboru dobro složiti prioritete, ali sutra prilikom rada to više niko ne gleda. Kada se dođe do dnevnih prioriteta, mi zaboravimo na zajedničke prioritete, već se bavimo dnevno-političkim problemima. Zato se često može čuti da imamo političare, a ne državnike. Političari se bore za vlast, orijentisani su kratkoročno, a državnici dugoročno. Takvo pitanje kao što je odnos države prema Islamskoj zajednici, naročito kada su druge dvije vjerske zajednice riješile to pitanje, najviši je prioritet koji nema objektivnog razloga da se ne može riješiti. Sve ili većina političkih odluka u Bosni pitanje je političke volje“, kazao je Fuad Šišić.